Screenshot

Tito je i na svjetskoj sceni pokušao promovirati ‘bratstvo i jedinstvo’ kroz pokret nesvrstanih

Autor: Boštjan Marko Turk

Svaka je dogma u nekom društvu toliko opstojnija, koliko se manje za njezinu promidžbu i zaštitu brine politički, ekonomski i medijski aparat društva unutar kojeg dogma postoji. U isto vrijeme, sloboda njezine opstojnosti istoznačna je njezinoj istinitosti i vjerodostojnosti: što je manje prisile potrebno za održavanje dogme za javnu upotrebu, to je ona vjerojatnija i uvjerljivija. Najopćenitija dogma, to je ona bez koje se ne može razmišljati o društvenom sustavu, koristi se svakodnevno bez pitanja je li istinita ili nije. U biti, nije toliko istinita koliko je arbitrarna, proizvoljna. Riječ je o matematici: jedan plus jedan je dva. Ali ako bi se Feničani ili pismoznalci starog Egipta dogovorili drukčije, moglo bi biti i tri ili četiri. Matematika je aksiom, to znači dogma čiju ispravnost ne dovodimo u pitanje. Dapače, ona garantira da suvremeno društvo uopće funkcionira.

Religiozne dogme su slične: od početaka kršćanstva živio je nauk o Marijinu začeću Krista. Milijarda katolika na planetu prihvaća ga kao logičnog, na isti način kao i matematički zakon. Ako je Krist Božji sin i s njim je jednake biti, on ne bi mogao biti začet na tjelesni način jer Bog nije tijelo. Začeće je uvijek nasljeđivanje bitnih dijelova genetskog materijala. “Gospodin Svemira je, zasjenivši svoje nemjerljivo veličanstvo, poprimio lik sluge”, definira ovu činjenicu jedno od važnih crkvenih vijeća. Krist je postao čovjekom “preko majke”, stoga je opet logično da je Marija rođena bez mrlje izvornog grijeha, što nije sporno: dogma o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije u skladu je s logikom začeća Krista i njegovim rođenjem. To nauk čini tako izdržljivim. Nije poznato da bi ikada uzrokovao kakav sukob, osim među teolozima. I matematička i teološka dogma su spojni, integralni element civilizacije: sporazum koji se mora poštovati ako želimo postojati. Jer europska civilizacija postoji i zbog matematike i zbog kršćanstva, na nekoj drugoj razini.

To se ne odnosi na dogme koje analiziramo u nastavku. Najpoznatija dogma u povijesnom prostoru bivše zajedničke države Jugoslavije (SFRJ) bila je istovremeno i njezin prvi aksiom. Zvala se “bratstvo i jedinstvo” i trebala je biti konačno rješenje nacionalnog pitanja koje je nastalo prije točno stotinu godina na Versajskoj mirovnoj konferenciji. Dijete joj je bilo ideja političkog jedinstva jugoslavenskih naroda, Jugoslavije. “Bratstvo i jedinstvo” bila je najvažnija dogma nacionalne religije koja je nosila ime titoizam.

Ako su matematika i kršćanstvo bez unutarnjih kontradikcija, to nije istina kad je posrijedi “bratstvo i jedinstvo”. Teorijska svrha ove dogme bila je jednom zauvijek riješiti nacionalno pitanje u SFRJ, a službeni stav o dogmi bio je da je to pitanje riješeno ili da se barem s uspjehom rješava. Ali svaki je dublji pogled otkrio nedosljednost ovako formulirane doktrine. Na primjer: 1969., u vrijeme pojave Hrvatskog proljeća, Hrvati su u saveznoj upravi države činili 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22%. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6%.U upravnim strukturama savezne države bilo je 7,2% Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba, a 10,4% Hrvata.

Brojčani odnosi u državnom aparatu koji je upravljao “bratstvom i jedinstvom” negirali su takvo “bratstvo i jedinstvo” na najlogičniji način (s brojevima i postocima). Još više ga je poricao razvoj događaja koji su doveli do raspada SFRJ: u to je vrijeme čak i najvećem jugofilu ili titofilu postalo jasno da “bratstvo i jedinstvo” zapravo nikada nije postojalo, da je dogma o tome u biti shizofrena sintagma. Postojao je samo represivni državni aparat (politika i političari SKJ) koji je održavao ovu fantazmu živom. To je činio iz jednog veoma egoističkog motiva: uz “bratstvo i jedinstvo”, nova je partijska klasa odlično živjela. Ali kada je svjetska partija propala (1991.), nestala je i fantazma. Štoviše, pretvorila se u suprotno: izbio je građanski rat.

