RAT PROTIV SLOVENIJE: ‘Naš mir nikada prije nije bio na tako teškoj kušnji kao što je sada’
Trebamo li zbog Talijana već danas razmišljati kako slaviti obljetnicu ‘Oluje’ sljedeće godine?
Hrvatska proslava 24. godišnjice „Oluje“ događaj je koji, osim općeg slavlja, sadrži i konkretnu usporednu poruku. Radovanje u cijeloj zemlji upućuje na to da u državi još postoji duboka spremnost da se obrani od agresora – ili od onoga kojem se Hrvatska suprotstavila u Domovinskom ratu ili od nekog drugog… Ako bi svečanosti bile samo formalne, a u njima sudjelovala samo politička elita, to bi značilo da je nacija mislima negdje drugdje i da je njezin nacionalni identitet i njezina obrana – ne zanimaju. Da ljudi više ne vole svoju domovinu toliko da bi za nju žrtvovali svoje slobodno vrijeme, a kamoli nešto više.
Euforično slavljenje vojnih praznika je opravdano, ako se čovjek osvrne oko sebe. Naše je mišljenje da Srbija ne prijeti Hrvatskoj i da joj i dalje neće prijetiti. Srbija je, naime, najveća prijetnja samoj sebi, jer već tridesetak godina rješava probleme tako da ih još više zakomplicira i na kraju ih učini – nerješivima. Problem Srbije je i to što nije provela demiloševizaciju, već suprotno: Vučić, Nikolić, Šešelj i drugi, koji su Srbijom rukovodili poslije Miloševića, bili su intimni dio njegove političke „obitelji“. To je kao da bi Joseph Goebbels postao 1949. kancelar SRNj, umjesto Konrada Adenauera…
Problem je – negdje drugdje…
Problem je, zapravo – negdje drugdje – zbog neučinkovite politike Europske unije, talijanska iredenta sve više pokazuje svoj apetit. Matteo Salvini misli – ako Bruxelles prisili talijansku vlast da uvozom imigranata nanese štetu Italiji, tada je ipso facto oslobađa moralnih obveza prema ostatku Unije, posebno prema talijanskim susjedima – Sloveniji i Hrvatskoj. U takvoj atmosferi pokrenuta je inicijativa za postavljanje spomenika, koji će u srcu Trsta, na stogodišnjicu vojne okupacije Rijeke (1919.), podići Gabrieleu D’Annunziju, autoru tog „pothvata“.
To je sve još zastrašujuće jer se D’Annunzio, po svim kriterijima, smatra – laureatom talijanskog iredentizma. D’Annunzio je, naime, bio prvi talijanski fašist. On je bio gotovo jedini pjesnik koji se upisao u povijest, krenuvši – u ofenzivu na stranu zemlju. Pjesnici su se borili za svoju naciju, braneći interese svoje republike. Za to su neki dali svoje živote (na primjer, jedan od najvećih genija francuskog stiha, Charles Péguy).
Pri osvajanju Rijeke, D’Annunzio se proglasio „Duceom“ (tri godine prije svog „izazivača“ Benita…). Ponudio je svoju poeziju kao novu platformu talijanskog imperijalnog interesa, koji se u to vrijeme (1919.) već jasno očitovao – kao fašizam. Ali, D’Annunzio ima sada u susjednoj Italiji – status malog božanstva. Njegovo ime nose zračna luka (Brescia), sveučilište, a sada će biti obilježeno i u Trstu, polazišnom gradu iz kojeg su krenuli apetiti talijanske iredente prema „životnom prostoru“ besmrtnog Rima – slovenskoj i hrvatskoj Istri i Dalmaciji.
Talijanski rasizam u II. svjetskom ratu
Talijani su, poput Nijemaca – oduvijek na Slavene gledali kao na inferiorna bića. Ponosili su se svojom kulturom, koja je, usput rečeno – sjena francuske kulture. Izražavali su teritorijalne pretenzije: talijanski rasizam, protiv okupiranog stanovništva u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, nije poznao granica. Pod zapovjedništvom generala Marija Roatte, nasilje i etničko čišćenje nad slovenskim civilnim stanovništvom bilo je ekvivalentno zlostavljanju koje su provodili Nijemci (i titoisti u poraću) – pogubljenja, ubojstva talaca, represalije, interniranje u koncentracijske logore Rab i Gonars, paljenje kuća i sela… Posebne upute talijanskih okupacijskih vlasti nalagale su da se naredbe moraju „izvršavati energično i bez milosrđa“.
Mario Roatta je inzistirao: „Ako je potrebno, nemojte se ustručavati koristiti okrutnost. Morate obaviti temeljito čišćenje. Moramo internirati sve stanovnike i na njihovo mjesto dovesti – talijanske obitelji…“ U pismu koje je poslao kući, jedan od Roattinih vojnika je napisao: „Sve smo uništili – od vrha do dna, ne štedeći nevine. Svake noći ubijamo cijele obitelji, tučemo ih do smrti ili ih strijeljamo.“ To je bilo moguće jer su Talijani smatrali južne slavenske narode za ljude – niže rase. No, tko danas prati talijanski mentalitet, vidi da se odnos prema Slavenima nije bitno promijenio.
Tajani je rekao ono što je mislio…
Tako je pozorni promatrač vidio da je 11. veljače 2019., Antonio Tajani, čak u svojstvu predsjednika Europskog parlamenta, pozvao na ono na što je Gabriele D’Annunzio pozvao točno prije sto godina: da se Istra i Dalmacija vrate Italiji, riječima „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!“ („Viva Istra e Dalmazia italiane!“). Kasnije je, međutim, ta izjava opravdavana – da nije zamišljena onako kako je zamišljena. Ali, onaj tko imalo razumije talijanski, zna da je rečeno posve nedvosmisleno da Istra i Dalmacija pripadaju Italiji – i to je službeno mišljenje predsjednika Europskog parlamenta(!?).
On je samo rekao što je mislio i reći će to – ponovno! Očito je da danas talijanska politika revidira svoje „stajalište“ na štetu Slavena i traži – novi životni prostor. Pritom Europa – ništa neće učiniti. S tim u vezi, možda, nije suvišno već danas razmišljati kako slaviti 25. obljetnicu „Oluje“, 5. kolovoza 2020. godine.
ZADNJE VIJESTI
‘U TIJEKU JE RAT PROTIV SLOVENIJE’! Čerupaju Janeza Janšu: ‘Nije istina da slovenska vlada kontrolira medije, 90 posto njih je protiv Janše’!
Problem s kojim se susreće većina, normalna Hrvatska, krije se u Bruxellesu
Hrvatska koja više nije Hrvatska, paralelni je cilj Andreja Plenkovića i krugova iz Bruxellesa