fbpx
Patrik Macek/PIXSELL

Da je pravaš rekao o Pupovcu ono što je rekao Zoran Milanović, bio bi razapet kao teški desničar!

Autor: Josip Jović

U igri selektivnosti i pristranosti lošije prolaze tzv. desničari, ali ne mislim da bi bolje prošli ni ‘ljevičari’ u drugačijoj medijsko-političkoj konstelaciji i rasporedu snaga. Samo što primjeri koje navodim uvjerljivo ilustriraju tko vlada medijima i uopće javnom scenom u zemlji Hrvatskoj 2021. godine

Ne tako davno stranice svih naših novina i portala, kao i televizije, vrvjele su uznemirujućim vijestima o seksualnom uznemiravanju studentica na nekoliko zagrebačkih fakulteta (Filozofskom, Veterinarskom, na Akademiji dramskih umjetnosti itd.) Javnost je informirana kako su registrirane brojne prijave, čak i imena zlostavljača, vodstva fakulteta su se angažirala. Isplivalo je tek ime prof. Drage Roksandića. A onda zahlađenje, kao da je netko sve ove nemile vijesti i događaje prelio živim vapnom.

Roksandić je izvučen na svjetlo dana zbog toga što ga je Damir Boras proglasio emeritusom. Cijela operacija bila je i usmjerena u stvari protiv Borasa jer se u to vrijeme vodila silna revolucionarna kampanja da ga se makne s mjesta rektora, pa je i ova afera s Roksandićem trebala tomu poslužiti. Ali Boras je preživio pa je i afera brzo pala u zaborav, a prestanak zanimanja za ovu vruću temu podudario sa spominjanjem “naših uglednih povjesničara” u neugodnom kontekstu.

Što je to uopće seksizam?

Ima još jedna zanimljiva situacija vezana uz Borasa i Stankovića, odvojeno jednog od drugog. Nakon što je rektor uručio diplomu najboljoj studentici Vojne akademije rekavši kako ona nije samo pametna nego i lijepa, pobunila se Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (još ne i rodova) te udruga B.a.b.e optužujući ga zbog “seksizma”. Što je to uopće seksizam? Zar je to reći supruzi, kćeri, majci, unuci, ili bilo kojoj ženi da je lijepa? Seksizam je tretiranje žene, a može i muškarca, kao seksualnog objekta, što je nemoguće reći za Borasa u ovom slučaju.

A na poruku Aleksandra Stankovića upućenu saborskoj zastupnici i njegovoj kolegici s televizije kako joj se on “priviđa i njezinim mokrim snovima” nitko nije reagirao, ni kolegice s televizije ni saborske zastupnice ni pravobraniteljica ni Sarnavka ni itko drugi. Nije bilo komentara, osim na nekim alternativnim portalima. Stanković je, da podsjetimo, reagirao na istup Karoline Vidović-Krišto za saborskom govornicom u kojemu je ona kao primjer lošeg stanja na HTV-u navela Stankovićev PR za Nadana Vidoševića, plaću od dvadeset tisuća kuna, privatizaciju javnog servisa i sve tako redom. A Stanković je, osim spomenutog “tumačenja snova” ispravio podatak o svojoj plaći i to je bilo u naslovima, a ne ono drugo. Da je kojim slučajem ovakvu krajnje prostačku poruku neki drugi djelatnik javne televizije uputio, recimo, Sabini Glasovac ili Kati Peović, zemlja bi se zatresla i još se ne bi smirila, kao što se zatresla kad je pok. Anto Kovačević za Vesnu Pusić rekao kako nije za mudraca, nego za madraca. Karolina Vidović-Krišto svojim saborskim aktivizmom zna uznemiriti javnost ukazujući na mnoge deformacije u pravosuđu, gospodarstvu, izbornom sustavu i državnoj upravi, i umjesto da mediji idu istraživački slijedom tih njezinih upozorenja, odlučili su je potpuno ignorirati i ušutkati, kao što ignoriraju i uvrede na njezin račun.

