Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

ČILIĆ JE NAJUSPJEŠNIJI HRVAT OVE GODINE! Jeste li primijetili da ga je iz prvog reda pratio najneuspješniji?

Autor: Denis Kuljiš

U francuskom srednjovjekovnom gradiću Lille susreo se gotovo najuspješniji Hrvat 2018. godine s najneuspješnijim Hrvatom 2018. godine!

Da nije Luke Modrića i nogometne reprezentacije, Marin Čilić bio bi doista naš najuspješniji sportaš, najuspješniji, najpoznatiji Hrvat koji je sve sam postigao, ”na mišiće”, radom i talentom, te pameću koja je toga tridesetogodišnjeg momka iz hercegovačkog Međugorja dovela u Monte Carlo gdje sad živi. Naposljetku, došao je u Lille, srednjovjekovni gradić francuske Flandrije i u finalu zadnjeg Davis kupa u povijesti dugoj više od sto godina, pobijedio suparnika, francuskog šampiona, te tako još jednu hrvatsku repku pretvorio u svjetske prvake. Hrvati su individualci, i sve postignu kad se oslanjaju samo na sebe, na obitelj i zajednicu, a ništa im ne ide kad se okupe u nekom uređenom pothvatu, koji zahtjeva viši stupanj socijalne koordinacije – neko sustavno djelovanje u korporativnom i državnom okviru.

U karijeri profesionalnog tenisača Marin je od nagrada na natjecanjima zaradio 25 milijuna dolara, oko pet milijuna samo ove godine. Sve samo svojim rukama, i na dugim nogama dvometraša obdarenog eksplozivnom energijom ultramontanskih krajeva. Francuzić protiv njega nije imao šanse…

Iste ove, za nj savršene godine Marin se oženio za prelijepu Kristinu Milković iz Konavala, koja je radila u dubrovačkoj Zagrebačkoj banci. Od sad će menadžirati obiteljsku zakladu za pomoć mladim, talentiranim glazbenicima i sportašima. Kad šetaju Stradunom, izgledaju kao da je na njih pao zvjezdani prah… To su sretni, uspješni, bogati, ali čedni Hrvati, koje nitko ne voza s pratnjom pod rotirkama pa ne moraju glumiti predanost javnom dobru i veličanstvenim pothvatima starodrevne hrvatske države. Oni su upravo ono što jesu, bave se sobom i stvaraju svoj život, na način koji im donosi puno zadovoljstva, a i koristi onima koji ih okružuju i vole.

U jedno može Čilić biti posve siguran – sve što ima i što je postigao, ostvario je zahvaljujući sebi samome: nitko mu ništa nije dao, nitko ga nije gurao i promovirao i stoga nikome nije dužan. Postoji cijela složena metodologija praćenja rezultata u profesionalnom tenisu, sa stotinu parametara i statističkih tablica, pa uspjeh tu nije dojam nego (viša) matematika. Sve je egzaktno, egzaktnije od rejtinga ekonomskih performansi koje daju revizorske kuće na temelju podjednako skrupuloznih izračuna. A rezultat je posve jasan – Čilić je sedmi na svijetu tenisač po ATP rang listi zasnovanoj na dugoročnom bodovanju, s karijernim vrhuncem na 3. mjestu dostignutom u ovoj godini.

Najneuspješniji Hrvat u prošloj godini također se pojavio u Lilleu. U pratnji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, došao je Goran Marić, ministar državne imovine, čovjek na čelu resora, koji je u Vladi otvoren samo zbog njega, pretvaranjem bivšeg Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) u pravo ministarstvo. Za nj je 2018. bila čista katastrofa. Dobit državnih poduzeća za koje odgovara pala je u odnosu na prošlu godinu za – 43 posto! Da mu je poslodavac privatnik, dobio bi poslije toga nogu i letio s najvišeg kata upravne zgrade, ali, kako je, zapravo, on poslodavac premijeru, budući da je veoma jak u vladajućoj stranci i jedan od najutjecajnijih članova Predsjedništva sastavljenog od 28 muževa i tri žene, mirno je otišao u Lille, s nacionalnom cheerleader-mažoretkinjom u kockastoj majici i ondje se veselio uspjehu Marina Čilića, točno dvostruko mlađeg momka, porijeklom iz Prošteništa, 37 kilometara udaljenog od njegovih rodnih hercegovačkih Gruda.

