fbpx
Screenshot

Društvena promocija u Srbiji i u Hrvatskoj kao u doba titoizma: uđite u partiju i uplatite članarinu

Autor: Boštjan Turk / 7dnevno

Hrvatski izbori ponovno bi mogli donijeti nepromijenjenu situaciju: pobijedit će ili SDP ili HDZ, a to za Hrvatsku ne znači razliku. HDZ će sigurno opet izgubiti toliko i toliko glasova, ali može steći neki postotak. Kao i na svim prethodnim izborima, na njega će se pozivati ​​vodstvo stranke, koje će još jednom “pobijediti” – poraženo. Ljudi su odustali od službene politike i sve manje izlaze na izbore. Što je veća apstinencija, to je manje glasova, a konačni postotak na koji stranka može računati aritmetički ostaje isti. SDP i HDZ na svim izborima gube toliko i toliko tisuća birača, ali postoci ostaju isti, bez obzira na izgubljene glasove. To je bila i “tajna” posljednjih izbora u rujnu 2016.

U isto vrijeme (četrnaest dana razlike) bit će izbori u Srbiji. Pobijedit će Srpska napredna stranka, prema istom ključu kao u Hrvatskoj HDZ ili SDP. Naime, ako želite u Srbiji ili u Hrvatskoj dobiti društvenu promociju, to morate učiniti kao u doba titoizma: uđite u partiju i uplatite članarinu. I tako će politika (i njezini paraziti koji čine biračko tijelo velikih stranaka) biti ta koja će opet pobijediti, na štetu naroda. Andrej Plenković i Aleksandar Vučić (te stranački povjerenici na svim razinama državne organizacije) živjet će bolje, a Hrvatska i Srbija lošije.

To nije ništa novo, oduvijek je bilo tako. Unutar Europe Hrvatska postaje i svojevrsna rekorderka: po BDP-u ju je već pretekla Rumunjska, a sada je jedino Bugarska siromašnija od  Hrvatske. Još jedan ili dva Plenkovićeva mandata i Hrvatskoj će ostati samo evanđeoska utjeha: “Prvi će biti posljednji”. Samo proboj Miroslava Škore iz oporbe može voditi Hrvatsku na novi put. Ako bi mogao formirati koaliciju s HDZ-om, to bi bila minimalna garancija da se još nešto može učiniti. Jer puno će se morati učiniti. Čini se da je ekonomski skup pitanja lakše riješiti nego ideološki. Pod tim pojmom mislimo na činjenicu da je Hrvatska pretrpjela nepodnošljivu povijesnu nepravdu, koju mora što prije otkloniti.


U odnosu na Srbiju, Hrvatska se deklasificira u međunarodnom javnom mnijenju koje se iz godine u godinu sve više okoštava. Hrvati bi imali veliko zanimanje za otvaranje nekih neuralgičnih točaka: Jasenovac se ističe među njima – zato bi trebao biti angažiran veliki broj srpskih i hrvatskih arheologa (i povjesničara) kako bi se iskopao prostor nekadašnjeg logora. Tek kad bismo se uvjerili in situ koje su to bile kategorije stradalih ljudi, razotkrila bi se istina. Već, naime, postoje izravni dokazi da je u logoru završio i dio Križnog puta, kao i da je postojao do početka 1950-ih, kao dio represije nad simpatizerima Informbiroa.

Srbi se ni po čemu ne bi trebali oduprijeti znanosti koja dokazuje da je umrlo mnogo manje ljudi nego što su to dosad “dokazivale” krivotvorene statistike. To bi bilo u neskladu ne samo s ljudskom, nego i s političkom logikom na koju se odnose “antifašističke” udruge u Beogradu – i njihove podružnice širom svijeta. Zato Jasenovac mora pasti. Mora postati mjesto kontakta i dijaloga, a ne mjesto gdje jedna nacija kriminalizira drugu a da nema pravo na to na osnovi činjenica.

U rujnu 2020. postavit će se se drugo pitanje, što se zapravo događalo u dječjem prihvatilištu Sisak (i Jastrebarsko). To je pitanje takozvane djece s Kozare. Procjenjujemo da bi znanstvena analiza koja bi neosporno dokazala što se dogodilo s djecom mogla predstavljati uvod u demontažu alata za nacionalno mučenje Hrvata, nazvanog Jasenovac. Ali put koji će se morati prijeći bit će dug. Na raspolaganju su nam mnoge činjenice, ali mnoge od njih možemo klasificirati i prema povijesnoj logici. Takozvana “Kozara” već je u početku bila pogreška. Gubici partizana bili su ogromni: 3500 mrtvih i 8000 zarobljenih. Sama ofenziva primjer je kako loš zapovjednik (to jest Maršal Tito) može izazvati nepredviđenu povijesnu katastrofu. Kao izravni rezultat toga na mjestu tragedije su se našli oni koji bi ondje najmanje smjeli biti: djeca. Titova ambicioznost i nesposobnost stavila ih je u položaj u kojem ih je čekala – smrt.

