fbpx

Suvišno isticanje hrvatstva

Autor: Danijel Vuinac

Ako mislite da ste stvarno slobodni misliti i napisati sve što želite, pogledajte naš maleni ekosustav. Jedni smiju sve što požele, naročito protiv katoličanstva i hrvatstva, a drugi ne smiju ni pisnuti.

Gdje je granica između umjetnosti i govora mržnje? Kažu da je ludo ljutiti se zbog nečijeg komičnog crteža, ma koliko uvredljiv bio. Doduše, kako gdje i kako kad. Zapravo, dozvoljeno vam je tek ono što neki umovi na vrhu hranindbenog lanca proglase primjerenim. Kad malo bolje promislite, shvatite da nismo napredovali daleko od fašizma i komunizma. Danas imamo navodnu demokraciju, jer je zahvaljujući tehnologiji moramo imati, barem na papiru ili ekranu, ali samo dotle dok ne počnemo ozbiljno čačkati moćne korporacije, banke, gejeve ili Židove. A pljuvati po Isusu, Djevici Mariji, nazivati vjernike “katotalibanima” i Papu pedofilom, izrugivati Muhameda, muslimane, gaziti raspelo i općenito pljuvati sve osim Židova i židovstva je ok. Samo ne dirajte Talmud i Davidovu zvijezdu, dakle. To je ta granica “dobrog ukusa” danas? Bi li mediji toliko oplakivali novinare Hebdoa da su umjesto muslimana vulgarno karikirali Židove i crtali ih kao lude, gramzive bankare i medijske mogule koji sisaju krv i ispiru mozak čovječanstvu? Bi li ih svijet veličao da su godinama crtali serije karikatura u kojima su Mojsije i Sharon prikazani kao luđaci i monstrumi koji kolju palestinsku djecu? Na kraju krajeva, bi li itko proglasio “dan žalosti” da su u Hebdo upali fanatični Židovi i izrešetali cijelu redakciju?

Kako kod nas prolaze oni koji se samo usude makar pomisliti protiv njih, najbolje pokazuje slučaj Vedrane Rudan koji je popušila otkaz sa Nove tv samo zato jer se drznula pokazati fotografiju ubijenog palestinskog dječaka. Što bi joj se tek dogodilo da je otvoreno nazvala Izrael i njihove vođe suludim cionistima mračnih namjera, bolje je i ne pomisliti. Otkaz i popularni žig “antisemita” bilo bi najmanje loše što bi joj se tada dogodilo.

Kad smo već kod nesretnog “Charliea Hebdoa (Tjedni Charlie)”, valja imati na umu spoznaju da je sve do ovog zločina dotični tjednik imao tiražu od jedva 60.000 a da se danas tiska u milijunima primjeraka i da su mu vlasnici, koji su to postali, gle slučajnosti, mjesec dana prije napada – židovska (aškenaska) obitelj Rothschild. Baš kao što je manje poznata činjenica da je američki židov Larry Silverstein postao vlasnik njujorškog WTC-a dva mjeseca uoči debelo naplaćenog 9/11. Još jedna slučajnost..? Charlie Hebdo očito je trebao biti okidač za nešto puno veće, vjerojatno za veću vojnu kampanju protiv Islama, novi “križarski” rat u koji nas već desetljećima guraju Izrael i SAD. Naravno da raznoraznim rotschildima ne odgovara buđenje svijesti. Zato im pod hitno treba neki novi, veliki rat. Nije se izraelski premijer Netanyahu slučajno pojavio na komemoraciji u Parizu i održao agresivan govor o borbi protiv islamskog terorizma. Napad na Hebdo dolazi kao naručen, baš kad je Francuska htjela priznati Palestinu. No, prvotnu šokiranost, strah i zbunjenost kod ljudi ubrzo je zamijenila rezignacija, pa čak i jasno distanciranje od silno propagirane parole “Ja sam Charlie”. Mnogi su već nakon par dana počeli javno govoriti da suosjećaju sa žrtvama i osuđuju pokolj, no i da se ne slažu s modernim jednoumljem kojeg propagira glavni mediji Europe. Sve više ljudi piše “Ja nisam Charlie” i postavlja pitanje: “Zašto su muslimani bijesni?” Tada se prisjete što europske trupe čine na istoku, u suradnji s američkom vojskom. Ima čak i onih koji ipak razlikuju umjetnost i dobru satiru od jeftine provokacije i izravnog vrijeđanja nečijih intimnih osjećaja i vjerovanja. Ti, koji umiju koristiti svoj mozak, su u manjini. Ali dobro je da ih još uvijek ima.


