fbpx

Što će nam država – prodajmo i nju

Autor: Danijel Vuinac

Kad bi ogolili sve te uglađene bankare i strgli s njih sve te usiljene osmjehe i slatkorječive laži, dobili bismo jednostavno: 'ko je jači, taj tlači.

“Svjetski najmoćnija investicijska banka je velika vampirska lignja omotana oko lica čovječanstva, nemilosrdno zabijajući svoje krvne sifone u sve što miriše kao novac.” Ne, ovo nije napisao Goebbels, ni neki Hitlerov fanatični sljedbenik, mrzitelj židovskih bankara i osvjedočeni “majnkamfovac”. Gore navedeni citat ispalio je 2009. g. poznati američki novinar Matt Taibi u svom članku o Goldman Sachsu, pod nazivom “Veliki američki stroj za mjehuriće” (The Great American Bubble Machine, časopis Rolling Stone). Nije mi poznato kako je ova izjava kotirala kod Sachsovaca i ostalih bankarskih parazita, no ne bi me začudilo ako tog novinara negdje već odavno čeka žuta traka s natpisom “antisemit”, kojeg Židovi vole lijepiti svima koji se ne slažu s njihovim poimanjem svijeta. No, kako je tih godina ekonomska kriza pošteno zdrmala SAD, i to upravo zahvaljujući takozvanim investicijskim bankama, vjerojatno mu je židovski lobi malkice progledao kroz prste, vodeći se onom čuvenom “ne talasaj, dok su okolo ajkule”. Morskih pasa, pokazalo se kasnije, zapravo nije ni bilo; američka politika nakon krize blagoslovila je nastavak rada, pa čak je i državnim novcem potpomogla sirote privatne bančice da opet stanu na noge. Koje su, nota bene, upravo svojim makinacijama dovele Ameriku na prosjački štap. Platio je doduše samo jedan pedro – Lehman Brothers, valjda da raja ne skuži igru i popizdi načisto. Ili je Sachsu bilo previše konkurencije. Bilo kako bilo, dok je američki narod ležao popišan u prašini, iz 2009. Goldman Sachs je izašao bogatiji za najmanje 20 milijardi dolara (thanks, Obama). Taj isti Goldman sada je zainteresiran za naše ceste.

Mana s neba

Mehanizam koji doslovno iz ničega stvara novac pa ga knjiži kao dobit i posuđuje dalje kao kredite s golemim kamatama, prevarantsko trgovanje lažno precijenjenim obveznicama i nekretninama (uz obilatu pomoć “poštenih” rejting agencija poput Standar & Poorsa, Fitcha i Moody’s), trgovanje dugovima i plansko ulaganje u loše projekte, kreiranje nenaplativih dugova, a zatim preuzimanje dobara i kontrola nad pojedincima, čitavim narodima pa i državama – sve je to u opisu djelovanja Goldman Sachsa i sličnih banaka, sinonima za legalnu pljačku. Ukratko – ako ste mislili da je ekonomija kapitalizma pametno osmišljen sustav koji pravično dirigira kapitalom i čuva vaš mir i stabilnost te brine o vašem prosperitetu onda ste jako, jako naivni (da ne upotrijebim kakav prostakluk). Kapitalizam, pogotovo ovaj sada, neoliberalni, nikada nije služio na dobrobit društvu u cjelini, već isključivo pojedincima ili eventualno manjim grupama grabežljivaca. Kad bi ogolili sve te uglađene bankare i strgli s njih sve te usiljene osmjehe i slatkorječive laži, dobili bismo jednostavno: ‘ko je jači, taj tlači. Milijuni ljudi diljem svijeta pate i umiru zbog tih bankara, običnih burzovnih špekulanata, da bi oni mogli orgijati, drogirati se i voziti u privatnim mlažnjacima na pruge.


