Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

12 ŽIGOSANIH: Što će u ‘ukrasnoj skupštini’ raditi naši ‘špickandidati’?

Autor: Denis Kuljiš

Temeljni je problem u tome što su Hrvati glupi – kaže kolega novinar koji tvrdi da raspolaže rezultatima višegodišnjeg znanstvenog istraživanja iz kojega se vidi da imaju prosječni kvocijent inteligencije manji od 90, otprilike kao Srbi i Bosanci. To senzacionalno otkriće, naravno, nisu mu htjele objaviti niti jedne novine – ljudi su možda glupi, ali urednici nisu, pa ne žele riskirati da ubiju u pojam svoju preostalu vjernu publiku. Pa ipak, evo i jednog empirijskog dokaza za tu tvrdnju…

Kada dođe vrijeme glasanja za vlast u Saboru, za otprilike 19 mjeseci, znamo da će na zbore po običaju izaći nešto više od polovice od 3,8 milijuna upisanih birača, pa će, održi li HDZ sadašnju popularnost, ili nepopularnost, kako se uzme, za Plenkovićevu vlast glasati manje od 700 tisuća ljudi. Time će mu osigurati apsolutnu vlast u zemlji sljedeće četiri godine.

Vlada u Hrvatskoj, naime, kontrolira gotovo sav novac, a to znači da kontrolira sve, dok predsjednik stranke, ujedno i predsjednik Vlade, kontrolira politički proces – on nije kancelar nego poludiktator, jer mu vlast omogućuje da raspolaže nacionalnom imovinom. I to zato što Hrvatska nikad nije provela tranziciju, nego je narodno vlasništvo kojim su prije upravljali radnički savjeti, delegati i druga socijalistička fauna nastala procesom koji je nezadrživo vodio u kaos, poslije prevrata 1991., pretvoreno u državno vlasništvo, kao u najprimitivnijem socijalizmu. Privatizacija je jedva i započeta, a onda brzo zaustavljena, jer politička vlast i njezina ad hoc elita na brzinu skupljena s kolca i konopca nije bila spremna otpiliti granu na kojoj sjedi. Zato su se naširoko publicirali privatizacijski skandali, kakvi su se u još puno goroj formi događali i u ostalim bivšim istočnoeuropskim zemljama, samo što to ondje nije zaustavilo sveobuhvatnu privatizaciju koja je stvorila temelj za razvoj modernoga gospodarstva. Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska, baltičke zemlje, pa čak i Rumunjska i Bugarska, imaju kapitalizam, velike stope rasta i ekonomski optimizam, a treba samo pomisliti odakle su ONI krenuli na taj put prije trideset godina! Tada su za nama zaostajali najmanje dvadeset godina, a sada su više od deset ispred nas, što znači da je riječ o fenomenu prikazanom u filmu “Inception” (Početak) Christophera Nolana, ono kad se vremenski vektor kala na komponente različitih brzina, pa nekim junacima treba beskonačnost za ono što drugi svladaju u hipu…

Samo nešto više od pola milijuna glasova potrebno ti je, dakle, u Hrvatskoj da “odneseš šnjur”, pokupiš sve žetone sa stola, a sa sredstvima koje vlast ima to nipošto za nju nije nedostižan cilj jer je sama favorit u svakoj svojoj političkoj režiji.

S druge strane, kada dođe vrijeme predsjedničkih izbora, koji ništa ne znače, jer stanovnica ili stanovnik Pantovčaka nema baš nikakvu političku moć, izborno se tijelo mobilizira i sa zastavama polazi na birališta. Valjda misle da opet biraju Tita, kojega nikad nisu izabrali, nego su mu samo manifestirali, biraju opet Tuđmana, odnosno, s obzirom na to da je “polupredsjednički sustav” tiranije oktroirane u ratnim okolnostima ukinut, biraju simbolički lik, državotvornu fikciju, fikus velik poput baobaba, smješten u zdanje oko kojega pasu mufloni. Kad se prije pet godina birala sadašnja predsjednica, ona i gubitnički kandidat skupili su svatko po milijun glasova, i to u komparaciji s izlaznošću na parlamentarne izbore možda doista dokazuje tezu onoga kolege novinara o niskom IQ Hrvata i hrvatskog biračkog tijela.

