Beskičmeni parazit ili masonska marioneta, pitanje je sad!

Autor: Danijel Vuinac

Ne prođe dan a da "vodeća tiskovina" ne pronađe neki "feler" ovom mladiću. No, EPH vam neće naglašavati da je Sinčić potrošio samo stotinjak tisuća kuna na svoju kampanju, za razliku od HDZa i SDPa koji su u nju utukli nekoliko milijuna!

Stara je izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ali, ja nisam glasovao za njih, graknut će mnogi među vama. Mene izbori ne zanimaju, svi su oni isti, dobacit će netko, netko od vas 40 % (minimum) koji nećete izaći na izbore. Svejedno, i na taj način dajete legitimitet gamadi iz dvije “glavne” stranke (frakcije) da nastave dijeliti plijen, rasprodavati zemlju i da nas dalje jašu, da ne upotrijebim sada jedan daleko sočniji ali prikladniji izraz. Sartre je davno zapisao: “Ne činiti ništa da se zlo spriječi, isto je što i činiti zlo”. Dakako, puno je onih čiji su očevi i djedovi ponosni partizani, sljedbenici lopine i krvoloka iz Kumrovca i mada većinom nisu vjernici, oni će uvijek, ma kakve im dokaze predočili, slijepo vjerovati u Partiju i glasovati za svoje drugove. Uostalom, lakše je služiti zvijezdi nego križu.

Fanatizam je univerzalna pojava. Ljudska glupost još univerzalnija. Fanatizam, slijepi idiotizam koji se još naziva i ekstremizam, nije svojstven samo rigidnim partizančinama i komunistima te njihovim budalastim potomcima, isti tip luđačke odanosti i spremnosti da se životom brani nečija ideja, ma koliko perfidna ili sumanuta bila, svojstvena je i potomcima Pavelićevih pristaša. Taj naš stari animozitet, ludilo, zatucanost i posvemašnji idiotizam vješto iskorištavaju mediji i politikanti već punih 20 godina, nimalo ne mijenjajući retoriku i već stoput potrošene slogane. S jedne strane o pravu i pravdi nam govori čovjek koji je potekao iz rigidne komunističke obitelji, a s druge strane pravdu za žrtve partizansko-komunističkih zločina zaziva bivši prijatelj i nadobudni tjelohranitelj Stjepana Mesića.

Niti je HDZ domoljubna stranka, niti je SDP socijalna, radnička partija. Dovoljno je samo pogledati popis banaka, tvrtki i tvornica koje su sve takozvane hrvatske vlade “privatizirale” i defacto poklonile, što svojim stranačkim pajdašima i rodbini, što strancima, da im se uvuku u dupe i drmnu kakvu provizijicu. Vjerujem da je to do sada shvatio i zadnji idiot među vama, pogotovo sada kad su politikanti sebi bez pardona podigli plaće i ulili još našeg novca u svoje stranačke fondove. Dakle, uvijek iznova me fascinira tvrdoglavost gluposti takozvanog puka, koji će unatoč svim pokazateljima i dokazima koji ga doslovno lupaju po glavi opet povjeriti svoj glas neljudima, doslovno psihopatama i kriminalcima koji čitavu zemlju porobili, rasprodali i doveli na sam rub postojanja. Iako nemate više ni za kruh, računi, porezi i dugovi vas stežu poput omče na vješalima, djeca vam odavle bježe glavom bez obzira – vi ćete svejedno dati glas finom, uglađenom gospodinu ili simpatičnoj, nasmiješenoj plavuši. Jer, oni se tako lijepo smješkaju s plakata? Ma ne, vi ste uvijek vjerni – svojoj gluposti. Beskičmeni parazit ili masonska marioneta, pitanje je sad. Ma nema veze, sve je to isto – tješite se.