Titoizam je i na svjetskoj sceni pokušao promovirati nešto poput “bratstva i jedinstva”. S tim u vezi sjećamo se pokreta nesvrstanih. Već u vrijeme svog stvaranja, konferencija u Bandungu usvojila je Bandunšku rezoluciju. Ona formalno govori o borbi protiv kolonijalizma, a neformalno se zalaže za ideju “jednakosti svih rasa, nacija i zemalja”. Ali, svi su jezici, nacije, rase i zemlje jednakovrijedni, ali ne i jednaki. “Nismo svi jednaki, ali svi smo jednakovrijedni!” Takvu “jednakost” dalje su zagovarali nesvrstani, osnovani u Beogradu, 1961. U knjizi “Kota 101” iznesena je temeljita analiza o tome kako su ideje nesvrstanih u biti ideje komunizma. Logički, nesvrstani su se srušili iste godine kad i SSSR i SFRJ, 1991. Pokret je i prije toga izgubio velik dio svog ugleda jer su se upravo njihovi najvažniji članovi (na primjer, Indija i Pakistan) borili ili jedni protiv drugih ili su otvoreno sklopili pakt sa SSSR-om (Kuba). U to se vrijeme (nakon 1991.) neokolonijalizam (akteri su Kina, Rusija i Indija) pojačao, a komunizam je napustio scenu povijesti. Protiv neokolonijalizma nesvrstani se ne mogu zalagati jer ga oni djelomično provode.

Dogma o “bratstvu i jedinstvu” i “jednakosti svih ljudi, naroda i zemalja” doživljava neviđeni procvat upravo u zajednici država koje su stajale na pobjedničkoj strani Željezne zavjese i borile se protiv falsifikata komunističke retorike, u EU-u. Kakva ironija povijesti! Multikulturalizam tipološki odgovara “bratstvu i jedinstvu”. Obuhvaća i dva elementa dezintegracije koji već uništavaju zajednicu danas. Multikulturna društva značajno su skuplja od homogenih društava: istovremeno su homogena društva znatno tolerantnija i u njima je manje mržnje.

Relativno homogena društva više ulažu u javna dobra, što ukazuje na višu razinu javnog altruizma. Na primjer, stupanj etničke homogenosti u korelaciji je s vladinim udjelom u bruto domaćem proizvodu i prosječnim bogatstvom građana. Studije slučaja Sjedinjenih Država, Afrike i jugoistočne Azije pokazale su da su multikulturna društva slabije razvijena i nisu u mogućnosti sudjelovati u razvoju javne infrastrukture. Konkretno: moskovski prosjaci dobivaju više darova od građana iste nacionalnosti nego od državljana druge nacionalnosti.

Profesor politologije na Harvardu, Robert D. Putnam, proveo je gotovo desetljeće dugo istraživanje o tome kako multikulturalizam utječe na socijalno povjerenje. Ispitivao je 26.200 ljudi u 40 američkih zajednica, ustanovivši da, kada su podaci prilagođeni za klasu, dohodak i druge čimbenike, što je zajednica rasno raznolikija, to je veći gubitak povjerenja. Ljudi u različitim zajednicama “ne vjeruju lokalnom gradonačelniku, ne vjeruju lokalnom listu, ne vjeruju drugim ljudima i ne vjeruju institucijama”, piše Putnam. U prisutnosti takve etničke raznolikosti, Putnam drži da se ponašamo poput kornjača. Učinak različitosti je gori nego što smo mislili. I ne samo da ne vjerujemo ljudima koji nisu poput nas – u različitim zajednicama ne vjerujemo ni ljudima koji izgledaju poput nas.

Uz seriju atentata koji su “otvorili” adventsko vrijeme (London, Haag) i u očekivanju daljih ubojstava (ima ih uvijek u vrijeme božićnih blagdana), mi Eurpoljani počinjemo se ponašati kao kornjače. Strah dolazi u Europu: građani nekadašnje SFRJ barem znaju kako i najplemenitije priče (dogme) mogu biti trule.

 

 

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.