Majmuni bez srca i savjesti

Autor: Danijel Vuinac

Nakon desetak minuta stajanja u redu, pružio sam ljekarniku zdravstvenu iskaznicu.

Sjedim tako pred ljekarnom u sklopu ambulante, čekam već preko pola sata da ljekarna otvori svoja željezna vrata i da podignem lijek za tlak, za člana obitelji. Kako su u tom malom gradu jedini liječnik i jedina ljekarna u krugu od trideset kilometara (u šugavom socijalizmu bilo je previše ljekarni i ambulanti, pa smo ih sve uspješno likvidirali), stvorila se tu poprilična gužva, mahom starijih žena kojima su lijekovi nužno potrebni. Na vratima stoji da se iz nekog razloga prethodnog dana nije radilo, a za ovaj kada čekamo nije napisano ništa, osim da bi ljekarna trebala raditi kao i uvijek, od 9 sati ujutro. Međutim, gotovo pola sata kasnije još uvijek nije bilo nikog da otvori vrata. Ajde, lako za mene, ja još mogu stajati i čekati, pa i na kiši koja je počela sipiti, ako treba. Ali kako će to izdržati ove stare žene, bolesne i na štakama, mislim se i slušam što ljudi govore. Uglavnom, standardna hrvatska laprdaonica. Dok nema nikog da ih čuje, narod se ogorčeno i gubecbegovski busa u prsa, jebu se majke govnarske uzduž i poprijeko, najavljuju rušenje vlade i kompletnog đavolskog kapitalističkog sustava (za kojeg smo glasovali, nekoliko puta), u najmanju ruku čini ti se da će svi potrčati ravno na Markov trg i sravniti ga sa zemljom, pa onda i tu zemlju preorati ako treba i zubima… a onda pred ljekarnom zaustavljaju se “kola” iz kojih izlazi ljekarničin muž, brkat i narogušen, sa snopom ključeva. Tišina je bila takva, da si mogao čuti kako miš guzi mišicu iza ambulante. Vrli revolucionari u istom trenu zamukoše, oboriše poglede i u tišini, pokunjeno, jedan po jedan krenuše u ljekarnu za brkatim gazdom.

“Koga moraš moliti, nemoj ga srditi”, pisalo je svima na čelu, pa i meni. Istovremeno zgrožen i bijesan zbog odvratnog osjećaja bespomoćnosti, jer si svjestan da treba pod hitno mijenjati sve u ovoj usranoj zemlji, ali ne znaš kako ni odakle početi jer si također svjestan jada i bijede naroda s kojim živiš, stao sam u dugački red i gledao poluprazne stalaže. Nakon desetak minuta stajanja u redu, pružio sam ljekarniku zdravstvenu iskaznicu. Brkati gazda badao je po tipkovnici dok najzad nije ukucao tih par brojeva, da bi mi na koncu rekao kako liječnica još uvijek nije ništa upisala. – Lijeka nema, pitaj nju zašto nije ništa upisala – odvratio je na moj upit “kako to da nema lijeka, a prije sat vremena mi je doktorica rekla da je pušten” i odmah prozvao sljedećeg (su)patnika. Pred vratima ordinacije opet red, a među njima opet isti ljudi koji su maloprije stajali pred ljekarnom. – U istom smo sosu – vrti jedna baba ljutito glavom. – Ni nama nije još ništa upisala. – Meni nije upisala, iako je trebala još jučer, a lijekovi su mi hitni! – dere se druga i mrmlja kako će joj pokazati “boga svoga”. U stvari, kada je trebalo nešto reći, jedino jedna starija žena je reagirala, dok su čak i hrabri, silno muževni muškarci šutjeli zaliveni ko zadnje pi… znate što mislim. Jedva stojeći na štakama, žena je bez dlake na jeziku rekla liječnici da je smeće, da je došla izdaleka samo zbog recepta i zahtijevala je da joj momentalno upišu potrebni lijek. I dobila ga je. Istog momenta. Da je barem takvih više, pomislio sam i nasmiješio se ženi koju, eto, kod nas smatraju blesavom, dok bi negdje u nekoj normalnoj zemlji bila tek jedna od mnogih sličnih koja se ne boji reći svoje mišljenje i izboriti za svoja prava. Ona kao da je pročitala moje misli, zastala je i gledajući u mene glasno rekla: – U Europi bi zbog ovakvih stvari, pa i manjih, već odavno sve palo. Ali, Bogu hvala, kod nas nema potrebe, nama je super. Zatim je tiho dodala, više za sebe: – Lako za mene, ali šta će bit’ s dječicom…

