Amerika i Kristofor Kolumbo koji ne postoje

Autor: Boštjan Turk/7dnevno

Kada se raspao Sovjetski Savez, Francis Fukuyama iznio je tezu o kraju povijesti. Liberalno doba koje je zauzelo mjesto antagonizama među blokovima trebalo bi označiti zadnju fazu ljudskog razvoja. Kultni prorok budućnosti, Fukuyama, tvrdio je da će stanje kraja povijesti potrajati tako dugo dok na planetu postoji vrsta homo sapiensa.

Iako je njegovu tezu demantirao napad na njujorške blizance 9. studenoga 2001., u to vrijeme nitko nije mogao naslutiti da će povijest 20 godina poslije potvrditi da je bio u pravu.
Došlo je, naime, do atentata na Georgea Floyda koji je u svojim konzekvencijama manifestirao to što bi Fukuyama iskreno želio: da se potvrdi njegova analiza. Na početku moramo reći da, s obzirom na realizam snimki koje prikazuju Floydovu smrt, treba imati u vidu da je policajac Derek Chauvin otišao predaleko. Na kraju snimke može se čuti poziv majci, u nizu ostalih glasova koji prate smrtnu agoniju. Također treba reći da je žrtvi dijagnosticirana bolest COVID-19, što je olakšavajuća okolnost. To što je u takvom zdravstvenom stanju – pod utjecajem droga, ipak, ne govori u njegovu korist. Ni to što je, da tako kažemo, bio notorni kriminalac.

Ali u Sjedinjenim Državama znaju sankcionirati prekoračenje policijskih ovlasti. Uvijek su to znali. Kao dokaz tome nudimo jednu od najpoznatijih knjiga dvadesetog stoljeća. Riječ je o kultnom “Kumu”, nakon kojeg je snimljen film s Marlonom Brandom i Alom Pacinom u glavnim ulogama. Treba napomenuti da su i Mario Puzo i redatelj temu predstavili na potpuno objektivan, nepristran način, što je i jedan od razloga što su knjiga i film tako popularni.

U tridesetom poglavlju naiđemo na policajca Alberta Nerija. Jednog dana pozvan je na mjesto zločina. Na podu stana nalazi dva tijela: “Jedna je imala oko dvadeset i pet godina, a druga, crna djevojka, nije bila stara više od dvanaest godina. Obje su bile prekrivene krvlju što im je tekla niz lica i tijela. U dnevnoj sobi Neri je vidio čovjeka koji je počinio ovaj zločin. Ime mu je bilo Max Baines. Neri ga je dobro poznavao” (“Kum”, str. 260). Muškarac je bio zloglasni svodnik, ovisnik o drogama i nasilnik. Puzo piše: “Neri nikad nije volio crnce, ali otkad je radio u Harlemu, sviđali su mu se još manje. Svi su uživali droge ili se prepuštali piću, dok su žene morale raditi ili se prodavati na ulici. Kao rezultat toga, Bainesov zločin ga je razljutio. Pogled na djevojku izrezanu nožem razbolio ga je. Odlučio je hladne krvi da neće odvesti Bainesa u policijsku stanicu” (str. 261). U nastavku Baines nožem napada Nerija, ali on je spretniji. Odbija napad i udara ga po glavi policijskom svjetiljkom, zbog čega svodnik pušta nož i postaje bezopasan. Tada ga Neri opet udari, nepotrebno, i smrtno ga rani.

Neri nije djelovao iz rasističkih razloga: stao je na stranu slabijih (žena i djece) i osvetio ih. Njegov otpor nije bio vezan uz rasu, već za način na koji se netko ponašao.
“Kum” se odvija u Americi sredinom pedesetih, dobro desetljeće prije dolaska Martina Luthera Kinga. Bila je to rasistička zemlja u kojoj je prevladavao aparthejd. Ipak, Neri je osuđen na deset godina zatvora. Sam to doživljava kao brutalnu nepravdu: “Kako je moguće da nisu uzeli u obzir žene i djevojke koje su sve posječene, obilježene za cijeli život”, očajnički se pita.
Nerija shvaćamo dobro, Chauvina loše. Rasizam niti shvaćamo niti razumijemo jer je usmjeren protiv elementarnog ljudskog prava na jednakost. Ali dapače: događaje nakon Floydova ubojstva pratimo s istim stupnjem nerazumijevanja. Mario Puzo na kraju poglavlja o Neriju nije osjećao potrebu da doda išta u tom smislu kako bi zbog jednog policajca izbili prosvjedi Bainesovih pristaša. To nije učinio jer je živio u povijesti, a ta se uvijek temelji na poštivanju morala: i Baines i Neri snose svoj dio krivnje i priča je završena. Nema potrebe za radikalnim djelovanjem, barem na način koji dovodi u pitanje opći moral i smisao povijesti.

Ali to se događa danas i ne samo u Americi. Prvi put otkad postoji, povijest doživljava suspenziju. Pod tim podrazumijevamo rušenje spomenika onima koji su stvorili povijest onakvu kakvu poznajemo. Uništavanje spomenika ne odnosi se na objekt sam, već na ono što predstavlja. Razrušeni spomenik uvijek znači uništeno sjećanje na nekoga tko se od trenutka uništenja dalje nalazi izvan vremena – u zaboravu ili u prokletstvu.