Malo tješi činjenica da se ljudi barem ne daju navući na izbore za Europski parlament. Instiktivno shvaćaju da je riječ o instituciji koja neće utjecati na njihove živote, što nema veze s “euroskepticizmom”, koji u nas ostaje potisnut sve dok se prosipa mana božja iz famoznih “strukturnih fondova”. Građanin i birač rezonira (mudro) kao i moj sin kad je imao dvije godine. “Vjeruješ li ti u zubić-vilu?”, pitao sam ga, s tim da je, zapravo, kod nas umjesto te štokavske književne izmišljotine ordirirao normalni dalmatinski mišić. Sin me pogledao široko razrogačenim očima. “Pa ostavio mi je sto kuna”, rekao je upotrijebivši argument kojemu doista nema pogovora…

Hrvatski birač zna da će i s ovakvim i onakvim europarlamentarcima mišić tu i tamo gurnuti nešto pod uzglavlje, pa se ni ove godine gotovo nitko neće dati navući na birališta. Na prošlim izborima izašlo je oko 27 posto birača, manje od milijun, a sad će ih biti još manje. Vladajuća stranka ubrat će od toga, ako su ankete pouzdane (a toliko jesu), manje od 250 tisuća glasova i plasirati u Bruxelles četiri ili pet svojih zastupnika. Tek svaki peti Hrvat i s njima suživljen manjinac, sudjelovat će u tom europskom festivalu demokracije. I to samo zato da bi poslao poruku vlasti – poruku podrške ili poruku nemoćnog bijesa…

Ti izbori, dakle, sami po sebi nikome u Hrvatskoj nisu važni, osim strankama koje se na njima natječu. U “prolaznom vremenu” bit će mjera njihova političkog kapaciteta, ili “težine”. Politički značaj odlaska u Bruxelles ekipe smrti od dvanaest likova (isprva će ih biti 11) ne smije se pritom precjenjivati. Oni će se ondje ionako baviti onim čime se slični eurozastupnici iz ovakvih zemalja već bave – određuju izlov male plave ribe, proučavaju kvalitetu praška za pranje veša i slična duboka pitanja skopčana s teškim izazovima… Doduše, ove će godine eurozastupnici pokušati odigrati presudnu ulogu prilikom izbora predsjednika Europske komisije, europske administracije, koja predlaže i provodi europske zakone i propise. To je birokracija sa 32 000 funkcionara.

Kad na stranicama EU parlamenta pročitaš dug i zamumuljen dokument o načinu izbore predsjednika Komisije, vidiš da to nije usuglašena, transparentna procedura. No, članovi EU parlamenta, 750 likova koji u njemu sjede (zapravo 751 da bude neparno), malko iživcirani svojom očitom beskorisnošću i demokratskom impotencijom, nametnuli su odredbu da stranački blokovi u parlamentu, naime, savezi stranaka podudarnih idejnih stajališta, moraju izabrati špickandidate (spitzenkandidat) koji jedini mogu ići u izbornu utakmicu. Parlamentarci prijete da će srušiti svaki drugi izbor, dosadašnje dogovaranje u ekskluzivnom klubu premijera najvećih država, koje se obavljalo iza zatvorenih vrata. Znači li to da Merkelica, i sama na odlasku (ali tek za dvije godine) neće više moći diktirati kao kad je nametnula sadašnjeg predsjednika Jean-Claudea Junckera, koji je prethodno kao ministar financija i premijer Luksemburga preporodio tu malu Veliku Vojvodinu (vojvoda im je inače upravo umro, ali nema straha, tu je već nasljednik, 37-godišnji jako feš princ Guillaume). Luksemburg je pod Junckerom postao porezna oaza umjesto Švicarske (koja je morala otvoriti uvid u tajne račune pod američkim i židovskim pritiskom) pa su tu sad pohranjene najveće ruske pare, primjerice, one koje drži Volga Fond, kremaljska kasica-prasica. Luksemburg je istodobno izrastao u financijsku prijestolnicu Unije. Nacionalni dohodak je 108 tisuća dolara po glavi stanovnika, gotovo dvostruko više nego u Americi. Teško da će se među sadašnjim špic-kandidatima naći još jedan takav genij.

Vodeći je špickandidat Manfred Weber, Nijemac kojega podržava najveći blok, europske pučke stranke (EPP), gdje su se upisali HDZ i HSS. Koliko se da zaključiti po govoru tijela, Plenković i Weber su dobri drugari, a Manfredov izbor vruće podupire Angela Merkel, koja će zbog toga 18. svibnja čak doputovati u Zagreb, prvi put otkako je Hrvatska ušla u EU. Bili smo na lud zbog Sanadera, a zatim zbog Milanovića i Karamarka, pa i zbog Plenkovića, odnosno zbog bosanske politike hrvatske vlade. Dolazila je u Dubrovnik na balkanski forum, a sad će doći na europski pučki, no bilateralni susret s njemačkom kancelarkom koja je u međuvremenu u Beogradu boravila nekoliko puta, još će se dugo čekati i poslije proteklih pet godina praktično zamrznutih odnosa.

