fbpx

KAKO SMO ZAVOLJELI ZLO

Autor: Danijel Vuinac

Između Tita i Pavelića nema ama baš nikakve razlike. Jedan je ubijao za Adolfa, drugi za Staljina i anglo-masoneriju. I jedan i drugi bili su masovni ubojice i diktatori i darivali su nekome hrvatski teritorij. Pavelić Talijanima, Tito Srbima i Bosancima. Razlika je samo u tome što je jedan popušio rat, drugi nije.

Taman kad pomisliš da si prošlost ostavio iza sebe, ona te ponovno ugrize za guzicu. Ova rečenica, ne sjećam se više gdje sam ju prvi put pročitao, tako savršeno opisuje ovo stanje u kojem permanentno kružimo već nekih dvadeset godina. Stanje: balkansko sranje. I dok se mi i dalje između sebe koljemo, čiji je djed bio partizan a čiji domobran, velik dio Europe odavno je apsolvirao drugi svjetski rat. Nerado ga se sjećaju samo još oni rijetki živi sudionici tog odvratnog doba, i da nije Židova (ili bolje rečeno Aškenaza, Hazara) koji će izgleda vječno oplakivati svoje žrtve, kao da su od svih naroda na kugli zemaljskoj samo oni propatili, svijet bi taj rat već odavno ostavio tamo gdje mu je mjesto – u arhivima i muzejima, kao pouku budućim generacijama o jednom suludom razdoblju i dvojnosti ljudske prirode. No upravo zahvaljujući njima, Židovima koji vječno drže upaljene vatre svog Holokausta (da bi opravdali svoj, izraelski cionizam), iako ne njihovom voljom, na površinu katkad izrone podaci da su osim njih tada i mnogi drugi narodi teško stradali. Što od Hitlera, što od takozvanih saveznika. Konkretno, zna se za milijune koje je hladnokrvno pobio Churchillov saveznik Staljin, ali sve češće se može čuti i o milijunima Nijemaca koji su stradali u masovnom bombardiranju njemačkih gradova i iživljavanju nad civilima i zarobljenim vojnicima nakon Hitlerovog pada, i to ne samo od zloglasne Crvene armije već i od “pravednih osloboditelja” Amerikanaca. Naravno, to ćete rijetko vidjeti u filmovima, jer filmske kompanije drže Židovi, a ako i katkad, makar na tren, vidite što su pobjednici zapravo činili Nijemcima (kao npr. u novijem, poprilično lošem i stereotipnom filmu “Fury”), to će biti opravdano onom poznatom židovskom “oko za oko, zub za zub”. Naime, teško je sebi priznati da si loš, ali još teže je priznati da imaš zlo u sebi i da neke stvari koje si počinio teško možeš ičim opravdati, osim čistom ludošću i/ili zlobom.

Sveti drug Tito

Ništa ne može opravdati iživljavanje nad civilima, zarobljenicima, čak i ako je riječ o zločincima. Ubiti svezanog čovjeka može samo onaj kome je bol potpuno pomutila um ili netko kome nimalo nije stalo do drugog ljudskog bića. Možemo tražiti opravdanja i nalaziti stotine razloga zbog čega je tog “zlikovca, zlotvora, monstruma” kojeg smo zarobili trebalo likvidirati i kako će “svijet bez njega biti bolje mjesto”, ali na kraju krajeva ostaje gorka činjenica je da ubijanjem drugog bića u biti ubijamo sebe. Svejedno, i danas ima onih koji hladnokrvno tvrde da je potpuno opravdano ispaliti metak u zarobljenikov potiljak ili sjekirom raskoliti neprijateljske lubanje, bez obzira je li im utvrđena krivica ili ne – jednostavno, našli su se na krivoj strani – te da njihova tijela valja pobacati u jame, unutra baciti ručnu granatu (za svaki slučaj, da tko ne ostane živ) i na kraju sve fino zaliti živim vapnom i posuti zemljom i šljunkom. A zatim na tom mjestu izgraditi kuću, zgradu ili makar nogometno igralište. To je upravo ono što su činili Titovi partizani.


