fbpx
Photo: Patrik Macek/PIXSELL

CIJENU OVE KRIZE PLATIT ĆE NAŠI UNUCI! Plan oporavka loša je odrađena domaća zadaća

Autor: Guste Santini

Joe Biden je zamijenio Trumpovu krilaticu “America first” krilaticom “America is back”. Predsjednik Donald Trump svojom je politikom zabrinuo svjetske moćnike. Trumpova politika predstavljala je nedvojbeno skretanje – povratak nacionalnom i usporavanju, odnosno, napuštanju dotadašnjih globalnih procesa. Brinući se o nacionalnim interesima, uloga “svjetskog policajca” pala je u drugi plan. Predsjednik Joe Biden vraća priču na poziciju prije dolaska Trumpa na vlast. Ima li se u vidu politika cijepljenja predsjednika Bidena, može se reći kako nema razlike u preferiranju nacionalnih interesa dvojice predsjednika. Dok SAD osigurava potrebne količine cjepiva američkim građanima, EU ima problema koje ne može riješiti birokracija iz Bruxellesa. Tako dolazimo do razlike između administracije i birokracije.

Joe Biden je obznanio kako je pripremljen Plan oporavka u vrijednosti od 2300 milijardi dolara koji će dinamizirati gospodarsku aktivnost. Program taksativno navodi na što će se utrošiti spomenuti iznos. Program je pripremljen u samo dva mjeseca. Jasno, precizno i točka. Europska unija kojom dominira birokracija nije osmislila takav program. Nije, a morala je, donijeti program koji će, uvažavajući interese članica, dodatno povezati, integrirati, njihova gospodarstva. To se nije objektivno moglo dogoditi jer bi se moralo otvoriti bolno pitanje trgovačkog deficita među zemljama članicama, što bi, u konačnici, moralo rezultirati većim ograničenjima zemalja članica koje ostvaruju suficite robne razmjene.

Da bi se pomoglo manje razvijenim zemljama (nije se smjela ponoviti priča iz prethodne krize kada je Grčka platila tragičnu cijenu samo zato što njemački monetarni konzervativizam nije dopustio potrebnu, relaksiraniju, monetarnu podršku ECB-a), čija su gospodarstva u slobodnom padu, one će dobiti financijsku pomoć. Jasno, kao što sam to napisao u prethodnim raspravama, nema besplatnog ručka. Umjesto da se suficiti robne razmjene pretoče u investicijsku obvezu razvijenih zemalja da investiraju u zemlje koje ostvaruju deficite, manje razvijene i ugrožene zemlje dobit će veću ili manju milostinju kako bi preživjele. Naš bi narod rekao: “Vuk sit, a ovce na broju”.

Birokratski jezik

Stari Kinezi govorili su kako, dajući ribu, hranite potrebite, što ne rješava problem potrebitih. Problem siromaštva moguće je riješiti ako potrebite naučite loviti ribu. Da bi sve bilo po PS-u (uobičajeni naziv birokratskog pristupa – po pravilima službe), zemlje članice moraju donijeti Strategiju 2030 i Nacionalni plan oporavka koji će se razmatrati ovih dana u Hrvatskom saboru. U hrvatskom slučaju birokratski zahtjev Bruxellesa dobit će birokratski odgovor dopunjen balkanskim posebnostima u kojima dominiraju načelna obećanja uobičajena za boljševičku birokraciju koju je Keynes usporedio s pričom “Alica u zemlji čudesa”: pekmeza nema danas, ali će ga biti sutra.

Općenito, boljševički pristup sugerira tešku sadašnjost u ime svijetle budućnosti. Da je tomu tako, podsjećam da je u vrijeme prethodne krize guverner Željko Rohatinski na zahtjeve javnosti obznanio kako je HNB spreman povećati emisiju novca za 8000 milijuna kuna ako se ponude obećavajući razvojni programi. Od sto glasa, glasa čuti nije bilo. Dakle, u prethodnoj krizi nije bilo moguće ponuditi program koji je “težio” tek nešto više od milijarde eura. Sada mislimo, po običaju krivo, kako će politička retorika uspješno supstituirati potrebne analize i programe teške 24,5 milijardi eura. Zbog toga se bojim “obilja mane koja će pasti s neba”.

Joe Biden svoj je program usporedio sa svemirskim programom, nazvavši ga najvećim programom od kraja Drugoga svjetskog rata. Pogledajmo brojke. Očekuje se da će američko gospodarstvo ostvariti pad gospodarske aktivnosti u 2020. godini za 2,3% (Hrvatska: 8,4%) pa će BDP iznositi 20.930 milijardi dolara (18.370 eura), što iznosi 63.000 dolara (55.287 eura) po glavi stanovnika. Spomenuti plan oporavka, nazvan najvećim od Drugoga svjetskog rata, iznosi 11% BDP-a, što po glavi stanovnika iznosi 6082 eura. Hrvatska je zbog svog zabrinjavajućeg zaostajanja za prosjekom EU-a uspjela iskamčiti impresivnu pomoć.