Na kraju lijek ipak nisam dobio. Iako se liječnica napokon udostojila kliknuti mišem na potvrdu za recept, u ljekarni ga nisu imali pa mi valja pričekati još koji dan, ako ga nabave. Naglasak na ‘ako’. – Dobro, ja imam auto, a što će ljudi koji nemaju auto? – upitao sam ljekarnika. On je samo slegnuo ramenima. Umrijeti, a što drugo, i koga boli k… znate što mislim. Vozeći natrag kući, truckajući se preko ogromnih rupetina jer cestu “popravljaju” već godinama (da radnici ne bi ostali bez posla), ponavljao sam u sebi, uvjeravao se kako se zbog ovakvih stvari jednostavno ne treba nervirati. Pa ipak, nikako nisam mogao iz sebe izbaciti onaj bijes, bespomoćnost. Pusti, nemoj se nervirati, govorio sam sebi. Ne isplati se, ova zemlja je krivo nasađena, narod je takav kakav je i ne isplati se gubiti živce radi toga. U isti mah pomislio sam koliko ljudi sada u ovom trenu misli to isto – kako je nemoguće išta promijeniti u ovoj prokletoj državi, kako treba dići ruke od svega i otići, Bogu hvala ako se može, odavle što dalje. Međutim, tko nam je usadio tu apatičnu misao, tko nam je nametnuo dogmu da su stvari takve kakve jesu i da se ništa ne isplati poduzimati? Tko nas je uvjetovao na životarenje i preživljavanje u vlastitoj državi, tko nas je uvjerio da je to najbolje što možemo dobiti od života u Hrvatskoj? Zbog čega sve ovo gutamo? Zbog čega dozvoljavamo da nas (slobodno zamijenite ‘a’ sa ‘u’) gaze masonske podrepine i trećerazredne, polupismene lopine u preskupim odijelima? Zar su se ljudi borili i ginuli za njih i ovo sranje? U kojoj je to zemlji moguće da se događaju ovakve gadosti i opačine, da te birokracija i unajmljena gamad guši, rasprodaje, uništava i ubija život i budućnost tvojoj djeci, a ti da šutiš, da se klanjaš i da se plašiš… Koga, čega? Babe na šalteru, žene u bijeloj kuti ili čovjeka u plavoj uniformi koji trebaju služiti NAMA? Ili se zapravo bojimo sebe. Jesmo li izgubili vjeru da nam može biti bolje, zadovoljavamo li se mrvicama, jesmo li samo kmetovi ili smo svi u duši zapravo isti kao i ovi na vlasti? Što se to, kvragu, dogodilo s nama? Gdje nam je hrabrost, želja, volja, ljubav?

Dopustili smo banditima da prodaju sve što vrijedi i sebi napune džepove, INU, HT, Plivu, Osiguranje, tvornice i banke. Po istom “uspješnom” modelu sada ćemo “koncesionirati” i autoceste. Nešto u što uložiš 100 milijardi (i zadužiš pet idućih naraštaja), prodaš za 30. Genijalno! To je taj uspješni hrvatski model na kojem nam svi zavide i zbog kojeg smo tako napredni i bogati. I još ti se pojavi glavni babun ove zemlje i mrtav-hladan, ledenog pogleda i bezizražajnog lica, ravno u kameru, poruči da si notorni idiot i nekompetentna budala ako ne razumiješ da je “monetizacija” cesta (čitaj: rasprodaja) neophodna, pače unosna i trebaš biti sretan jer imaš tako genijalnu vlast koja će tebe i tvoju djecu, i unuke, riješiti briga oko te glupave, nepotrebne autoceste koja nama ne može donositi dobit. Ali može strancima. Stvarno smo kreteni.

I još se tučemo nogama u guzicu kada naletimo na kakvo sniženje u Lidlu. Majicu po 50 kuna. Koja u Njemačkoj košta 30. Neki dan mi prijatelj javlja da su i vani naši proizvodi jeftiniji nego u Hrvatskoj… A onda, na kraju dana, pomisliš kako smo mi Hrvati ipak samo jedno malo balkansko pleme. A oni koji nas predstavljaju, i sramote po svijetu, tek malo pismeniji majmuni. Pismeniji, ali i halaviji. I bude ti lakše, nekako toplo oko srca kad zamisliš Hrvatiće kao malo majmunsko pleme koje se udružuje u sebične čopore i dijeli u tabore za pedalj tla i vode. Možda nam treba još vremena da se razvijemo i napokon shvatimo u čemu je bit života. Do tada imamo nadasve inteligentnu Mirelu Holy koja će nam objasniti kako je najvažniji problem ove zemlje zapravo nemogućnost gejeva da imaju djecu.

Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.