Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

BOL ZBOG UNIŠTENJA PREDIVNE HRVATSKE! I velika Vanna se pita: ‘Koja je to tajna što je nas razdvojila’

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Nakon nevjerojatnog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, a prije toga i nakon toga brojnih sportskih pojedinačnih i ekipnih uspjeha, svjetska, europska i domaća javnost uvijek ostaju u čudu kako je uopće moguće podizanje tako populacijski i površinom male zemlje na sportski Olimp.

Tamo gdje svi teže i za što najbogatiji i najveći izdvajaju pozamašna sredstva, tamo gdje je put prepun raznih zapreka i tamo gdje nacionalni ponos i dostojanstvo dosežu povijesnu potvrdu uspješnosti i zajedništva. Nisu to bile slučajnosti ili s vremenom zaboravljena i nestala mitska zbivanja, već pokazivane i dokazivane veličine osobnosti, rada, uspješnosti, odricanja, nacionalnog ponosa, dostojanstva i zajedništva. Drugima je to izgledalo kao mistična rijeka koju su kroz povijesna vremena svi nastojali usporiti ili čak presušiti, a ona nastavlja i dalje teče uvijek pokazujući snagu svog toka i bogatstvo bistrine.

Koliko je samo udivljenosti bilo usmjereno prema Hrvatskoj nakon nogometnog plesa u Rusiji iz gotovo svih dijelova svijeta, uz doživljaj male zemlje i njezine simbolike koja ima snagu zajedništva s kojom može stati nasuprot najvećima i najbogatijima. Gotovo filmska priča sa stvarnim scenarijem malo je koga izvan Hrvatske ostavila ravnodušnim. Nisu od toga bile imune ni velike filmske, muzičke i ostale face, svjesno se priklanjajući hrvatskom nacionalnom simbolizmu, zajedništvu i uspjehu u srazu s velikima. Hrvatska je gotovo idealistički vratila vjerovanje kako je i malima sve moguće i protiv nedodirljivih, iako su pitanja i dalje ostala. Kako?

Koja je to tajna?

Kojom je to snagom moguće postići, poznajući hrvatsku unutarnju zbilju, gospodarsku stagnaciju, financijsku zaduženost, društvenu razjedinjenost, iseljeničku tugu, nedavnu ratnu prošlost, političku nasljednost, demografsku destruktivnost, upravljačku sebičnost, strogu pozicijsku selektivnost i s dodirom europskog dna po puno egzaktnih pokazatelja. Neobična zemlja nepregledne i prostorno bogate slavonske ravnice, krškog gorskog prostornog potencijala, jadranske obale kao iz zamišljenih slika bez kraja i nevjerojatnih otoka s filmskog platna. Kako je uopće moguće takav zamišljaj postojan u stvarnosti ostavljati na europskom dnu ili pri dnu, iseljavati prema negdje, čvrsto držati u pokornosti i usprkos svemu, ljudskom snagom volje, rada i zajedništva podizati u nebeske nogometne i druge sportske visine? Ili kako se ovih dana velika Vanna u nevjerojatnoj pjesmi i s još nevjerojatnijim glasom pita:




“I tako prođe svaki novi dan
ja sam ona ista
isti san me proganja
jer još uvijek ne znam
koja je to tajna
što je nas razdvojila” (Vanna, Puna memorija, Zagreb, 2020.).