Puno ribe

Javni informativni prostor još je pun divljenja postignućima premijera Plenkovića, što će se ponoviti u Hrvatskom saboru u raspravi o Nacionalnom planu oporavka. Pogledajmo hrvatske brojke. Hrvatski je BDP u prošloj godini iznosio 49.139 milijuna eura ili nešto više od 12.000 po glavi stanovnika. Hrvatska će dobiti 24,5 milijardi eura kako bi se sanirale štete od prisutne krize i restrukturiralo hrvatsko gospodarstvo. Narod bi rekao, dobili smo puno ribe, ali bi nam se moglo dogoditi da u samozadovoljstvu i obilju zaboravimo naučiti loviti ribu. Koliko je to puno, domaća birokracija nam nije rekla, što se ne bi dogodilo da našem premijeru Plenkoviću u radu pomaže administracija umjesto sterilne birokracije.

Podatke za SAD smo naveli. Usporedimo podatke – 24,5 milijardi eura predstavlja gotovo polovinu (49,8%) BDP-a iz 2020. godine, što je gotovo 4,5 puta više nego što iznosi plan oporavka Joea Bidena. Dohodak po glavi stanovnika u SAD-u je veći 4,6 puta, ali veličina raspoloživih sredstava je gotovo ista (SAD – 6082, a Hrvatska – 5988 eura) po glavi stanovnika. Predsjednik Biden je u dva mjeseca precizirao cjelokupni program koji će realizirati, čime će povećati blagostanje američkih građana, što će mu, sa svoje strane, povećati podršku američkih građana. Kad su u pitanju nacionalni interesi, svi su američki predsjednici bili jednako, što je sasvim razumljivo, nacionalno opredijeljeni.




Mi smo napisali neargumentiranu listu želja ponavljajući načela koje nam je zadala birokracija iz Bruxellesa. Kao što sam već napisao na ovim stranicama, mi nastojimo napisati što manje i što općenitije kako bismo otvorili prostor trošenju dobivenih sredstava na tradicionalni hrvatski, odnosno balkanski način. Da kojim slučajem našem premijeru Andreju Plenkoviću asistira u radu učinkovita administracija, jasno bi hrvatskoj javnosti precizirao veličinu poklona, što mu retorički dobro ide, kako je upravo njegova vlada ostvarila zapanjujuće rezultate i kako se veličina odobrenih sredstva zapravo teško može razumjeti. Završio bi trijumfalno – Hrvatska je pod njegovim vodstvom dobila povijesnu šansu.

Sigurno bi naš premijer nakon tako dramatičnog uspjeha i tragičnog stanja u Lijepoj Našoj razmislio kako bi bilo dobro objediniti sve progresivne čimbenike kako bi se iskoristila povijesna mogućnost da se isuši opasna baruština koja ugrožava opstojnost Hrvatske koja godinama zaostaje za drugim tranzicijskim i usporedivim zemljama. Posebno je to vidljivo kompariramo li se sa susjednom nam Slovenijom. Formiranje Vlade nacionalnog spasa bio bi potez dostojan presijecanja gordijskog čvora Aleksandra Makedonskog. Nažalost, Strategija 2030 i Nacionalni plan oporavka shvaćeni su kao domaća zadaća koju valja napisati za pozitivnu ocjenu kako bi se počela koristiti odobrena nam sredstva.

Da bismo preciznije identificirali stanje u Hrvatskoj, navedimo podatak kako će se Hrvatskoj već u ovoj godini odobriti 6100 milijuna eura, što iznosi 12,4% BDP-a ostvarenog u prošloj godini. Ponovimo, višegodišnji Plan oporavka američkog predsjednika iznosi 11% BDP-a. Zbog toga stalno ističem kako hrvatsko gospodarstvo, i društvo u cjelini, živi na aparatima koji život znače. Manjak lijekova je drama sama po sebi. To je samo dio sumorne priče. Ako su podaci točni, Hrvatska je u prošloj godini smanjila BDP za 32 milijarde kuna. Ministar financija, gospodin Zdravko Marić, javno je obznanio podatak kako dosadašnja cijena krize iznosi 32 milijarde kuna. Zbog toga se nije dogodio veći pad gospodarske aktivnosti.

Da se nije promijenila politika Bruxellesa u ovoj krizi, u odnosu na prethodnu, HNB ne bi mogao intervenirati pa izvršna vlast ne bi mogla osigurati potrebna sredstva za intervenciju. Prema tome, najveći pad u prethodnoj krizi od 7,4% (2009. godine) bio bi vjerojatno manji od 4% da je vlada Jadranke Kosor imala na raspolaganju današnje mogućnosti. To ne znači da su sredstva, kako kaže Vlada Andreja Plenkovića, optimalno utrošena. To samo znači da Keynesov lijek učinkovito liječi probleme gospodarstva u uvjetima smanjenja potražnje. U ekonomiji prilikom ocjene učinaka ekonomske politike valja imati u vidu kratki, srednji i dugi rok.