I to je upravo ono čime se ponose naši domaći, tobožnji antifašisti, od Mesića i Manolića, preko Milanovića pa sve do same Titove unuke Saše. Čak i danas dakle imate te nesretne ljude (ljude?) koji mrtvi-hladni vele kako je to bilo ratno doba i da je to bio “samo” revanšizam. A kolateralne žrtve… “Ha, Bože moj, njih uvijek ima i njih ne možemo izbjeći”. Sve će učiniti ne bi li sami sebe uvjerili da su oni “good guys” a da su ovi drugi bili “bad guys” koje je trebalo potamaniti, sve do zadnjeg, pa makar usput pobili i nevine civile. Kamoli da će priznati da su njihovi, u suradnji s četnicima, tamanili ciljano – mlade i obrazovane Hrvate, prvenstveno. Na koncu potamanili su sve što Titu i Dubajiću nije bilo po ukusu. Nije rijetkost u ljudskoj povijesti da se tobožnji osloboditelji pretvore u gore krvoloke i okupatore od prethodnih. Nietzche nas lijepo podsjeća: “U borbi s čudovištima, pripazi da i ti ne postaneš čudovište”.

Čega se pametan stidi, time se budala ponosi

Ipak, lakše je kad sebe uvjeriš da si bio na “pobjedničkoj” strani i onda ponosno trubiš okolo da si na strani “dobra” i da je notorni koljač i psihopat, pod čijim su se stijegom borili tvoji, zapravo bio veliki vojskovođa, vizionar, mecena, maltene svetac. Kojeg ne da voliš već – bezuvjetno obožavaš. Izgleda da su ludilo i glupost, pogotovo na ovim prostorima, doista beskrajni. Ide to toliko daleko da ima i onih koji bi od Tita rado napravili svjetski “brand”. Valjda bi se trebali ugledati na Talijane koji naveliko po svijetu izvoze amaretto s imenom Mussolini ili Nijemce koji već godinama uspješno nastupaju na sajmovima s lego-maketama Auschwitza i bestsellerom “Mein Kampf”, pa bismo i mi trebali napokon napraviti jaku izvoznu marku od našeg dobrotvora J.B.-a. Na primjer, mogli bismo pokrenuti našu posrnulu industriju štancanjem suvenira s likom maršala; turistima bismo umjesto raznoraznih kineskih drangulija prodavali male maršalove biste, partizanske kapice s petokrakom, i četničke šajkače usput, te re-aktivirali Goli otok i sve njegove autentične popratne sadržaje pod originalnim sloganom, 20-ak milijuna kuna teškim: “Dalmacija, puna života”. Mogli bismo organizirati i predstave na otvorenom, umjesto Marulićeve “Judite” ljeti bismo mogli održavati šekspirijansko uprizorenje pod nazivom “Udba”, te priglupim strancima objasniti zašto je bilo neophodno likvidirati svu tu emigrantsku klatež i općenito sve one koji misle drugačije od našeg ljubljenog maršala.

Ono čega se današnji kukavni Titovi sljedbenici drže kao pijan plota, a što im je zapravo zadnji izgovor za štovanje krvoloka i jednog od najvećih svjetskih diktatora, jest famozni Ustav SFRJ iz 1974. godine, kojim nam je omogućen izlazak iz Jugoslavije. Iako danas postoje brojni dokazi koji ne idu u prilog Titu, odnosno tvrdnji da nam je on omogućio osamostaljenje, “antifašisti” i dalje negiraju i samu pomisao da je njihov idol zapravo mrzio Hrvatsku. Ni sama činjenica da je Tito priznao da je zbog starosti i želje da se svidi svijetu i prije smrti dobije Nobela za mir prepustio Bakariću i Kardelju sastavljanje Ustava SFRJ, njima ne znači ništa. Ni ona njegova čuvena izjava “Prije će Sava poteći uzvodno…”, ni činjenica da je bio obična lopina koji je održavao mir u zemlji milijardama koje je dobivao i od Rusa i od Amerikanaca, te da je izabrao Beograd a ne Zagreb za svoje sjedište i počivalište, da se onda Beograd prema ostalim republikama ponašao gore čak i od Zagreba danas prema ostatku Hrvatske i da je svirepo zatvarao i likvidirao sve svoje protivnike, njima nije dovoljna da konačno olabave svoj ego i priznaju, jednom zauvijek, da je njihova zvijezda vodilja bio sociopat, egomanijak i obični hedonistički majmun. Koji je, da stvar bude šašavija, hrvatski natucao kao pijani Rus.

No ne reče li nedavno Milanče kako su i Tuđman i Tito jednako vrijedni, svak u svom dobu? I da onaj tko ne razumije Tita ne poznaje povijest? Ne znam čemu onda izbjegavati spominjanje Pavelića, jer je i on bio jednakovrijedan u svom vremenu. Između Tita i Pavelića nema ama baš nikakve razlike. Jedan je ubijao za Adolfa, drugi za Staljina i anglo-masoneriju. I jedan i drugi bili su masovni ubojice i diktatori i darivali su nekome hrvatski teritorij. Pavelić Talijanima, Tito Srbima i Bosancima. Razlika je samo u tome što je jedan popušio rat, drugi nije.




Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.