Imagine there’s no people

Autor: Danijel Vuinac

Zamislite zemlju u kojoj 70 godina vlada dinastija partijskih likvidatora i majmuna koji, u najmanju ruku, nikada nisu željeli samostalnost te države kojom danas vladaju. I ne samo da vladaju, nego više ni malo ne kriju koliko su iznad i koliko ih boli ona stvar za narod kojeg tobože predstavljaju. Dapače, u tu zemlju kao da se vraćaju duhovi krvožednog komunizma – ponovno su počela zastrašivanja i zatvaranja zbog izrečene ili napisane riječi.

Zamislite zemlju koja je svojom krvlju platila bijeg iz jedne federacije da bi na koljenima dopuzala u drugu, iako su je mnogi upozoravali da joj to baš i nije najpametnije. Danas ta zemlja plaća svoju novu federaciju više nego što od nje dobiva. Njeni ministri, koji su se oponentima i dobrohotnim kritičarima smijali u lice na njihove tvrdnje i dramatična upozorenja kako u toj federaciji neće biti dobro i da će puno više izgubiti no dobiti, danas javno priznaju da će država dati više novca nego što će ga povući iz federacijskih fondova. Ta zemlja odavno je postala de facto i de iure kontejner za svjetski otpad. Međutim, kao da su se probudili iz nekog dugog dubokog sna, sada odjednom skaču predstavnici domaćih proizvođača i trgovačkih lanaca: – Ovo nije pošteno! Nas nema nigdje vani, a moramo uvoziti njihovo jeftino smeće. Pregazit će nas uvoz!
Da nije tragično, bilo bi komično.

U toj istoj zemljici probudiše se i liječnici. Odjednom im se otvorile okice i shvatiše kamo srlja njihovo, do nedavno socijalno zdravstvo. Ma zamislite – u čisti kapitalizam! I to onaj najgoreg, najnehumanijeg oblika. Gdje će se najbolje (a na koncu vjerojatno i sve) usluge pružati samo onima koji imaju novac. Plati pa klati. U toj zemlji, na partijskoj dalekovidnici, nekim čudom emitiran je dokumentarac Michaela Moorea "Kapitalizam-ljubavna priča", nedugo potom i "Sicko", koji in vivo opisuje pravu, bez sumnje monstruoznu pozadinu američkog zdravstva. I svi su se snebivali i sprdali s glupim Amerikancima koji dozvoljavaju da ih vlastita država drži kao stoku za klanje. Eto im ga sad na. Čudovište ante portas.

Zamislite zemlju u kojoj 70 godina vlada dinastija partijskih likvidatora i majmuna koji, u najmanju ruku, nikada nisu željeli samostalnost te države kojom danas vladaju. I ne samo da vladaju, nego više ni malo ne kriju koliko su iznad i koliko ih boli ona stvar za narod kojeg tobože predstavljaju. Dapače, u tu zemlju kao da se vraćaju duhovi krvožednog komunizma – ponovno su počela zastrašivanja i zatvaranja zbog izrečene ili napisane riječi. Svoje protivnike, koji im se suprotstave zdravom logikom, pa čak i argumentima i dokazima, političari proglašavaju državnim neprijateljima i elementarnim nepogodama, lašcima i luđacima. Ide se čak dotle da građanski zastupnici (sabornici) i narodne sluge (ministri), pa čak i vrli premijer, sve svoje kritičare otvoreno, bez dlake na jeziku ili pak hinjene civiliziranosti (koju im nalaže pozicija), posprdno nazivaju "ustašoidima", "nacionalistima", "debilima" i "opasnim elementima"… Netko tko promatra sve to sa strane pomislio bi da je vladajuća kasta, inače sastavljena mahom od komunističke garniture i njihove zlatne d(j)ečice, ili načisto poludjela ili odlučila reaktivirati zamisao i djelo stanovitog maršala, koji je bio čuven i po tome da je dao pobiti na desetke tisuća svojih zemljaka. Te i po tome da je utemeljio i predivni zatvor na otoku, za sve "neprijatelje sistema i državne bezbednosti". No kako znamo, danas je farmacija jako razvijena. Šarene pilule postale su vrlo učinkovite i jeftine – pogotovo one koje služe porobljavanju uma. Zašto trpati ljude u zatvore i bacati novac – zaboga, dajte kritičarima sedative i antipsihotike! Jer onaj koji se pobuni protiv divota nepotizma, totalitarizma i neoliberalnog kapitalizma nesumnjivo je, de facto i de iure nenormalan.

Prijatelji stari gdje ste?