Je li (geografska) bliskost iz zajedničke postojbine povukla Marića u Lille? Ili sportski background – jer Goran je bio nogometni sudac, poznat pod nadimkom ”Sokolovo oko”. No, to mu je bila usputna djelatnost u karijeri. Diplomirani predratni ekonomist, radio je kao referent u Auto-Hrvatskoj, a zatim se bacio na (ekonomsku) znanost, školovao za menadžment i predavao menadžment na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu i na nekim srodnim institucijama, pa doktorirao ekonomiju, napisao dvije publicističke knjižice i uglavio se u HDZ. Gdje je veoma jak. Stigao je u stranačko rukovodstvo u selekciji Tome Karamarka, nastupajući kao ”pošteni desničar”. Znači, nije operativac na terenu poput desetak drugih članova Predsjedništva, a ni pripadnik malobrojne građanske sekcije, ili jedan od onih ljudi koji okružuju premijera Plenkovića kao njegov uži tim. Marić je malo za sebe, ali kako ima ključnu funkciju – da raspoređuje stranačke kadrove u javna poduzeća, njegov je utjecaj u tvrtki na Trgu žrtava fašizma gotovo bezgraničan. Što mu je glavni posao može se očitati iz rezultata rada državnih tvrtki koje kontrolira – usprkos tome što im se prihod ponegdje gotovo prepolovio, a drugdje radikalno smanjio, povećale su broj zaposlenih za 9 posto i tako narasle na 39.000 namještenika! Jedino je ”Agrokor” veći poslodavac, a ova brojka ravna je onoj za zaposlene u šest najvećih privatnih hrvatskih tvrtki zajedno – Ini, Orbicu, Energia naturalis (bivši PPD), Hrvatskom telekomu, Zagrebačkoj i Privrednoj banci!

Marićeva super-korporacija trulih državnih poduzeća računovodstveno je nepronična aglomeracija biznisa, a u tom neproničnom stanju i drži se stoga da ne možeš lako napraviti pregled njihova poslovanja pa shvatiti razmjere tog neuspjeha.

Neuspjeh se očituje na dvije razine. Prvo, smanjen je prihod, povećani troškovi i, očekivano, pala je dobit, ono što te tvrtke uplaćuju u državnu blagajnu – a uplaćuju 60 posto, drugome Mariću na račun, dok bi preostalih 40 posto trebala ulagati u svoj razvoj.

No, prave razmjere neuspjeha vidjeli bismo kad bi se u račun uvela otplata investicija u dobra kojim ta poduzeća operiraju – prije svega autocesta, koje su izgrađene nevjerojatno skupim kreditima. Otplata ide iz budžeta, a Goran Marić knjiži samo prihod, aktivu, i odbija neposredne troškove personala i održavanja.
Cijelo izvješće nevjerojatno je zakamuflirano – posebno se prikazuju ”strateške tvrtke od državnog interesa koje su u većinskom vlasništvu države”. To su ove kojima se dobit prepolovila – s 3,6 na 2 milijarde kuna. One se dalje dijele na one koje su u cijelosti vlasništvo države i one koje su većinskom vlasništvu države – tih je malo, pa zapravo nisu bitne, nego su tu navedene da se mnogobrojnim podacima hipnotizira neupućene i odbije od razmatranja pregleda podataka koji je nepotrebno komplicirano prezentiran.

Sljedeće su ”tvrtke u kojima država ima manje od polovice vlasništva i koje kotiraju na burzi”. INA kojom upravljaju Mađari povećala je dobit za 1,2 milijarde kuna i tako se ostvarilo ukupno 3,8 milijardi profita. Pretprošle godine (2016.) bilo je za usporedbu 4,2 milijarde, od toga je INA odbacila samo 500 milijuna. Dakle, ostali su 2017. pali za ukupno 1,6 milijardi kuna! Što bi se reklo – Kosovo polje.