Mrs. Doubtfire Iva

Na stranu komunistička prošlost njegovog oca i pripadnost biokovskoj brigadi koja je kasnije prerasla u zloglasnu 11. Dalmatinsku brigadu, a koja je počinila brojne svirepe zločine nad Hrvatima, civilima, u Hrvatskoj i Hercegovini – kažu da nije lijepo prosuđivati djecu po grijesima njihovih očeva. Pa ipak, dragi naš Ivo se od tih zločina nikada nije javno i nedvosmisleno ogradio. Ivo se gotovo nikada nije nedvosmisleno ogradio ili izrazio o bilo čemu. Iako mnogi vjeruju da je hrvatski predsjednik obični fikus i da nam ne može puno naškoditi, stvari ipak nisu tako prozaične. Predsjednik ipak ima ovlasti kojima može biti itekakav korektiv vladajućoj oligarhiji, a ima i ono što malo ljudi zna – može uložiti svojevrsni veto i na taj način zaustaviti mnogo toga lošeg što pokrene ili učini Vlada. Međutim, Ivo se svesrdno trudio da vi za tu činjenicu ne znate, te je odlučno punih pet godina činio sve da nikako ne naškodi partiji koja ga je iznjedrila. Koliko je ljudi obespravljeno, šutnuto na margine, deložirano iz jedinih domova, koliko je korupcije na najvišim razinama vlasti… Jeste li igdje čuli ili vidjeli našeg finog, uglađenog gospodina da je podigao svoj unjkavi glas, makar za oktavu, protiv ove nesposobne i kvarne vlasti? Ne, nije Ivo u narodu zalud stekao reputaciju “ljignje”. Kod Ive je ama baš sve demagogija i mlaćenje prazne slame; čak i kad se decidirano izjasni da je pobačaj apsloutno zlo, odmah potom kontradiktorno i ljigavo reterira danas popularnom poštapalicom da svaka žena ima pravo sama odlučiti da li pobaciti (ubiti dijete u sebi). Čovjek bez kičme, principa i morala. Five more years. “Lignjun” doista nikada ni oko čega nije javno zauzeo čvrst stav – osim oko jednog – Josipa Broza, koji je za njega nesumnjivo najveći Hrvat svih vremena. Stoga ne čudi da mu ne smeta četnički vojvoda Nikolić (a i kako bi, kad mu nisu svih ovih godina smetali ni njegovi savjetnici Perković junior i Miloševićev trabant Jović), kao što mu ne smetaju ni novci od Ježićevog Diokija koje je dobio za kampanju, jer, Bože moj, zagrebački Dioki nema veze s onim riječkim.

Dakle, kao što mu nikada nije smetao partizanski pokolj Hrvata na Širokom Brijegu, ili pak Nikolićeva četnička prošlost, tako mu nije smetao ni lopovluk i korupcija njegovih partijskih frendova. ZAMP je u odnosu na sva ta pitanja kamilica. Uostalom, u odnosu na milijarde koje su mahom poznati počinitelji popalili iz države, par lipica po praznom mediju ne čini se puno. Međutim, skupi se tu par milijuna kuna godišnje. Čak i kad Ivo taj legalizirani lopovluk i apsolutni nonsens podmuklo nazove “zaštitom autorskih prava”, nema nikog da ga upita – hej, a kakve veze imaju prazni cd-ovi i memorijske kartice s autorskim pravima? Nu, svašta i ja laprdam – tko će ga to pitati kad su sve ljige poput njega postavljene po najutjecajnijim medijima u Hrvatskoj. Samo otvorite neko glasilo EPH ili pak HRT i sve će vam biti jasno. Nitko se ne pita otkud predsjedniku milijuni kuna u imovini i na računima, ali zato se Jutarnji na svojoj naslovnici pita zašto Sinčića voze u starom Jaguaru..!? Valjda bi momak trebao pješke obilaziti Hrvatsku. Ali, unatoč svom poliranju i retuširanju njegovih trabanata, ništa ne može sakriti lukav pogled Ivinih okica i lažni osmijeh dok pokušava ostaviti dojam prijaznog, normalnog čovjeka. Ne znam kako biste vi reagirali da ispred vas stoji stariji čovjek koji stisnutih očica, iskežen od uha do uha, trlja rukice i mljacka dok govori “znate, ja volim klince”, ali znam da ja takvom ne bih dao ni blizu. Naime, ne samo da dobrodušni Ivo “jako voli klince”, njegova je želja biti tetom u vrtiću. Doduše, u idućem životu. Priznajem, nije mi bilo teško zamisliti Iveka kao tetkicu u suknjici već u ovom životu. Čak mislim da bi mu ta uloga bolje pasala nego pokojnom Williamsu (Mrs.Doubtfire). Čak mu ne bi trebalo ni puno šminke. Ako nam se predsjednik sada ne osjeća dobro u svom muškom obličju, Bog će valjda biti milostiviji prema njemu (ili njoj) u idućem životu, pa se više neće patiti i neće morati glumatati kao sada, valjda će biti prava žena. Iva.