Zamislite zemlju koja je prošla stravičan rat, monstruoznu agresiju nezapamćenu od drugog svjetskog rata, zemlju koja je prošla pakao da bi izborila svoju samostalnost. Toj zemlji su čak dugi niz godina perfidno sudili zbog obrambenog rata kojeg je vodila, da bi se spasila i oslobodila svoj teritorij od terorista i krvoloka. Paradoksalno, heroji koji su je (o)branili danas pate od tipičnog "vijetnamskog sindroma" i ubijaju se, ako ih prije toga ne izjede kakva boleščurina potaknuta stresom i nebrigom države. Ne samo da su marginalizirani, bez lijekova i nade, nego se te ljude u zadnje vrijeme počelo šikanirati i privoditi na "informativne razgovore". Već viđamo i takve prizore – poput scena iz Stoneovog čuvenog filma "Rođen 4. srpnja" – u kojima policija nasrće i mlati ljude, većinom invalide, koji se ne mogu pomiriti s tim da su ratovali za strane sile i domaće izdajnike. I još uvijek mnogi ne mogu shvatiti kako je moguće da političari koje su oni tobože izabrali prostiru crvene sagove pred krvoloke i ratne zločince.

Naime, vlast te zemlje omogućila je ratnim zločincima da se vrate i nesmetano šetaju kraj žrtava koje su silovali ili čije su roditelje i djecu poklali. I ne samo da takvima vlast daje prava jednaka ili čak veća nego domicilnom narodu, nego ih još i nagrađuje dobro plaćenim poslovima u javnim službama, listom za nacionalnu manjinu kojeg plaća cijela zemlja a u kojem se redovito popljuje država i domicilni narod koji im htio-ne htio daje novac, službenim javnim pločama na njihovom jeziku i pismu, itd… Podugačka je lista ustupaka i nagrada manjinskom narodu koji nikada tu zemlju nije volio ni vidio kao svoju domovinu. Vlast pritom svjesno, apsolutno negira i ignorira osjećaje ljudi koji su prošli pakao i pritom izgubili i svoje i sami sebe pa nacionalnoj manjini čiji su pojedinci pokrenuli agresiju (i pokrenut će je opet, ustreba li) daje konstitutivna prava? Zvuči groteskno? Ili pak dijabolično?

Ne, čekajte, ni tu nije kraj. U toj zemljici ne samo da se crveni sagovi prostiru pred neprijatelje i zločince, već se ide i u goste zločincima koji su bombardirali i/ili zagovarali agresiju i ubijanje civila. Znam, zvuči nevjerojatno, ali zamislite da je takvo što ipak negdje moguće. Čak u srcu Europe. I ne samo to, nego da razvikane glazbene "zvijezde" trče k takvim "ljudima" i na koljenima, u suzama, puze pred njima te ih mole za oprost!?




Apsurd? Zona sumraka?

Zamislite zemlju u kojoj predsjednici i gradonačelnici sami sebi dižu ploče i spomenike. U kojoj građani jedva preživljavaju ali velepoštovani i veleumni zastupnici još govore kako su im plaće male, a ministri se žale da su im dvogodišnje limuzine – već ofucane! Čak i predsjednik te zemlje, inače poznat po lukavom eskiviranju prepreka, veli kako su njihove plaće zapravo minimalac s obzirom na to koliko rade. A kada ih pogledate što zapravo rade, vidjet ćete debeljka kojem pucaju gumbi na košulji, u lijepom renoviranom uredu s klimom i velikim prozorom. Pola sata s dva prsta nabada po tipkovnici dok ne ispiše dvije riječi. U pauzi između dva masna objeda plaćena nečijim novcem. Ili pak neku dobro odjevenu gospođu koja stručno, s ljubaznim osmijehom satima ignorira građane kojima navodno služi; prevažnim telefonskim razgovorom o veličini nečijeg krastavca (šifra za dildo ili penis?). A najvjerojatnije je da ćete na nekom šalteru naletjeti na nekakvu narogušenu babu kojoj je sigurno mala ta plaća od nekih tisuću, tisuću i pol eurića. Iako bi trebala raditi još barem 10 minuta, rezignirano odmahuje rukom i nabija vam na nos pločicu "zatvoreno". Ako se udostoji, promrsit će da je pričekate kojih pola sata dok se ne vrati s "pauze". Ta pauza od pola sata obično se pretvori u sat, sat i pol (ovisno o gužvi u kafiću ili na placu). Da živite u toj zemlji, sigurno biste najradije tu babu provukli kroz one rupice na pleksiglasu, kao kroz flajšmašinu. Bez imalo grižnje savjesti.