Zašto Angela, umilna poput mrzovoljnog mopsa, toliko želi Webera na čelu Komisije, da je čak spremna nakratko doći u Zagreb?

Weber je ono “drugo” u nacionalnoj konzervativnoj koaliciji CDU/CSU. Uz njezinu vlastitu sjevernjačku protestantsku kršćansku demokraciju, postoji ova bavarska, južna i katolička komponenta, s kojom je uvijek vodila ratove i eliminirala sve njezine čelnike, prvoga Sanaderova drugara i partnera iz bankarske hypo-misterije, Edmunda Stoibera. Weber nije velika prijetnja – po biografiji on je, zapravo, politički činovnik gradskog i regionalnog ranga, bez ikakvih postignuća u predživotu. Ali, ako zauzme mjesto šefa Komisije, on ili neki drugi CSU-kandidat neće moći ugroziti već izabranu kancelarsku nasljednicu Annegret Kramp-Karrenbauer (57) iz redova CDU-a, vjernu sljedbenicu, nemaštovitu učiteljicu iz malog mjesta, koja se uspela po stranačkoj kadrovskoj lijani pa dotjerala do ministrice obrazovanja i zatim zadobila Merkeličino povjerenje.

Annegret se deklarira za “strožu imigracijsku politiku”, ali ona neće razoriti Angelino nasljeđe, koje njemačka kancelarka nastoji po svaku cijenu sačuvati. Nije riječ o tehničkoj proceduri primanja izbjeglica, nego o općoj orijentaciji Njemačke i Europe prema multikulturnom suvremenom, otvorenom društvu, koje bi u skladu s njezinim idejama trebalo biti više nalik na američko. Sve što Merkelica sad poduzima podređeno je tome. Gura Webera iako on nije lik po njenzinu ukusu, nego bavarski katolik koji želi momentalno suspendirati pregovore s Turskom o pristupu EU-u, samo što kao predsjednik Komisije takve politike može provoditi, a ne određivati,  jer sve odluke donose šefovi vlada, u stvarnosti konsenzusom najvećih, uz presudnu ulogu njemačke vlade. Iako je donekle oslabljena porazima na lokalnim izborima, Merkelica još suvereno upravlja svojom zemljom, a Njemačka više nego ikad prije – Europom. Poslije izlaska Velike Britanije njemačka kontinentalna dominacija postala je još izraženija. Njezina ekonomija je kao dvije sljedeće zajedno – francuska i talijanska. Što znači da će Weber biti predsjednik Komisije i amen.

Protukandidati špickandidata pučana (EPP), moćne asocijacije sa 217 zastupnika u ovom sazivu EU-parlamenta, imaju neusporedivo bolje životopise, ali što im to vrijedi.

Socijalisti i demokrati (S&D) sa 187 mandata ističu, primjerice, Fransa Timmermansa, dosadašnjeg Junckerova zamjenika. Diplomat, govori sedam jezika, bivši ministar vanjskih poslova Nizozemske, on je prvorazredna ličnost, ali još jedan birokart u sklerotičnim europskim tehnostrukturama, kojima nedostaje bliži doticaj s realnom ekonomijom pa je rast u Europi i spao na nulu.

Čeh Jan Zahradil renomirani je učenjak koji također govori sedam jezika. Liberal i euroskeptik, on zastupa ECR (konzervativce-reformiste) koji okuplja ekonomske liberale, ali suvereniste, listom protivnike globalizma i multikulturalizma. Ima ih 70. Ali, budući da je britanska vladajuća stranka otpala, Jan je ostao na cjedilu s gomilom teških poljskih i švedskih desničara, uključujući i jednog zastupnika hrvatskoga Hrasta. Zahradil je primjer kako je ponekad manje važno što si nego s kim se družiš.

Guy Verhofstadt bio je tri puta predsjednik belgijske vlade. Čisti (neo)liberal pomakao se u karijeri prema centru. Zastupa liberalno-demokratsku asocijaciju (ALDE) sa 67 mandata, punu svakojakih marginalaca, uključujući i slovensku penzionersku stranku odioznog Karla Erjavca te hrvatski IDS.