Mančurijski kandidat




Kao što bi Ivo htio biti Iva, tako bi vjerujem i Kolinda željela biti Kolin (čak i na svojim letcima razdvaja svoje ime na “Kolin-da”, op.a.). U svim svojim nastupima ne krije da je ponosna na svoju ulogu u NATO-u, što je pomalo čudno za osobu koja želi ostaviti dojam nježne supruge i majke. Doduše, muž joj nije papučar, već “moderni muškarac” koji ne radi, ali zato kuha ručak i brine se o kući i djeci. Ona, kao moderna i emancipirana žena, ponosi se organizacijom koja umjesto raketnih bacača pobije za blagdanskim stolom čitavu obitelj tamo nekih muslimana. Ne samo da se ponosi, ona to svakom prigodom ističe. I odjednom je postala jako zabrinuta za situaciju u Hrvatskoj i sveopću melankoliju i siromaštvo. Nažalost, mnoge današnje žene svoju hladnoću i okrutnost smatraju i nazivaju emancipacijom i ravnopravnošću spolova – nesumnjivo vrlinom. Žene vojnici, žene piloti, žene tenkisti, žene generali… Da nije tragično, bilo bi smiješno. No, svijet je ipak “lopta šarena”, danas očito više nego ikad pa više nije bitno tko je tko. Muškarci s vaginama ili žene s pimpekima, sve vam to na kraju dođe na isto. Svi zastupaju iste stavove, takozvane zapadnjačke “vrijednosti”, čak i kada nazivno ne pripadaju istim grupacijama. Pa kao što u Americi imamo tobožnje demokrate i tobožnje republikance, tako i ovdje imamo demokršćane koji smatraju da je pobačaj ljudsko pravo i socijaliste koji smatraju da je privatizacija nacionalnih dobara jedino rješenje. Tu ne treba trošiti previše vremena, stvari su kristalno jasne. Žena koja je sprovodnik ideja masonske Trilaterale i tajnica NATO-a, koja može bez grižnje savjesti obavljati svoj posao dok njeni kolege na terenu ubijaju civile koje ona smatra kolateralnim žrtvama, može biti dobra predsjednica – jedino u nekoj banana državici pod čizmom anglomasonerije. Nažalost, puno je u ovoj zemlji kukavica i beskičmenjaka koji misle da ne možemo sami i da nam uvijek treba zaštita nekog moćnog, pa makar taj zaštitnik bio agresor i gurao svijet u treći svjetski rat.

Liječnik koji je trebao ostati u ordinaciji

Neki ljudi bi zaista trebali naučiti obuzdati svoj siloviti ego. Milan je prokockao šansu koju je imao u startu – da je samo malo korigirao svoje nastupe i suzbio svoju taštinu, možda bi i ušao u drugi krug, no tko god je gledao njegove javne nastupe ostao je neugodno iznenađen. Na trenutke taj čovjek bio je čak i bezobrazan prema svojim protukandidatima, pa je pomalo začuđujuće, iako smo mi zemlja paradoska i bahatih primitivaca na najvišim pozicijama, kako takva arogantna osoba uspije postati uvaženi liječnik i šef bolnice. Vjerujem ipak da je Milan izgubio živce kada je shvatio da će popušiti i svoju čvrstu treću poziciju koju je imao u pole-positionu uoči predsjedničkih izbora, jer ga je “mali”, nepoznati Ivan počeo šišati u svim anketama. Očito svjestan toga, u sučeljavanjima se nerijetko više obrušavao na Ivana nego na Kolindu ili Ivu, i to poprilično seljački (nema veze sa stvarnim seljacima) i bezobrazno. Nažalost, od gospodina kojeg su mnogi doživljavali kao moralnu vertikalu i jedinog ozbiljnog protukandidata tragikomičnom Josipoviću, dobili smo primitivca koji se nalakćen poput kakvu probisvjeta na šanku prijetećim glasom obračunavao s mladim čovjekom, postavljajući mu niska pitanja koja se očito ne bi usudio postaviti drugima. Koliko mi je poznato, nije ni Ivu ni Kolindu pitao koliko su studirali niti im je naređivao da ga gledaju u oči dok s njim komuniciraju. Čak i ako mu obećanja nisu samo puste fraze, a stavovi flosklue, Milan je sve uprskao svojim antipatičnim nastupom. Danas mu preostaje još jedna šansa za popravak (HRT), još jedno sučeljavanje u kojem može dokazati da ipak nije samo arogantan liječnik koji sipa pet istih domoljubnih rečenica. Uostalom, da je samo malo politički pametniji, shvatio bi da mu je korisnije surađivati s Ivanom.