Sad dolaze ”prihodi strateških i tvrtki od POSEBNOG interesa za državu u kojoj je RH većinski vlasnik” (HEP, Pošta, HŽ…). Ukupni prihod im je pao za samo pola milijarde, s 24 na 23 milijarde kuna, ali kako su narasli troškovi i povećao se broj zaposlenika, dobit je prepolovljena (i sad je, ponavljamo, 2 milijarde kuna, umjesto 3,8 milijardi kao 2016. godine). Ali, to je iznos bez obračuna anuiteta za kredite… Jednom riječju, Marićevo Ministarstvo državne imovine je gubitaš prema kojemu je onaj socijalistički Obrovac na kojemu se slomila hrvatska socijalistička ekonomija – mala beba.

Kako je te rezultate prokomentirao sam Goran Marić?

”Trgovačka društva pokazala su odgovorniji pristup u poslovanju, no trebala su više investirati, a ima još puno prostora i za povećanje prihoda, još više za smanjenje rashoda”, rekao je, očito prilično zadovoljan ili uvjeren kao Voltaireov ”Candide” da živimo u najboljem od mogućih svjetova i kad nas razapinju na kotač i na živo nam deru kožu.
Pa ipak, usprkos prividnoj mirnoći te reakcije i činjenici da je dobro pozicioniran u HDZ-u gdje su mu doslovce tisuće stranačkih kadrova odani jer su dobili posao u državnim firmama, a deseci tisuća strepe da ne padnu u nemilost i izgube posao, Marić je ipak pokazao nervozu. Zato je, bit će, i došao s predsjednicom u Lille.

Bio je to jedan politički signal, koji razumiju upućeni. On nije samostalni igrač koji će krenuti u neku avanturu pa zadesničariti s Milijanom ”Vasom” ili s nemirnim dečkima u stražnjim saborskim klupama, ali ako dođe stani-pani, može se malo, je li, otkloniti, pa približiti Pantovčaku – mislim, neće, ali mogao bi u strašnom času… Eto, tako se to čita – ne dirajte me, ne komentirajte rezultate rada ministarstva i ja ću biti neuočljiv i mučaljiv kao do sada, jamac poštenog HDZ-a, njegovo sidro. U politici se komunicira upravo takvim signalima, koje civili ne razumiju. Kad je umro Mao Ce-tung, stari maršal Zhu De došao je na sprovod u opancima od lika. Nitko od stranaca nije to razumio, ali je razumjela nomenklatura – odstupi li se od Maova puta, poručivao im je, spreman je opet poći na Dugi marš s Prvom crvenom armijom…

Sprema li se Goran Marić na Dugi marš? Doista, njegovo izvješće, uzme li ga čovjek pažljivije i pročita, pokazuje da je on već na tom putu, samo što je Mau trebalo godinu dana da prevali put, a Marić je za dvije godine mandata tek krenuo, ako uopće jest, naime ako se tek ne priprema i tovari mazge…

U preambuli izvješća ministar, naime, objašnjava kako je resor preuzeo kao običnu Državnu upravu, pa nije raspolagao propisnim vladinim smjernicama za svoj rad, nego se prvo čekalo izmjene i dopune Zakona o ustrojstvu i djelokrugu njegova ministarstva koje je stiglo tek 13. studenog prošle godine, a zatim se pristupilo izradi Strategije upravljanja državnom imovinom i to sastavljanjem nacrta konačnog prijedloga Zakona o državnoj imovini. Kad se Zakon izglasa, ostat će još dobrih godinu dana mandata da se on i primijeni, a u međuvremenu se djeluje provizorno, ad hoc, ”operacionaliziranjem godišnjih planova” koje donosi Vlada.
Nisu još ni krenuli, a već su zastali, odnosno, kako ministar piše u izvješću: ”Dakle, budući da je u tijeku izmjena posebnog zakona na temelju kojega se ima donijeti Strategija upravljanja državnom imovinom, Ministarstvo je zastalo s izradom iste do stupanja na snagu novog Zakona o upravljanju državnom imovinom, kako bi na temelju novog Zakona moglo donijeti i novu Strategiju upravljanja državnom imovinom za razdoblje od sedam godina kako se propisuje u Nacrtu konačnog prijedloga Zakona o upravljanju državnom imovinom.”

