7Dnevno

PARADA KIČA Crvena zvijezda na vrh nebodera u Rijeci

Autor: Boštjan Marko Turk

Jednog proljeća umjetnik Abraham Poincheval pristupio je multimedijskoj kampanji nazvanoj Jaje. U njoj je tijelom grijao deset kokošjih jaja, polažući nade u uspješno leženje pilića. Nije sjedio izravno na jajima, već na stolici, koja je ispod sjedala imala metalnu posudu. U njoj su  bila spremljena jaja. Napuštao je svoje mjesto samo ukupno 30 minuta dnevno, koje je posvetio jelu – a u svrhu izlučivanja koristio je posudu koja mu je cijelo vrijeme bila nadohvat ruke.

Uz prikladnu hranu i toplu deku, u koju je bio cijelo vrijeme umotan, brinuo se o najvišoj mogućoj tjelesnoj temperaturi, kojom je naravno htio što više utjecati na stanje svog budućeg “fetusa”. Na početku pothvata, 44-godišnji umjetnik rekao je BBC-ju: “Postat ću kokoš, da tako kažem”.

Njegov kolega, multimedijalni umjetnik Nemanja Cvijanović, ambiciozniji je. Ne želi u život uvesti perad, već destruktivnu ideologiju prošlosti koja je nanijela posebne rane zemlji iz koje dolazi isti Cvijanović – Hrvatskoj. U to svrhu postavio je crvenu zvijezdu na vrh nebodera u Rijeci.

Nepotrebno je reći da neleženje jaja iz prvog stavka i nestavljanje crvene zvijezde na neboder nije umjetnost. Umjetnost je – kao znanost – nešto za što nisu svi sposobni. Tek je post festum Cvijanović u stanju definirati svoju umjetnost kao umjetnost, a istovremeno se pozivati na činjenicu da je za svoja umjetnička djela dobio nekoliko nagrada, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Također je u stanju objasniti koliko je fasciniran fenomenom kolektivnog pamćenja koje bi instalacija trebala predstavljati. Istodobno voli istaknuti da se njegova zvijezda sastoji od 2800 komada crvenog stakla, koji bi trebali simbolizirati 2800 antifašističkih boraca poginulih u bitki za Rijeku 1945. Umjetnik vjeruje da zvijezda brani od povijesnog revizionizma i prkosi mu zauvijek, zbog čega je instalaciju i imenovao spomenikom samoobrane.

Ali sve to ne mijenja bitnu činjenicu: naime, da mora sam “umjetnik” svoje “umjetničko djelo” promicati na način da je ono “umjetničko djelo”. Kao i Poincheval koji uvjerava da on osobno pripada najvišem redu umjetnika jer namjerava postati kokoš, što još nitko od ljudi nije uspio. Obojica “umjetnika” vrište kako bi uvjerili publiku u “umjetnost” koju stvaraju. Umjesto, da umjetnost sama od sebe ljude uvjerava da je umjetnost, to čini njezin “umjetnik”. To je otprilike kao da bi Ivan Meštrović nazvao umjetnošću mrtvi kameni blok iz kojeg je kasnije stvorio slavnu Pietu. Ili ako bi pokazao na lonac za taljenje u kojem se nalazio kositar i bakar i rekao da je to Grgur Ninski.

Poinchevalovo i Cvijanovićevo djelo nije s gledišta umjetnosti – baš ništa. Ova oznaka naime ne vrijedi potpuno jer ništa je ništa, a leženje pilića ili postavljanje zvijezde mora biti nešto. I to i jest: duboki, uvjerljivi kič, prema svim definicijama riječi. Kič je lažan. Kič kopira nešto što postoji neovisno o onome koji ga kopira. Kokoši legu jaja i ne znaju da ih netko drugi kopira u njihovoj blizini i da je čak obasjan medijskim sjajem.

Crvena zvijezda se najprije pojavila kao simbol pivovara (danas je možemo naći na boci Heineken piva). 1917. prvi put je korištena u Moskvi i tako je postala simbol globalne dimenzije komunizma (pet krakova – pet kontinenata). Od tada se koristila tisuće i tisuće puta, dok padom komunizma nije konačno ušla u ljetopise povijesti. Na području bivše Jugoslavije toliko i toliko visokih zgrada, po definiciji, moralo je imati crvenu zvijezdu na vrhu.

Crvena zvijezda budila je u ljudima lažni osjećaj da će komunizam riješiti sve njihove probleme i osigurati raj na zemlji. No, što je više komunizam teoretski “rješavao” probleme čovječanstva, to je više problema praktički stvarao. Na kraju je završio s bilancom od 100 milijuna mrtvih. Dapače,ljudi su brzo shvatili da iza planetarne iluzije boljeg života stoji tek – planetarna obmana. Milan Kundera, jedan od najsuptilnijih mislilaca europskog društva 20. stoljeća, iznio je neke definicije ove kategorije koje su korisne za razumijevanje suvremenih varijanti političkog kiča.

Da je crvena zvijezda koja je simbolizirala komunizam svima donijela sreću, laž je. Jedna od junakinja najpoznatijeg Kunderina romana, “Nepodnošljiva lakoća postojanja”, kič je uvijek identificirala kao najneprihvatljiviju stvar u totalitarizmu, puno neprihvatljiviju od, primjerice, fizičkog nasilja: “Sabinin prvi unutarnji otpor komunizmu nije bio etički, već estetski. Ono što ju je najviše odbilo nije bila ružnoća komunističkog svemira, već maska za ljepotu koju je sustav nosio ili, drugim riječima, komunistički kič”.

Instalacija Nemanje Cvijanovića na vrhu riječke višekatnice tako je vrišteća parada kiča. Ali to još nije sve što smo rekli. Milan Kundera nije kič shvaćao samo u smislu estetske neprihvatljivosti. Kič mu je bio suputnik propadanja, razaranja i smrti, čak i više: služi kao zataškavanje, u očima onoga koji se uzdao u ovakvu iluziju. U tom smislu kraj “Nepodnošljive lakoće postojanja” možemo promatrati iznova i iznova. U završnici knjige naime čitamo: “I tako dalje i tako dalje. Prije nego što tonemo u zaborav, pretvorit ćemo se u kič. Kič je prijelazno mjesto između postojanja i zaborava”. Nemanja Cvijanović  svoju je instalaciju objasnio na način da bi 2800 polomljenih komada crvenog stakla trebalo predstavljati 2800 poginulih boraca tijekom oslobađanja Rijeke. To je nevjerojatno velik broj za jedan mali grad. Što je još veća hipoteka: većina tih boraca nije imala nikakve veze s komunizmom ili njegovim simbolom. Puno ih je bilo prisilno regrutiranih i nisu željeli umrijeti kako bi njihovi komandanti 1945. godine na vrh najviše zgrade stavili crvenu zvijezdu. I da bi  se to ponovilo 2020. godine, tada čak i u ime “umjetnosti”. Ovdje Cvijanovićev kič postaje ne samo estetski nego i neetičan jer se suprotstavlja temeljnim zakonima života.

Zbog toga je Cvijanovićev kič najneprihvatljivija stvar koja se mogla dogoditi Rijeci (i Hrvatskoj), gdje se ionako događaju neprihvatljive stvari. Ako je leženje pilića samo bezazlena zabava, postavljanje crvene zvijezde u ime mrtvih ljudi najmanje je neukusno, ali u biti neetično. Nijedna vlast to ne može promijeniti.

Autor:Boštjan Marko Turk