Pixabay

HRVATSKA SRLJA U POTPUNU PROPAST! Je li sadašnja vlast sposobna provesti sudbonosne promjene?

Autor: Boštjan Marko Turk

„Francuskinje i Francuzi! Sretna Vam nova godina: svako dobro želim Vam iz punog srca. To je srce kojeg već dugo zabrinjava budućnost Francuske Republike. Ali kunem  Vam se, to srce je danas puno nade…“

Tako se Charles de Gaulle obratio francuskom puku 1969. godine, prije, ravno  – pedeset godina. Međutim, te generalove riječi više nigdje u Europi (a ni u Hrvatskoj) danas ne možete čuti. Promijenio se jezik, promijenio se mentalitet moćnika: današnji političari samo prate kako sve ide nizbrdo, ali ih to  nimalo – ne zabrinjava. Oni su samo upravitelji kaosa u kojem nitko ne može predvidjeti kako će sve završiti…

Gdje je naraštaj ljudi koji su vodili Europu prije samo tri desetljeća i suočili se tada s najvećim povijesnim izazovima? Tada je, u samo tri godine, zbog nevjerojatne političke karizme vodećih žena i muškaraca, život na starom  kontinentu postao – normalan…

Mock, Horn, Kohl, Chirac, Juppe…

Alois Mock, veliki dobročinitelj Hrvatske (čuvam  zahvalnu ploču koju mi je poslao njegov Ured 1996. kada sam ga vodio po Sloveniji, kao predsjednik Ljubljanskih kršćanskih demokrata), bio je nevjerojatno hrabar:  on i Gyula Horn, komunistički ministar vanjskih poslova socijalističke Mađarske, djelomično su skinuli žilet žicu na granici Austrije i Mađarske, koja je fizički odvajala istočni blok od   zapadnog… Bilo je to u lipnju 1989. godine.

Radnici su potom uklonili ostatke žice i dogodilo se nešto  do tada neviđeno: svatko tko je htio emigrirati na zapad, jednostavno je došao u Mađarsku jer su  prepreke bile uklonjene. Prvi su to, dakle, napravili istočni Nijemci – tako je Berlinski zid srušen i prije nego je doista pao, u studenom iste godine…

Kancelar Helmut Kohl (drugi veliki dobročinitelj Hrvatske) u ožujku 1990. već je održao izbore u ujedinjenoj Saveznoj Republici Njemački. DDR je prestala postojati, što se još samo jednu godinu ranije, smatralo –  nemogućim!




Dobro se sjećam odgovora Jacquesa Chiraca – tada je još bio  gradonačelnik Pariza – kojeg sam, kao međunarodni sekretar Demokršćanske mladeži, primio između 6. i 9. rujna 1991. na ljetnoj školi  mlade Golističke stranke (RPR) u Périgueuxu, o tome, hoće li Francuska priznati neovisnost Hrvatske (i Slovenije).

Pored Chiraca, bio je i Allain Juppé: obojica su se vratili iz Moskve gdje su upoznali Borisa Jelcina, poslije puča u kolovozu 1991., tada prvu ličnost Rusije. Chirac mi je eksplicitno odgovorio da je priznanje Hrvatske – najrealnija opcija. To je izjavio unatoč tomu, što je socijalistična vlast tadašnje Francuske otvoreno koketirala s Miloševićem, i  za nju Hrvatska nije smjela postojati…

Ali promjene koje je provela nevjerojatna generacija političara, nisu se zaustavile: došla je druga generacija koja je postavila cilj – pridruživanja istočne Europe. Tako se 1. svibnja 2004. dogodio još jedan, da tada nezamisliv događaj: nastala je ujedinjena Europa, u čije je društvo, 1. rujna 2013.,  primljena i Hrvatska.




Upravo na dan kada je nastajao  ovaj tekst, prošlo je 20 godina od kada je 11 članica EU-a preuzelo euro kao knjižnu valutu, a tri godine kasnije i eurobankovci i kovanice došli su u opticaj. Broj zemalja u eurozoni tijekom godina se proširio na njih 19. Ali, i ideja o zajedničkoj europskoj valuti kao ključnom koraku u ekonomskoj integraciji europskih zemalja, također je ideja velike generacije europskih političara.

Ključni koraci u uspostavljanju zajedničke europske valute, kao najbližeg oblika ekonomske i financijske integracije među članicama Unije, nastali su, naime, kasnih 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Osjećaj za moral i etiku

To sve je bilo, dakle, moguće upravo zbog političara koji  su pomicali povijest titanskim pokretima… Svi njihovi radovi imali su jedan zajednički nazivnik – vraćali su  stvari u normalu, što znači da su imali najviši razvijeni osjećaj za moral i etiku. Ujedinjenje europskog kontinenta u jednu cjelinu, bio je civilizacijski čin kakvom  svijet do tada još nije svjedočio. 

Danas smo daleko od tih vremena. No, možemo postaviti jedno sudbonosno,   retoričko pitanje: Je li politička klasa koja sada vodi Hrvatsku u stanju provesti takve sudbonosne promjene u tako kratkom vremenu, kao što se to dogodilo u doba prijašnjih političkih generacija? Donijeti odluku o neovisnosti, braniti ju u Domovinskom ratu i onda osloboditi domovinu, sve u samo pet godina (1990.-1995.) uz podršku jednakovrijedne klase u europskoj politici? Osobno mislimo, da je odgovor negativan.

Čitatelji neka prosude sami…  

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.