U dobu u kojem živimo bili smo već svjedoci rušenja spomenika i premještanja njihovih korifeja u carstvo zaborava ili sramote. To se događalo pri padu komunizma. Spomenici diktatorima srušeni su u zemljama u kojima je totalitarizam vladao, već tada kada je svanula prva zraka slobode. Tako su u godinama 1955.-1956., kada se Mađarska pokušala osloboditi sovjetskog utjecaja, građani demolirali popriličan broj Staljina i Lenjina. Ova je praksa procvjetala još više u devedesetima. Na primjer, u Albaniji je uništen divovski kolos koji je predstavljao Envera Hoxhu. Posljednja statua takve vrste srušena je nakon ruske aneksije Krima, 2014. Tada je u Harkovu na zemlju bačen najveći kip Lenjina u Ukrajini.
Zajednički nazivnik tih spomenika bio je da predstavljaju povijest – bez morala, etike ili bilo čega što bi moglo biti od koristi čovječanstvu. Dokaz za to su teze Françoisa Fureta: on je naglašavao kako se komunizam srušio sam u sebe, ne ostavljajući ni jednu stvar koja bi se opipljivo mogla nazvati pozitivnom. Osim zapisa u arhivima, koji svjedoče o neočekivanoj surovosti sustava, ne ostaje ništa. Mogli bismo zaključiti da su ti spomenici predstavljali neku vrstu uzurpirane povijesti, koja je u biti ne-povijest, barem u onom smislu kako povijest objektivno shvaćamo.
Spomenici koji se danas uništavaju u Sjedinjenim Državama, međutim, predstavljaju stvarnu povijest povezanu s moralom i etikom. To je slično onome što su učinili talibani u Afganistanu kada su nad dolinom Bamiyan u ožujku 2001. minama raznijeli dva golema Budina kipa. Kipovi su predstavljali civilizacijsko i kulturno središte provincije, od vremena gandarske kulture dalje. Put svile također je išao u blizini. Talibani su digli kipove jer su željeli izbrisati svako sjećanje na povijest, konkretno na budizam. U Afganistanu je 2001. bilo vrijeme nulte točke: uspostavljen je radikalni islam, sve što se prije događalo u zemlji moralo se zaboraviti.

Rušenje kipova Kristofora Kolumba, Abrahama Lincolna i skrnavljenje spomenika Winstonu Churchillu otkriva istu logiku. Vandali žele okončati povijest za koju procjenjuju da je prema njima bila nepravedna. Što god bilo (a bilo je i krivih stvari), Amerika ne bi postojala bez Kristofora Kolumba. I ne bi bilo onoga pozitivnog što je dala svijetu. Abraham Lincoln doista je autor rasističke rečenice koja je neprihvatljiva: “Tako ću reći da ne podržavam, niti sam ikada podržavao socijalnu i političku jednakost bijelih i crnih rasa”. Ali isti je čovjek započeo rat protiv južne konfederacije, čija je svrha bila ukidanje ropstva. I umro je od posljedica toga.

Borba za uništavanje povijesti nije mogla započeti na temelju prekoračenja ovlasti jednog policajca. Policajci, što god učinili, nemaju tu moć: Albert Neri i Derek Chauvin bili su bez nje. Morala je nastupiti snaga, koja ima urođeno razaranje, da je Ameriku dovela do ruba građanskog rata. Zove se Antifa: Winston Churchill, koji se odupro rasizmu Trećeg Reicha i vojno ga pobijedio, već je bio s njihove strane označen kao fašist. Za njih je fašist svatko tko brani povijest, civilizaciju i moral. Jer Antifa je klonirano dijete komunizma, a himna potonjeg je Internacionala. Tamo na početku, u petom stihu, nalazimo ovu rečenicu: “Razbijmo ovaj svijet prošlosti, neka ga naša borba do kraja sruši”. Francuski izvornik u kojem je pjesma i napisana, još jasnije kaže: “Napravimo iz prošlosti tabula rasa (praznu ploču)”, što znači uništimo sve od prošlosti – i sjećanje na nju.
U tom je smislu smrt Georgea Floyda inscenirana: mediji zapadnog svijeta već traže nove žrtve policijskog nasilja među crncima: cijela je Francuska danas jedno ratište protiv rasizma u policiji (slučaj obitelji Traoré, gdje je dapače zločin u genima, pa se obični Francuzi zbog toga otvoreno skandaliziraju). Korporacije (Nike, Ferrero, Netflix), zatim Hollywood i konačno svjetske praonice velikog novca à la Soros ujedinile su se u borbi protiv navodnog rasizma. Ali “rasizam” je samo izgovor za uklanjanje bitnih zaklona čovjeka, poput povijesti, civilizacije i morala. Do cilja: sve više snage, što znači i sve više kapitala, pomaže im komunistička Antifa. Neka shvati tko može!

Sjetite se toga kad idući put čujete iz medija kako važne osobe odbacuju rasizam, ne u ime novca, nego u ime – morala! Veća dvoličnost ne bi mogla postojati!

Autor:Boštjan Turk/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.