Ako mislite da ste stvarno slobodni misliti i napisati sve što želite, pogledajte naš maleni ekosustav. Jedni smiju sve što požele, naročito protiv katoličanstva i hrvatstva, a drugi ne smiju ni pisnuti. Ili ih jednostavno nema u “mainstream” medijima. Naš sustav vam izvrsno pokazuje kako funkcionira onaj veći, zapadni, jer mi smo danas postali ushićeni “fanovi” te čuvene zapadnjačke demokracije, koja je ništa drugo doli vješto zakamuflirani fašizam. Kako naši “demokratski” mediji reagiraju ako negdje izreknete nešto protiv Srba i komunista? Spomenite komunstičke zločine, Goli otok, još uvijek neprocesuirane zločine, jame i likvidacije, ili brojne srpske zločine po Hrvatskoj, proglasit će vas huškačem, mrziteljem, nacionalistom i bolesnikom koji razmišlja samo o prošlosti i vrti teorije urote. Recite u javnosti da je Šešelj kreten, luđak i četnik, te da su Nikolić i Dačić u stvari isto što i on – Josipović i slični osudit će vas zbog “potenciranja” međunarodne mržnje. Nacrtajte karikature Nikolića kao četnika s kamom, javno, na naslovnici kao što je Hebdo činio s muslimanima. U najmanju ruku “naši” mediji proglasit će vas retardom, zatucanim desničarom i bit ćete označeni za sva vremena. Pa se vi poslije pitajte zašto vam dijete šikaniraju u školi ili zašto ste izgubili posao. A vrlo lako je moguće i da ćete odrobijati koju godinicu zbog “govora mržnje”.

Ili pokušajte negdje uklesati nešto što nije zakonom zabranjeno, niti smije biti zabranjeno (osim ako se vraćamo u doba totalnog komunističkog mraka), recimo stari hrvatski pozdrav “Za Dom (spremni)”. Iako ovaj stari pozdrav, koji s ustašama ima veze koliko i “dobar dan”, ne zaziva mržnju niti potiče na nasilje – već upravo suprotno – potiče ono plemenito što bi svakom normalnom čovjeku morao biti imperativ u životu, obranu svoje obitelji i domovine, svakodnevno slušamo i gledamo one koji ne vole da ih se naziva Hrvatima već žele da ih se oslovljava “građanima”, kako je gnjusno to što neki tamo idioti viču “za dom”, i da je inače nepotrebno toliko isticati hrvatstvo. Groze se već i na sam početak pjesme “U boj, u boj!”, a kad se zaori i zatutnji “Zovi, samo zovi” i razviju hrvatski barjaci, dobivaju trenutni slom živaca. Nije ni čudno da onomad Željko Jovanović nije reagirao kad su braća Srbi spalili hrvatsku zastavu – suosjećao je veleumni političar s njima; nije lako svaki dan gledati tu odvratnu šahovnicu. A što bi tek bilo da Tuđman nije promijenio ono naše povijesno prvo bijelo polje u crveno?! Sreća pa su potpisali i smrt Kune pa ćemo za koju godinu u Euro, da više ne moraju primati svoje jadne plaće u tim smrdljivim ustašlucima i s njima kupovati one bijedne audije i kućerke po mrskoj im Hrvatskoj (iako je Kuna zapravo nastala par stoljeća prije NDH). Zločin je, dakle, reći ili napisati “Za Dom”, ali ako u sklopu umjetničke predstave pljunete na Hrvatsku, poserete se na križ i istaknete zvijezdu petkoraku, to je već vrhunac ljudskog intelekta i slobode. Ako tko pokuša kamerom snimiti politički aktivizam kojeg Frljić prodaje kao “umjetnost”, automatski je riječ o neprijatelju slobode i kulture kojeg treba zatvoriti. To ne smijemo dirati, moramo sve te frljićevce, tomićevce, pusiće i dežuloviće čuvati kao oči u glavi. Ovo ozbiljno mislim. Jer, da nema njih, vjerojatno bi bilo manje pjevanja “ustaških” pjesama i mahanja hrvatskom zastavom. A i ovakvih kolumni. Osim toga, mislim da samo još kod nas u medijima prevladavaju idioti koji normalno, pozitivno domoljublje izjednačavaju s nacionalizmom.

No, kad-tad dođe maca na vratanca, pa će tako i “našim” političarima uskoro doći na naplatu sustavno podrivanje hrvatskih nacionalnih interesa, rasprodaja naše imovine i uništenje branitelja, mladih ljudi i radnika. Mada su izgubljeni izbori za njih zapravo nagrada s obzirom na ono što su nam učinili. Kako kod nas, tako i Europskoj uniji, koju “naši” političari štuju kao božanstvo, kao bumerang u glavu sada se vraća svo njezino licemjerje, lažna briga o čovjeku i narodima. Sporadični izljevi bijesa islamskih fanatika i prosvjedi obespravljenih i uništenih građana Europe, polako poprimaju konture revolucije. Grčka Syriza i španjolski Podemos samo su uvertira u nešto puno veće, što tek čeka Europu u predstojećim godinama. Prevelik je nesrazmjer, preveliki jaz između jako bogatih i siromašnih, ne samo u malim prodanim zemljama poput naše – u čitavom svijetu ključa. Unatoč zaprašivanju, GMO-u, svim tim pesticidima i inim otrovima u piću i hrani, kao i ispiranju mozga raznoraznim idiotarijama po lažljivim medijima, velik je broj ljudi koji se ne slažu s postulatima masonerije i sve više je onih koji su otvoreno protiv lažne demokracije, nehumanog bankarstva, korporativnog fašizma i agende demoralizacije i depopulacije čovječanstva. Dok u svijetu sviće nova zora, mi se nažalost još uvijek moramo baviti ustašama i partizanima jer, glupi kakvi jesmo, nismo na vrijeme proveli lustraciju. A o još živim i veselim ratnim profiterima pričat će naši unuci baš kao sada mi o četnicima, udbašima i partizanima – zločincima koji nikada neće biti procesuirani.

Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.