Beskrvni čitač blesimetra

Ma koliko Ivan izgledao ukočeno, naivno i “zeleno”, on je jedini od svih kandidata javno progovorio o zlu bankarsko-tajkunskog totalitarizma i stvarnim problemima ove zemlje. Iako lustracija i pobačaj nipošto nisu nebitna pitanja da bi ih Ivan izbjegavao, on cilja u srž problema i zato je prava šteta da novi val hrvatske politike predstavlja netko ukočen poput njega. Da je “Živi zid” (i prof. Slavko Kulić te dr. Pavuna koji navodno stoje uz njih) odlučio poslati nekog elokventnijeg, da ne kažem brbljavijeg, direktnijeg i simpatičnijeg, pobrao bi daleko više bodova i glasova. Nažalost, iako su sada imali idealnu priliku utabati put za budućnost i etablirati se na političkoj sceni kao ozbiljna opcija koja je voljna i sposobna doista mijenjati stvari na bolje, oni su poslali osobu koja se ne zna otvoreno suočiti s protukandidatima i konkretno odgovarati na iole “škakljivija” pitanja. Također, Ivan je iznio nekoliko ozbiljnih optužbi na račun vladajućih pa bi bio red da “Živi zid”, bez obzira na ishod izbora, progovori više o tim temama i da, ako ih ima, podastre javnosti i dokaze. Dobar dio javnosti žudi za poštenim mladim ljudima koji će isušiti sadašnju trulu, smrdljivu kaljužu bankara, ratnih profitera i politikanata. Stoga ne čudi i da sve više glasova dobiva čak i tragikomičan Josipovićev i Milanovićev, frankensteinovski ekspriment iz takozvanog Oraha; ljudima jednostavno dosta lopova i kretena iz dvije najveće stranke. To su na vrijeme shvatili u SDP-u pa su narodu proturili tobože neovisnu Mirelu (koja se ne libi zagrliti Josipovića). Sva sreća da se nije i ona kandidirala. Jer tu zaista se ne bi moglo birati čak ni između dva zla manje.

Da je Ivan na dobrom putu, pokazuje i odnos Josipovićevog EPH prema njemu. Ne prođe dan a da “vodeća tiskovina” ne pronađe neki “feler” ovom mladiću. No, EPH vam neće naglašavati da je Sinčić potrošio samo stotinjak tisuća kuna na svoju kampanju, za razliku od HDZa i SDPa koji su u nju utukli nekoliko milijuna! Diljem zemlje počeli su pobjeđivati donedavni anonimusi, mladi ljudi kojima je dosta takozvanih lijevih i takozvanih desnih, pa ne čudi da i Ivan ima već ozbiljan postotak, premda ima samo 25 godina i ostavlja dojam beskrvnog čitača blesimetra. To samo pokazuje trend kojem će se okrenuti Hrvatska narednih godina. A fala ku…, reklo bi se zdravoseljački. Ilitiga: vrijeme je za nove, mlade ljude. Napokon, ovo je i njihova zemlja, vrijeme je da se čuje i njihov glas.

Uostalom, uopće ne sumnjam da bi barem 15% glasova dobio i moj mačak Micko, da mu stavim prsluk s natpisom “dolje HDZ, dolje SDP”.

Autor:Danijel Vuinac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.