Koja je to tajna koja je razdvojila Hrvatsku na vladajuću i onu drugu, hrvatsku domicilnu i iseljenu populaciju, obični puk i politički pozicijski, nasljedni politički dio i domovinski temeljen na oslobađanju zemlje, europski i nacionalni razvojni smjer, stranačko/partijski vladajući ustroj i opozicijski, na jednu i drugu stranu mistične rijeke, na različite doživljaje realnosti, na poglede prema dolje iznad oblaka i one ispod oblaka prema sutra i općenito na svaki segment hrvatskog društva i prostora s različitih političkih pozicija? Koja je to hrvatska tajna prema kojoj različito doživljavamo neuređenost hrvatskog društva i gospodarstva i pokazujemo razvojnu nemoć u odnosu na druge europske zemlje, dok se s druge strane kroz vrijednosnu selekciju unutar cijele hrvatske populacije i nacionalni idealizam možemo podići i na nogometni Olimp? Slučajnosti ili planske namjere? Možemo li vratiti društveni i svaki drugi idealizam s početka? Stvari nisu jednostavne, predugo traju i ostavljaju velike posljedice na hrvatsku razvojnu budućnost.

Politizacija stvarnosti




Kroz niz se već znanstvenih radova provlači istraživačkim postupcima utvrđena zakonitost kako je najveća hrvatska kriza upravo način upravljanja Hrvatskom po modelu isključivo stranačko/partijskih selekcija i po uvođenju političkih interesa u sve segmente hrvatskog društva i prostora. Politička je dominacija u svemu oko nas dodatno još podignuta na europsku prostornu razinu pa je odmak od nacionalnog vrijednosnog sustava, nacionalnih interesa i potreba ukupne hrvatske populacije poprimio deterministički odnos. Kao jednostavna zamjena izgubljenog prostornog okvira političkog djelovanja na europski, u koji se po istom naslijeđenom obrascu ne smije sumnjati niti “s njegova puta skrenuti”. Hrvatska je na taj način zarobljena stranačkom/partijskom vojskom, a s odmakom je od obrazovnih i znanstvenih kriterija napravljen ključan korak prema stagnaciji. Operativno je to postignuto formiranjem isključivih stranačkih/partijskih vlada i javnim nametanjem konvergiranih istina postavljenom modelu.

Prema tom se obrascu postavljaju i gospodarske razvojne koncepcije temeljene praktički jedino na europskim fondovskim izvorima, dok su strane investicije, investicije hrvatskog iseljeništva, nova proizvodnja zasnovana na hrvatskom prostornom bogatstvu, poticajno otvaranje novih radnih mjesta i slično gotovo diverzantski pokušaji usmjereni protiv fondovskog razvojnog, a zapravo stagnacijskog modela. Pritom je poticajna inertnost poreznog sustava jako vidljiv dio modela, a s pristupom uberi sve što možeš i od koga možeš pa nakon toga raspoređuj uglavnom prema politički postavljenom kriteriju, razvojna su stagnacija i prikovanost za europsko dno očekivana stanja.

Neuređenost društva

Neuređenost je hrvatskog društva i prostora drugi važan okvir ovakvog političko-fondovskog djelovanja, a napuštanje zemlje i demografska su destrukcija samo dodatne pojavnosti te neuređenosti. Zato i ne čude brojni socijalni, financijski, gospodarski, demografski i ini pokazatelji, velika nezadovoljstva stranih i domaćih investitora prema postavljenom sustavu i vremenski duga razvojna stagnacija. Apsolutnom se politizacijom praktički u svim djelatnostima samo čvrsto održava vladavina, a jedini su pomaci vidljivi u javnom friziranju percepcija.




Postavljanjem se europskog koncepta upravljanja državom, pa i regionalnog, ispred nacionalnog dodatno odmiče od hrvatskih potreba pa razvojna hrvatska budućnost sve više poprima utopijske obrise. Kako vrijeme prolazi neumoljivo, a s njim su i odlasci sve brojniji, svi se idealistički principi na kojima je stvarana hrvatska sloboda polako i sigurno prekrivaju gotovo dogmatskim europskim vrijednostima. Nevidljivima za brojni hrvatski puk na zemlji.