Znači, napravili su Nacrt, pa sad čekaju Zakon, da od njega naprave Strategiju, a kad bude gotova strategija, iscurit će i mandat, a svi će Hrvati već živjeti u Irskoj, dok će oni pametniji i uspješniji preseliti u Monte Carlo. Jer, što ti vrijedi strategija ako ne upravljaš državnom imovinom? A što uopće znači upravljanje državnom imovinom? To da se portfelj po prihodima svake godine smanji za polovicu, pa na kraju neće ostati ništa, usprkos lijepim nacrtima, zakonima i strategijama? Neupućen bi čovjek očekivao da ministar zadužen za upravljanje državnom imovinom njom i upravlja, umjesto da se samo hrusti kao onaj lik kojega je u filmu o Štefici Cvek igrao Bata Živojinović…

Marićevo ministarstvo podijelilo je nešto nekretnina – one najvrednije Crkvi, a zatim lokalnim upravama, vjerojatno pretežno u mjestima gdje je na vlasti HDZ. Podijelilo se tako 46 nekretnina prošle godine i prodalo 70. To ”nije bogzna kaj”, što bi rekli Zagrepčani, kad se uzme u obzir da Marićevo ministarstvo raspolaže s oko 30 tisuća građevinskih terena i milijun parcela zemlje (od toga je 50 tisuća vodnog gospodarstva), dok su ostalo obradive površine i šume. Tu je zatim 26 tisuća stanova, 12 tisuća poslovnih prostora, 61 vila i 7.921 nekretnina za koje uopće ne postoje podrobniji podaci! Možda je pseća kućica, a možda kozmodrom u Udbini…

Mislim da je trenutak da javnosti priopćim svoju najdublju sumnju – Goran Marić nije vatreni pristaša privatizacije. On bi radije da 12 tisuća trgovina i uredskih prostora ostane u državnom vlasništvu, pa se dodijele najrazličitijim korisnim likovima, umjesto da se svi prodaju, ili stave u nekretninske fondove s kojima se upravlja kao s novčanim fondovima – profesionalno. Njegovo ministarstvo ima 120 stalno zaposlenih. Svaki bi napaćeni namještenik osim stvaranjem raskošne papirologije i lobiranja za odgovarajuće kadrove u javnim poduzećima morao preuzeti skrb za 100 poslovnih prostora i 10.000 parcela, a usput brinuti za HEP, Hrvatsku poštu i ostala društva od POSEBNOG značaja za hrvatsku državu. Naravno, zadatak je ministarstva da prije svega imenuje uprave, koje se onda bave upravljanjem, ali kako to ide vidimo u slučaju ”Uljanika” gdje je manjinsko državno vlasništvo Vladu dovelo u neugodnu situaciju jamca za ukupnu tragediju hrvatske brodogradnje, koja će porezne obveznike stajati nekoliko milijardi kuna.
A najveći neuspjeh doživjele su prošle godine upravo poduzeća u kojima država preko Marićeva ministarstva ostvaruje najizravniju kontrolu jer su u njenom potpunom ili većinskom vlasništvu.

To su, redom: Agencija Alan d. o. o. (promet oružja, iako je proračunska stavka za naoružanje silno povećana, ali to, očito, ide drugim kanalima), Autocesta Rijeka-Zagreb dd, HEP dd, Hrvatska pošta dd, Hrvatska poštanska banka dd… Njihova dobit istopila se prošle godine za 2 milijarde kuna. Sasvim očito – Agenciju Alan treba ukinuti, autoceste dati u koncesiju, HEP-u naći strateškog partnera, privatizirati dijelove Hrvatske pošte, koja ima silan potencijal za razvoj, a Hrvatsku poštansku banku, naravno, nekome utrapiti, jer sve banke u zemlji silno zarađuju osim ove, jedine državne, koju ili bunare, ili vode neki potpuno nesposobni likovi. Ruku na srce i ne mogu biti uspješniji kad kredite moraju davati onome kome im narede da daju… Hrvatko se upisao u HDZ i od tada je izgubio sve super-moći, pa se pravi lud kao Hamlet.

O svemu ovome nema riječi u novinama, stvar se ne prati na televiziji. Komplicirano je, priča sadrži nekoliko brojki – tko će to savladati? Ne bi mogao ni Bago s onim svojim pitama, koje su mu ionako oduzeli, pa tom analitikom za osnovce sad upravljaju neki novi kadrovi…
Što bi samo bilo da hrvatskim profesionalnim tenisom također upravlja Marićevo ministarstvo? Hrvatska bi se s Venezuelom borila za zadnje mjesto u Davis kupu.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.