Goldman Sachs je banka osnovana 1869., a prvobitnu akumulaciju kapitala ostvarila je piramidalnom shemom upravo za vrijeme prve američke krize (tzv. Velika depresija), tiskajući dionice u vlastitom trgovačkom društvu i kupujući ih od sebe, te ih ponovno prodavajući po daleko većoj cijeni, istovremeno kreirajući pogodno tlo za daljnje enormno bogaćenje – nove krize, sukobe i ratove. S obzirom da je Amerika nastala na krvi, ne čudi da i danas živi za ratove. A ratovi, koje u Americi više nitko ne broji, vode se za, i uz pomoć – banaka. Stoga je jasno zašto u američkoj vladi nerijetko sjede visoki dužnosnici iz banaka poput, ne biste vjerovali, Goldman Sachsa: Robert Rubin, ministar financija za vrijeme Clintona, Henry Paulson, sekretar za financije G. Busha i npr. Stephen Friedman u Obaminoj administraciji. Lista ljudi koji sjede na dvije stolice tu ne prestaje… Čelni ljudi Sachsa sjede i u odborima ili na čelu uglednih institucija kao što su Wall Street, Federalne rezerve i Svjetska banka, a nije im ispod časti ni držati kormilo središnjih kanadskih ili talijanskih banaka. Kada bismo tomu pribrojili imena poput Rockafellerove “katice za sve” Feldsteina (AIG, Trilaterala, CFR), Shalom Bernankea i Greenspana (JP Morgan), imena koja zadnjih tridesetak godina drmaju američkom politikom i financijama, netko zločest mogao bi ustvrditi da se tu radi o Židovima, ili makar Aškenazima koji već desetljećima Amerikance drže za muda. One koje ne drže, te uništavaju ili će ih pokušati uništiti – poput Rusije ili Irana, na primjer.

Drug je drug, a dug je dug

Oko nas se ne moraju pretjerano truditi. Mi se ionako sami uništavamo, iznutra, a Milanović i društvo zadnjih nekoliko mjeseci su prezauzeti stranačkim kadroviranjem i unutarpartijskim borbama da bi gubili vrijeme u studiranju tko su zapravo ti slatki bankarčići koji nam nose darove. A kamoli da će buljiti u nekakve blesave dokumentarce, obilato nagrađivane na nekim tamo bezveznim festivalima, kao što su Damonov “Inside Job”, Mooreov “Capitalism – A Love Story”, “Zeitgeist Addendum” (poglavlje Economic Hitman) ili pak nešto trivijalno kao što je “The Shock Doctrine”. Dok radiš po svom i vraćaš dugove onima koji su te doveli na vlast, narodu uvališ kiticu one stare, ali našem uhu uvijek mile pjesme – partizani i domoljubi i druge priče (za laku noć). Pa tjeraj dalje. Dok lešinari kruže oko našeg poluraspadnutog tijela, poput Goldman Sachsa oko naših autocesta ili pak Coca Cole oko izvora vode, mi se i dalje zabavljamo prepucavanjem o tome je li u pravu Milanović ili Karamarko. Te je li masonska sluškinja više Pusićka ili Kolinda.

Hvalevrijedna je ta upornost, dosljednost pa i tvrdoglavost pojedinih ministara. Neki bi i rođenu mater prodali, ako bi došla takva direktiva iz nekakvog goldmana. Kada bi bili tako dosljedni i uporni u investicijama i razvoju domaće proizvodnje, gdje bi nam bio kraj… Mi (pritom ne mislim na vlast, bilo koju) doduše jesmo velikom većinom protiv bilo kakvog ustupanja naših cesta, no 22. veljače u Ministarstvo pomorstva, prometa i veza održana je, kako nam rekoše, završna runda pregovora o takozvanoj monetizaciji naših cesta. Iako je referendum o monetizaciji “ante portas” i Vlada zna da će kapitulirati jer je preko 70% ljudi, po svim relevantnim istraživanjima protiv koncesije i prodaje autocesta, finalni razgovor ipak je održan a kao najizgledniji koncesionar spominje se upravo Goldman Sachs. Dončić je, u naletu sebi svojstvene duhovitosti, izvalio da će na doboš HAC, ako neće ceste. Izgleda da je u pitanju bio loš tajming, jer se sutradan Milanović tobož iščuđavao nad novinarskim pitanjima o privatizaciji HAC-a.

No nećemo odmah prodati HAC. Idemo prvo prodati HEP i HPB. Oni nam ionako samo smetaju, tj. smetaju našim inozemnim partnerima u ovoj “poštenoj tržišnoj utakmici”. Zašto bismo zadržali išta svoje, što će nam išta? Bitno je, eto, da imamo Nives u Lisinskom. Nju valja čuvati kao zjenicu oka svog. Kara-kara-karanfili… Pa kad zaori velebnom dvoranom: kita, kita cvijeća, to je moja što je veća… a Nives izbaci sisu i guzu, ‘ko more ostat ravnodušan?




Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.