Violeta Tomić, slovenska bivša tv-voditeljica, članica Levice, neokomunističke partije koja koalicijski podržava slovensku vladu, čelnica je GUE/NGL asocijacije koja stoga ima sjedište u Ljubljani. Tako je došlo do toga da irski Sinn Fein, legendarna irska teroristička stranka kojoj je pripadala IRA, uđe u ovu neobičnu skupinu koja bi mogla prodavati ulaznice za svoje kongrese u “Cankarjevoj založbi”. Svi preostali europski politički organizirani komunisti tu su na broju, od sljednika bivše istočnonjemačke KP i Stasija (Linke) do Komunističke partije Češke i Moravske, grčke Syrize te nizozemske Životinjske stranke (u koju ne primaju same živine, nego njihove ljubitelje). Ta grupacija ima 52 zastupnika, pet puta više od Hrvatske.

Bas Eickhout, nizozemski ekspert za klimatske promjene i biogorivo, i jako zgodna Berlinčanka Ska Keller (pet jezika, uključujući i turski i arapski) vode Zelene (50 mandata).

Nigel Farage, šef stranke “Brexit” na čelu je skupine od 50 partibrejkera (EFDD) koji iznutra žele razbiti Uniju, dok im teku briselske plaće. Njemu je uspjelo, pa se mora oprostiti s drugarima, među kojima su najbrojniji pripadnici talijanskog pokreta “Cinque Stelle”.

Na začelju su, sa 37 zastupnika, najtvrdokorniji antimigracijski kriptorasisiti i kvazifašisti skupine Europa nacija i slobode (ENF) koju je osnovala Marine Le Pen sa svojih 15 zastupnika, da bi joj se priključili austrijski bivši hajderovci (FPO) i talijanska Lega Nord, te slikoviti flamanski Vlaams Belang, koje optužuju da su uza sve ostalo i antisemiti, što ne može biti jer su povezani i s izraelskim ultrašima, kao i s američkom Republikanskom strankom i Putinovom vladajućom strankom Jedinaja Rusija. Začudo, tu nema nikakvih Hrvata. Da je Glavaš ušao u EU parlament, valjda bi im se on priključio.

Na koncu ostaje pitanje na koje zbilja nije lako odgovoriti – što će u tom velikom skupu babilonske Europe raditi hrvatskih “dvanaest žigosanih”?

Zastupnici vladajućih gradit će veze s briselskim političkim mainstreamom, što je na dugi rok sigurno dobra stvar, kako su objasnili onom magarcu koji je crkao dok je strpljivo čekao da naraste trava. S druge strane, obrana nekakvih hrvatskih autentičnih interesa u koje se zaklinju drugi kandidati, redom čudaci koji će se priključiti većim skupinama čudaka koje ondje nađu, nije na dnevnom redu. Briselski parlamentarizam tako ne funkcionira. Zapravo, uopće ne funkcionira – to nije parlament, to nije demokratska institucija, nego ukrasna skupština poput onih koje smo imali u socijalizmu. U Bruxellesu upravlja oligarhija, državni interesi velikih članica i njihovih korporacija, što samo po sebi ne bi bio problem da je model uspješan te da generira rast, ali nije – Europa ekonomski stagnira, osim baltičkih i atlantskih država koje funkcioniraju s visokim stupnjem ugrađenog euroskepticizma.

Francuska poslijeratna izmišljotina, etatistička konstrukcija poput same Francuske, EU je postala njemački poslovni emporij, a ono što u tome najviše zabrinjava jest da njemački biznis, kao i njemačka država ne pokazuju baš nikakav interes za Hrvatsku i hrvatsko tržište. Hrvatski investicijski rejting mrvu se poboljšao, ali što to vrijedi kad uopće nema greenfield-investicija? Srbija uopće nema rejting, ondje se svaki tjedan masovno demonstrira protiv vlade, a Bosch u Novom Sadu upravo otvara avangardnu tvornicu u kojoj će zaposliti 500 radnika, od toga 50 inženjera u istraživačkom institutu. Komponente će proizvoditi u Bosni, gdje je i đavo rekao laku noć. Čini se da nije sve u štreberskom ispunjavanju domaćih zadaća i vođenju zemlje u skladu s europskim bon-tonom. Čini se da je ovdje, na balkanskoj granici, potrebna i neka druga kvaliteta, volja, inspiracija, koja bi pridonijela tome da netko u Hrvatskoj odluči nešto uložiti i proizvoditi, ostati tu i prokreirati tržište… No, kad se čovjek vozi tramvajem po Zagrebu i promatra lica tranzicijskih luzera, počne misliti da je prekasno. Ako i nismo počeli s niskim kvocijentom inteligencije, lako je moguće da je odljev mozgova doveo upravo do takvog rezultata.

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.