Obiteljsko nasilje političkih moćnika

Pod medijskim je pritiskom svojedobno nasilje nad vlastitom suprugom stajalo Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana,  političke karijere i sudskih postupaka. Nimalo nježniji prema svojim suprugama nisu bili Boris Lalovac ili Anto Nobilo. Ali ti slučajevi specifične nježnosti nisu naišli na onako opću osudu i zgražanje kao u slučaju Tomaševića. Lalovac i dalje dobro stoji u svojoj stranci, a Nobilo je vazda ugledni, pače i najugledniji odvjetnik, neosporni moralno-pravnički autoritet, čest gost i tumač pravnih zavrzlama.

U jednoj od svojih aktualnih opservacija o Miloradu Pupovcu predsjednik Zoran Milanović rekao je kako ovaj predsjednik SDSS-a sa samo deset tisuća glasova od dvjesto tisuća mogućih godinama drži poziciju saborskog zastupnika s nemalim utjecajem na izvršnu vlast, čime je indirektno postavio pitanje i nelogičnosti u izbornom sustavu. To je ponukalo Ivana Račana da predloži novi izborni zakon u kojemu ne bi bilo zajamčenih mjesta za zastupnike manjina. U tim svojim razmišljanjima ni u samom SDP-u nije usamljen. U medijima je to prihvaćeno kao legitimno razmišljanje i čak kao mogući doprinos demokratizaciji izbornih procesa. Kao argument u njegov prilog upotrijebljena je i nikad provedena odluka Ustavnog suda o jednakom pravu i vrijednosti svakog glasa. No u čemu je problem? Kad to isto predlaže Domovinski pokret, Suverenisti ili Most, onda se uz te prijedloge vežu krajnje negativne asocijacije i komentari, onda je to netolerancija, zakidanje stečenih manjinskih prava, šovinizam, srbofobija i štošta drugo. Da je pravaš, primijetio je bivši zastupnik HSP-a Tonči Tadić, rekao o Pupovcu ono što je rekao Zoran Milanović, bio bi razapet kao teški desničar, fašist i ustaša. Intervjui Nenada Vlahovića, Pupovčeva oponenta unutar srpske manjine, koje je dao Slobodnoj Dalmaciji i 24 sata, u kojima je govorio o Pupovčevim financijskim malverzacijama nikada nisu ugledali svjetlo dana.

Zločini i razorna hrvatska politika u susjednoj državi

Vratimo se malo u povijest i nekim puno ozbiljnijim temama i primjerima. Stravično je ubojstvo obitelji Zec iskorišteno za optužbe cijele jedne politike i države, dok je u drugi plan otišlo sve ono mučko ubijanje djece u brojnim hrvatskim gradovima i selima. Jasenovac je jedinstven primjer genocida i stradanja nevinih ljudi, a Bleiburg je opravdana kazna ustašama i njhovim simpatizerima. Ahmići su godinama također korišteni kao jedinstven primjer zločina i razorne hrvatske politike u susjednoj državi. Deseci Ahmića u kojima su stradali Hrvati na tlu BiH nisu ni izbliza bili vrijedni pažnje. Političko je putovanje Zdravka Tomca redovito u središnjim medijima, a o njima je uglavnom riječ u ovom tekstu, opisivano kao nemoralno konvertitsvo, dok vratolomije Stjepana Mesića između nekoliko stranaka te od pjevača ustaških pjesama do žestokog antifašista nije bilo nimalo zazorno.




Nije važan sam problem ili predmet rasprave, nisu važni ni ljudi,  važno je samo od koga nešto dolazi i protiv koga je usmjereno. “Naši” su uvijek zaštićeni, prema našima se odnosimo s obzirnošću i blagošću, prema “njihovima” okrutno i nepravedno. Selektivno iznošenje informacija i njihovo selektivno tumačenje najgori su oblik manipulacije i kreiranja lažne stvarnosti. Očito je da lošije u toj igri pristranosti prolaze tzv. desničari, ali ne mislim da bi bolje prošli ni “ljevičari” u drugačijoj medijsko-političkoj konstelaciji i rasporedu snaga. Samo što primjeri koje smo naveli uvjerljivo ilustriraju tko vlada medijima i uopće javnom scenom u zemlji Hrvatskoj 2021. godine. Prevladavajući, dominantni ljevičarski diskurs postoji unatoč činjenici da je na vlasti jedna desno-centristička, konzervativna, narodnjačka, demokršćanska itd. stranka. Ili to ona ipak nije?

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.