Loši političari

Tako dolazimo do zaključka koji se nameće sam po sebi – cijenu krize platit će buduće generacije ako račun ne podmirimo iz odobrene pomoći Bruxellesa. Pomoć smo dobili, da ne bude zabune, kako bismo trošili dobra i usluge razvijenih članica, na što smo u ovoj i prijašnjoj raspravi već ukazali. Nema besplatnog ručka. Međutim, mene još više zabrinjava borba među političarima za vlast iako je Hrvatska na aparatima koji mogu iz bilo kojeg razloga zatajiti. Da je važna samo vlast, vidimo po tome kako se ponašaju vladajuća koalicija i oporba u Hrvatskom saboru. Nema tu rasprave, nema tu argumenata. Nema tu Hrvatske. Nema tu hrvatskih građana. U aktualnom satu dominira vrijeđanje i ignoriranje druge strane. Stječe se dojam da hrvatskim političarima nije stalo do budućnosti naše djece.

Jednostavno, teško je vjerovati političarima koji prihvaćaju takvu komunikaciju. Zato je razumljivo da građani ne vjeruju politici. Dovoljno je prisjetiti se prvog referenduma kad su građani podržali promjene i referenduma o pristupanju u punopravno članstvo EU-a kada je, da bi se osigurao prolaz, izmijenjen Zakon o referendumu. Razlike nisu samo dramatične, one su nespojive sa zdravim razumom. Bio je to put od ushićenja do razočaranja. Danas građani ne očekuju ništa dobrog od političkih čelnika. Okrenuli su se sebi i oni koji su dovoljno mladi odlaze trajno “trbuhom za kruhom”, što je, samo po sebi, najbolja ocjena našeg tragičnog stanja. Ima li se u vidu da odlaze cijele obitelji, jasno je da takva politika postaje i ostaje presudan čimbenik koji onemogućuje opstanak Lijepe Naše. Stanje u pravosuđu, moć stranačke iskaznice, nedodirljivost podobnih, nabrajanje ide unedogled, jasno pokazuju kako je Lijepa Naša pogodila – u ništa.

Važno je napomenuti kako je, u objavi svog plana oporavka, predsjednik Biden, kako bi pokazao i potvrdio svoju misiju “America is back”, pozvao druge zemlje da mu se pridruže u povećanju poreza na dobit sa 21 na 28%. Koliko zajedništva? Koliko socijalne senzibilnosti? Koliko zaštite siromašnih od bogatih? I na kraju, koliko političke promidžbe? Pogledajmo najprije koji su učinci povećanja poreza na dobit. Povećanje izravnih poreza, porez na dobit je izravni porez, smanjuje konkurentnost domaćega gospodarstva pa je ono, prema tome, jednako aprecijaciji domaće valute (u ovom slučaju dolara). Izvozno orijentirana gospodarstva preferirala bi povećanje neizravnih poreza, PDV-a i trošarina, kako bi održala konkurentnost domaćega gospodarstva.

Nova rasprava

Upravo u vrijeme prethodne krize Njemačka je povećala poreznu stopu PDV-a kako bi mogla subvencionirati prodaju automobila jer je automobilska industrija bitan čimbenik njemačkoga gospodarstva. Nije tražila solidarnost svojih partnera. Ali kako je to lijepo pokazao Varoufakis, američka politika je nakon Drugoga svjetskog rata koristila položaj dolara u očuvanju blagostanja američkih građana, s jedne strane, i pokrića rastućih troškova kako bi se promovirala demokracija, s druge strane.

Poziv drugih prijateljskih zemalja da poveća porez na dobit samo je prigodna priča iz dva razloga. Prvi je razlog pokazati američkim građanima kako demokrati nastoje i vode pravedniju poreznu politiku u odnosu na politiku predsjednika Trumpa jer će cijenu platiti moćne korporacije; drugi je anticipirati odgovor republikancima koji će nastojati osporiti Bidenov plan oporavka. Vjerojatno je da će se potrebna sredstva namiriti povećanjem dodane vrijednosti i smanjenjem socijalnih tenzija, dok će preostali dio biti namiren deprecijacijom američkog dolara. Zasad je konvergencija poreznih sustava tek priča. Međutim, globalizirani svijet će vrlo brzo biti prisiljen otvoriti to važno pitanje. Čitatelji ovih stranica sjećaju se da sam predložio našem premijeru Plenkoviću, u pripremi programa našeg predsjedanja u prvome polugodištu 2020. godine, pokretanje rasprave kojoj bi bio cilj preispitati postojeće mastriške kriterije konvergencije. Ponovno predlažem našem premijeru Plenkoviću da pokrene to važno pitanje kako bi se povećala pojedinačna i zajednička gospodarska učinkovitost EU-a.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.