Okupatorima koji su slali roditelje (uglavnom) na prisilni rad u Reich za djecu je bilo svejedno. Zabrinutost je stoga preuzela tadašnja službena država, s mrežom svojih institucija. U prvome redu to je bio Hrvatski Caritas (i Crveni križ koji je surađivao i sa srpskim Crvenim križem), zajedno s vrhom Crkve, odnosno s Alojzijem Stepincem. Citiramo svjedočenje: “A. Juretić u lipnju 1942. piše jugoslavenskoj vladi u London između ostaloga i ovo: Stepinac pomaže i zaštićuje što više može pravoslavne i Židove… tako je pred osam dana tražio da mu dopuste da se poskrbi za nekih 900 srpskih siročadi i dao oštar govor protiv pljačke i ubijanja. U istom izvještaju govori i o spasavanju srpske djece. Oko 6000 srpske djece dovedeno je u Zagreb, Sisak i u Jastrebarsko. U sporazumu s Budisavljevićem i Smoljanom ta su djeca preko Nadbiskupa smještena po hrvatskim selima seljacima koji su ih objeručke prihvatili. Bilo je dirljivih slučajeva samilosti i ljubavi. Djeca su spašena od sigurne smrti”. To je događaj koji se tiče i Diane Budisavljević: “Među prvima se istaknula Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina dr. Budisavljevića, liječnika, koji je usko surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i hrvatskim Karitasom u spašavanju progonjenih” (izvor: Lojzo Buturac, “O Dečjem prihvatilištu u Sisku”, stručni članak). Što se uistinu događalo s djecom u Sisku, kaže rezime spomenutog članka: “O ratnim logorima u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godinama su se iznosile stravične priče, a naročito o dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku. Tek nakon što je komunizam sišao s vlasti, može se o tim logorima ili prihvatilištima govoriti realno i istinito. Što se tiče Doma, a ne logora, za ratnu siročad u Jastrebarskom, već su javno opovrgnute sve ranije iznošene neistine i laži”. Prvo što bismo se morali pitati jest, zašto bi Beograd progonio Alojzija Stepinca kad je od smrti spašavao – i to efikasno! – srpsku djecu.

Vlasti u Sisku imenovale su 2018. (zasluženo!) dijelove gradskog trga po Diani Budisavljević. U donesenoj odluci upotrijebili su formulaciju da je u Sisku bio koncentracijski logor za djecu tijekom rata. Povjesničarka Vlatka Vukelić s pravom je argumentirano prosvjedovala. Pozvala se na činjenice koje znamo o dječjem prihvatilištu u Sisku. Kao povjesničarka učinila je ono što struka očekuje od nje.

Ali tada je počela oluja. Citiramo nastavak jer je to jedan od relevantnijih primjera zašto pomirenje između Srba i Hrvata na najneuralgičnijim točkama ostaje izvan dohvata (za danas). U časopisu Novosti Nataša Mataušić, naime, objavila je kritiku Vlatke Vukelić pod naslovom “U Sisku je bio pravi ustaški dječji logor” (?!).




Kao dokaz Mataušićeva navodi samo jednu “činjenicu”: da se Glaise Von Horstenau (njemački ratni ataše u Zagrebu) osjećao loše kad je vidio situaciju u skloništu za djecu. Tvrdnja kao takva ne pripada ni sekundarnim povijesnim izvorima jer se ne navodi nijedno svjedočanstvo koje bi to potvrdilo. A onda autorica priznaje: “Hrane je bilo dovoljno jer je stizala preko Hrvatskog Crvenog križa i uz novčanu potporu Ministarstva udružbe NDH”. A u finalu Mataušićeva izvlači najbitnije: “Po završetku rata Diani Budisavljević su oduzeti njena kartoteka i albumi s fotografijama djece koja je poslije rata trebala poslužiti roditeljima da pronađu svoju djecu, a zasluge za spašavanje djece doista preuzima Komunistička partija za sebe i svoje aktiviste i simpatizere. I za to, nažalost, nema opravdanja”. Iz njezina intervjua tako logički slijedi da se u Sisku nije stradalo i da nema dokaza da bi protiv djece bile upotrijebljene bilo koje mjere zla. I da je partija nakon 1945. cijelu priču promijenila za vlastite potrebe. Kao i onu o Kozari.

Ali intervju većinski ispunjavaju stvari koje nemaju veze s problemom. Izjave Nataše Mataušić odnose se na paušalnu kritiku Hrvatske zbog tobožnjeg “ustaškog revizionizma”. Njezina meta dalje su zemlje kao Poljska, Češka, Slovačka i druge. One su optuživane zbog uvođenja istog “revizionizma” (što ima Slovačka sa Siskom i gdje su dokazi da Bratislava uvodi “povijesni revizionizam”!?). Situacija na kraju Mataušićevu podsjeća na vrijeme kada je Hitler dolazio na vlast! Hitler u Varšavi i istočnoj Europi danas?  

Ali bitno je ovo: Mataušićeva, kao i tisuće prije nje, koristi se lažnom mitologijom ispunjavajući je kritikom svega što se danas ne poklapa sa “službenim stavovima” ljevice. Takvo ponašanje je politički agitprop i nema ništa s principima znanosti, od kojih bi Mataušićeva morala polaziti. Ali od toga se dobro živi.




To bi trenutno stanje nove hrvatske vlasti morale staviti u karantenu, udaljiti ga od prostora javnog diskursa. To je izazov izbora 2020.

Autor:Boštjan Turk / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.