U toj zemlji "bezvezni ljudi" (ljudi bez veza), tj. obični trgovci i ugostitelji dobivaju kazne ili završavaju u zatvoru doslovce zbog smiješnog, slučajno zaostalog sitniša u kasi. Dok oni koji su pokrali ili duguju milijune, čak i milijarde, obavezno idu na večere s premijerom. Pardon, premijer te zemlje ide na večere s njima. I pješke, ako treba. Ali, nije beg cicija – zna on ponekad potegnuti i državnim avionom na odmor ili pićence s nekim svojim prijateljem. Što ne bi, kad i njegovi ministri ljetuju na nečijim jahtama a zimuju u Dubaiju. Stoga se ne morate čuditi, ako ste nekom nesrećom sudionici tog udruženog komunističkog pothvata, da vas premijer tog čuda od zemlje slaže čim zine, ministar financija opelješi da i ne trepnete a službenici vanjskih poslova prodaju i zaduže i vas i vaše praunuke dok kažete seks. Kao građanin, i nemate baš previše opcija. No, ako niste građanin te zemljice, možete birati između nekoliko ponuđenih. Želite li jedinu nacionalnu banku te zemlje? Osiguranje? Ili lutriju? Hoćete li otok, brdo i ekološku oazu pretvoriti u apartmansko naselje i golf terene, kazino s bordelom ili pak odlagalište nuklearnog otpada? No frks. Želite li terminal, luku ili najvažnija nalazišta nafte (ispod cijene, uz neznatnu provizijicu politikantima)? No problemo. Raj na zemlji za tajne agente, mafijaše i bjelosvjetske probisvijete svih kalibara… Još ako iza vas stoje monumenti kao što su JP Morgan, Goldman Sachs, Bechtel, Coca cola ili pak Monsanto… ih, gdje će vam biti kraj! L'chaim!




E sad još zamislite da je ta zemlja prebogata suncem, šumama, plodnom zemljom, pitkom vodom, čistim morem i bezbrojnim otocima a da je danas zapuštena do neprepoznatljivosti, toliko da vam se prema njoj i Fukushima čini rajskim vrtom. Zemlja koja je do pred samo dvadesetak godina bila prehrambeni gigant, danas je toliko devastirana da je postala najveći uvoznik hrane i električne energije u svojoj regiji. Da li igdje postoji zemlja koja je do te mjere uništila svoju proizvodnju da čak i salatu uvozi iz Sjeverne Koreje?

Zamislite zemlju u kojoj djeca nemaju ni lijekove neophodne za preživljavanje ali su ministrima i njihovim zastupnicima važnija prava istospolnih parova, transrodnih osoba, limuzine, skupi mobiteli, putovanja, bakanalije i glumatanje nedodirljivih veličina. I dok rasprodaju zemlju kad god i kome god stignu, grčevito čuvaju svoje debele fotelje i još deblje lisnice. Također, u toj zemlji je moguće da marža u trgovinama bude bez ikakve kontrole a radnici bez ikakvih prava i plaćeni gore od feudalnih kmetova. Ne, nije riječ o nekakvom uvrnutom i izvrnutom ekonomskom sustavu kojeg bi se posramio i Borat. Taj sustav isplaniran je do detalja još prije dvadeset, možda i trideset godina u laboratorijima zapadnih tajnih službi. Onda vjerojatno nije teško zamisliti da bi takva zemlja bila spremna nekome pokloniti svoje vojne tajne i usput objaviti registar svojih branitelja, i to bez ikakve provjere, ikakvog filtriranja i selekcije. Nacionalna veleizdaja, bezobrazluk ili samo posvemašnji idiotizam?

Zamislite zemlju koja je po svom statutu, Ustavu dakle – socijalna, ali svojim žiteljima dere kožu i masno naplaćuje i ono osnovno, nasušno za preživljavanje, bez obzira na njihovo imovinsko stanje. Makar bili i teški invalidi, socijalni slučajevi i maltene beskućnici, svi plaćaju sve. Čak i ono prijeko potrebno – vodu. Ma koga briga… Crkni, ako nemaš.

Zamislite zemlju u kojoj je sve to moguće, a da narod i dalje bude nijem, povučen, skriven, nevidljiv. Kao da ga nema, kao da – ne postoji.

I sada zamislite takvu zemlju, koja gledana odozgo ne djeluje kao perec; čak više ne djeluje ni kao savijeni kifl nego kao jedan mali, mlohavi, goli… kurac.

Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.