Screenshot

Nakon 30 godina borbi ‘Velika Srbija’ sve više sliči na ‘beogradski pašaluk’

Autor: Boštjan Marko Turk/7dnevno

Rijetko koja rečenica može srpski narod uvrijediti više od ove: “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”. Rečenica je izrečena u Skupštini Srbije 1995. Njezin je autor Aleksandar Vučić. Ona sadrži sve elemente ponderiranog zla koje je zadesilo Srbiju tijekom najtežeg iskušenja između 1941. i 1945. Rečenica je najprije rasistička. U podsvijest Aleksandra Vučića uletjela je iz traumatizirane nacionalne uspomene: iako je Vučić želio da se kazna odnosi na Bošnjake ili na Muslimane (bilo je to u vrijeme opsade Sarajeva), odnosi se najprije na Srbe.

Nitko nije ponizio Srbe koliko nacisti (Nijemci) tijekom okupacije. Vrijednost života Srba i njemačkih vojnika (također austrijskih) s druge strane bila je postavljena u omjeru jedan prema sto. Tek sto srpskih života vrijedilo je jedan njemački ili austrijski život. Omjer jedan prema sto stvorio je najveće tragedije koje su i danas žive. U Kragujevcu je strijeljano 3000 talaca, uključujući i 300 školske djece, od kojih je 15 bilo između 8 i 12 godina. Ista logika slijedila se u Kraljevu, gdje je 20. listopada 1941. strijeljano 2190 civila (žena, djece, starijih ljudi). General Franz Boehme, koji je justificiran 1947. godine, bio je odgovoran za taj zločin protiv čovječnosti – također poznat kao genocid nad srpskim narodom.

Rečenica Aleksandra Vučića izražava duboku povezanost s nacističkim obrascem mišljenja: to je buđenje iz mrtvih Adolfa Hitlera, koji je prvi naredio najstrože mjere u pokoravanju srpskih civila. Dalje ova rečenica prikazuje Vučića kao rasista: omjer Srba prema Bošnjacima, kada je riječ o životu i smrti, postavlja se na jedan prema sto. Ali njegov najdublji sadržaj ostaje svjedočanstvo samouništenja koje srpske vođe izdvajaju nad narodom. Naime, ako Vučićevu izjavu uzmemo u smislenom kontekstu, odnos se najprije odnosi na Srbe: Srbin je manje vrijedan, njegov život vrijedi samo stotinu života jednog Nijemca. U Vučićevoj podsvijesti je prezir prema vlastitom narodu.

Patologija srpskih čelnika je da oni, tukući druge narode, najprije udaraju po vlastitom puku. Prije trideset godina tim u kojem je bio i Vučić počeo je ratovati za veliku Srbiju. Povijesno sjećanje govori da se Aleksander Vučić zalagao za veliku Srbiju na jednom od mitinga u srcu Hrvatske, u Glini: “Nikada srpska krajina neće biti hrvatska. Nikada Glina neće biti hrvatska. Ako srpski radikali pobede Slobodana Miloševića, vi ćete živeti u velikoj Srbiji”.

Nakon trideset godina borbi “velika Srbija” sve više sliči na ono što se nekad zvalo “beogradski pašaluk”. U južnoj Srbiji rastu minareti, već sada ih ima više nego zvonika pravoslavnih crkvi. U trideset godina srpska je politika uspjela srušiti granice velike Srbije – Srbi se stalno povlače prema Beogradu, jednako kao što su se Nijemci povlačili prema Berlinu nakon poraza u Staljingradu. Poput nacista, srpska je politika temeljito opustošila nacije koje je nastojala osvojiti, a najteže je ozlijedila svoju. U trideset godina otkako je Milošević došao na vlast (Vučić je bio dio njegova tima), Srbi su izgubili jednu generaciju. Žene nisu rađale devedesetih i tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća. Nisu htjele djecu pustiti u svijet bez ikakve perspektive i bez nade. Mladi i školovani putovali su na sjever Europe, u Skandinaviju, ali i u Njemačku i Francusku, masovno, kategorički i sustavno. Bijeg iz Srbije postao je modus vivendi, jedina alternativa. Danas su u srži Srbije uglavnom umirovljenici koji moraju živjeti (preživljavati) s mirovinom od 200 eura. Kako znamo iz medija, sadašnji srpski predsjednik to je jednom pokušao – izdržao je dva mjeseca, a poslije je rekao da tako ne ide više, da mu 200 eura nikako nije dovoljno.

Kao ni drugi srpski čelnici, ni Aleksander Vučić nije preuzeo odgovornost za svoja djela. Naprotiv. Slobodan Milošević došao je na vlast nakon što je izdao svog mentora Ivana Stambolića. Aleksandar Vučić na vlast je došao nakon što je izdao svoga mentora Vojislava Šešelja. To je bio prvi korak. Kada se obračunao s Tomislavom Nikolićem, njegova je vlast postala apsolutna.

Nije samo izdao svoje prijatelje, to je učinio i s ideologijom koja ga je dovela na vlast. Izdao je sebe samog. Kada je Zoran Đinđić Vojislava Šešelja poslao u Haag, Srpska radikalna stranka doživjela je udarac koji nitko nije očekivao. Nikolić i Vučić su je ostavili osnovavši Srpsku naprednu stranku na inicijativu zapadne diplomacije. SNS je ubrzo postao to što je HDZ u Hrvatskoj, servis za stjecanje vlasti. Aleksandar Vučić suspendirao je bilo kakvu ideologiju, napravio je nevjerojatnu metamorfozu, u kojoj se Aleksandar Vučić odrekao Aleksandra Vučića da bi postao – Aleksandar Vučić. Nakon uhićenja najvećeg tajkuna Srbije Miroslava Miškovića (2012.), jasno je dao do znanja srpskoj ekonomiji: hoćeš li biti sa mnom ili ćeš biti s Miškovićem. Slične je metode koristio u medijima – srpski politički analitičari (većina ih je na RTS-u i Pink TV-u) postoje samo kako bi protumačili genijalne predsjednikove poteze. Svaka se kritika kažnjava. Vučić je uspio u nemogućem: za pet godina postao je apsolutni gospodar Srbije. Drugi je Slobodan Milošević. Isti mu je i ego.




I ostvarila bi mu se i posljednja želja: da uđe u povijest. To je ono što najviše pokreće Vučića – želi se uvjeriti u besmrtnost. I u tome će uspjeti, ali na drugačiji način nego što to želi ili predviđa. Kada ga ne bude, Srbija će se početi buditi iz užasnog pijanstva, iz trovanja (Biljana Stepanović, novinarka). Sjećanje na Vučića bit će nalik na uspomenu na noćnu moru. Sve će trebati postaviti nanovo. Bit će to najveći reset Srbije. Ali najprije – treba se pobrinuti da se Vučić i Milošević nikada više ne dogode.

 




Autor:Boštjan Marko Turk/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.