Uređenost se društvena i državna po mnogim stručno-znanstvenim mišljenjima mjeri po odnosu državnih institucija prema svom pučanstvu; njegovoj socijalnoj izdrživosti i egzistencijalnim mogućnostima. Europski se modernizam još ne može usmjeriti prema beskućnicima, starima i nemoćnima, nezaposlenima, onima bez primanja ili s nedovoljnim primanjima, prema blokiranima i ovršenima ne samo svojom zaslugom nego i gotovo jednakom ili većom zaslugom sustava, prema djeci i slično. Najnoviji slučaj potvrđuje Hrvatsku kao jedinu zemlju koja nije u ovoj virusnoj krizi i općoj zatvorenosti ništa izdvajala za djecu u obiteljima s većim brojem djece, ali se zato svakom prilikom nastoji u svakom postupku javno afirmativno referirati na pozitivan pristup demografskoj politici. Najviše pritom iznenađuje apsolutni muk unutar političkog sustava ostalih pozicijskih, stručnih pa i znanstvenih pregalaca, iako im je sve jasno i vidljivo izbliza.

Propusti vlada

Moguće ih je nabrojiti u posljednjih dvadeset godina podosta, ali valja izdvojiti samo osnovne i signifikantne za nastavak i po svemu poželjan popravak.

Tretirajući izvršnu vlast kao izborni pogodak na lutriji i doživljavajući bogatstvo hrvatskog društva i prostora kao svojinu te postavljajući po stranačko/partijskim kriterijima pozicijske namjesnike na čelna resorna mjesta, unaprijed se znalo kako se sustav u razvojnom smislu zatvara.

Apsolutnim odmakom od univerzalnih obrazovnih i ostalih vrijednosti i zatvaranjem samo u stranačke/partijske okvire, s potiskivanjem svih izvan tih okvira, unaprijed se izgubila mogućnost širine djelovanja. Pogotovo to vrijedi u ovim virusnim kriznim vremenima, ali i već u dugotrajnijim gospodarskim, financijskim i sličnim kriznim razdobljima. Odmakom od obrasca selektiranja iz ukupne hrvatske populacije, kakav je primijenjen u nogometnom usponu na Olimp, zacrtan je put u razvojnu utopiju.

Postavljanjem političkog sustava iznad svega i s fondovskim razvojnim modelom strane su investicije i investicije hrvatskog iseljeništva znatno blokirane birokratskim barijerama.

Prevladavajućim političkim svojatanjem odlučivanja o svemu po političkom osjećaju izdrživosti vladanja izostale su ključne reforme administrativnog, teritorijalnog i pravnog sustava. Njihovim zadržavanjem u starim nasljednim okvirima i po potrebi lokalnog političkog dominiranja nisu postavljene pretpostavke modernizacije.

Praktički potpuna koncentracija izvršnog državnog djelovanja iz samo jednog središta ostavila je gotovo cijeli hrvatski prostor sa svim potencijalima izvan razvojne državničke funkcije.

Gotovo nikakva ili samo blaga reakcija na silinu demografske devastacije stvorila je pretpostavke ugrožavanja svih temeljnih sustava u zemlji. Kao, uostalom, i udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz svih razvojnih koncepcija.

Model političkih vlada zaustavio je svaki oblik demokratizacije u strankama/partijama i gotovo amortizirao aktivnost i želju biračke populacije za promjenama.

Politička usmjerenost prema fiktivnim europskim vrijednostima i sekundarno postavljanje značenja nacionalnih potreba povećali su stupanj neuređenosti hrvatskog društva i prostora.

Praktički su cijelu javnu scenu pretvorili u zbivanja vezana za politička postupanja, dok su nekonvergentni stavovi vladajućim političkim osjećajima planski usmjeravani na populizam do ekstremizma.

Isklinjavanjem hrvatskog identiteta na javnoj političkoj sceni neuređenost se hrvatskog društva podiže na višu razinu, a vladanje Hrvatskom na razvojnu utopiju.

Nacionalni idealizam? Bez obzira na sve tajne koje nas razdvajaju, uvijek ostaje poput nogometnog zanosa.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

 

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.