fbpx

USTAJTE PREZRENI NA SVIJETU!

Autor: Veselko Tenžera

Ima ih mnogo na globusu, i kad bi opet zasviralo „Ustajte prezreni na svijetu“, oni ne bi ustali.

Oni nemaju ni svoje himne, ni svoga vođe, ni svojih institucija. To je golemi orkestar tišine, na bezglasnom koncertu, s najvećim uspjehom ako ga „publika“ uopće ne čuje. Pogađate, riječ je o onim prognanicima iz raja, o onim izraslinama iz sjemena Adamova što se zovu podstanari.

Sve revolucije, od građanske do proleterske, od industrijske do estetske, zaobišle su tog tipa, skutrenog na nekom željeznom krevetu i utišanog do nepostojanja. Niti je on primijetio da se nešto događa, niti su ga primijetili: mijenjale su se gazde, portreti na novčanicama i njegov ugled. On je, naime, neprestano padao, preuzimajući na sebe grijehe srušenih klasa i gubitke svih devalvacija. Svima je plaćao reparacije i razočaranja, bio novčana proteza od mogućnosti do želja, Kristušev nasljednik na križu osvajanja novog života. On ima veliko srce što kuca tonove golemih želja, a drugi misle da je to veliki novčanik, otvoren rukama pohlepe. Kad naplaćuju njegov krevet, u nekom stjeničavom predvorju pakla, pokušavaju se držati kao da mu iznajmljuju Semiramidine vrtove. Podstanar je stoga detektor snova jednoga društva, katapult za skok iz stvarnosti i afrodizijak za materijalno impotentne. Zahvaljujući njemu, privredni kriminal je manji nego što bi bez njega bio, on je krvavo platio otvorene granice i Ponte rosso (prilog demokraciji), vikendice i pune izloge dućana, vladinog klokana cijena i općinskog vuka poreza.

Tko je to podstanar?


To je biće čežnje, pozvano na zvuk samo njemu čujne trube, u blizini velikih ideja i velikih djela, na vrtuljak napretka i u talionice budućnosti. Napustio je zavičaj u ime novih strasti, a nije ni primijetio da je cijeli svijet zavičaj ljudi koje više zanima glagol imati nego biti. Ostao je bez kuće u ime neke pisane velikim K, a dospio je među one kojima se nikome ne ide, pomalo ljute što se oko njih vrzmaju ti otrcani stranci, spremni na svaku cijenu, samo da bi ostali sami sa sobom i s nekim svojim bubicama. Potucaju se okolo sa svojim kovčegom u kojem je nekoliko knjiga, nešto fotografija, malo rublja i puno snova. Rade i studiraju, studiraju i rade, spavaju lako kao graničari i kreću se prema tuđim kućama kao emigranti dalekim gradovima kojima jezike ne znaju, oprezni kao da su usred minskog polja.

Ali, oni i ljube. Samo veliki preživjeli ilegalci mogli bi pojmiti tu ljubav, u kući okupiranoj duhovima gazde i gazdarice, ne manje okrutnim od bilo kakvog neprijatelja povijesnoga tipa. Sve su to navodno katedrale u kojima Gospa boravi s nevinom dječicom, užasnuta da ne bi možda Lucifer u spodobi podstanara oslobodio trozub svojih strasti i pustio prirodi da sruši svete kulise usamljenoga hrama. I zato se On s nekom nesretnicom prokrada kao sjena kraj nevidljivih straža, budući da je već prije ajnštajnovski proračunao sve krivine vremena i prostora, naoružao se hrabrošću Herakla i preuzeo rizik velikog kockara. Ni pauk ne prede tako tiho svoju mrežu, kao što podstanar ljubi: najveća strast tu je tiša od pucketanja starog ormara na kojemu dunje glasnije žute i umiru negoli što se tu, kraj njih živi i voli. To je finale bezglasne opere, kao poziv u pomoć kroz staklo, Radames i Aida u posuđenoj grobnici, ostali već bez zraka, ponavljaju melodiju strasti bez budućnosti. Tako umiru ribe nakon poplava, po mulju, jer ih je matica života zaobišla. Tako i dirigenti na robiji ravnaju nepostojećim orkestrom i slušaju samo njima čujnu glazbu. Blijesak iz dubine, trepet „ladnih zvijezda“. A.B.Šimića i miting mjesečine što ga s krovova slušaju njegovi ljubavnici.

Kuće stoga samo formalno zaštićuju te mjesečare. Čak i kad su u podrumskoj sobi, s nekoliko starih katova iznad sebe, oni čuju krik vrane ili pisak lokomotive što se gubi prema jugu. Je li to iz dubine krvi prastari nomad osluškuje stepu ili to gradski ilegalac očekuje grubo kucanje na vratima? I jedno i drugo. On je izvan zakona, njegov krevet ničim nije zaštićen i zato ga plaća toliko kao da bježi i sada ne pita pošto je skrivanje. Prepušten je sumnjivoj kategoriji ljudskog poštenja o kojemu nitko živ ne zna više od njega, a nitko se, bogme, nije toliko ni nagledao ostataka kojekakvih idealizama, kao on. Susreo je i finih ljudi, uglavnom bivših podstanara, ali sada već s mitologiziranim Stanom.

Podstanarske nedjelje

U njegovu sobu su sklanjali kaveze, s bolesnim pilićima; u Krugama su ga budile patke oko kreveta; u Trnju je pijani konobar, u sobi do njegove, točno od pola noći do pet ujutro na rate tukao ženu; u Ilici je gazdarica sakrila u njegovu sobu ljubavnika, pa zamalo da oba nisu bili upucani od goropadnog Othela; stanovao je s cijelom četom gnjavatora; gazdarica s nogama slonice, obloženim bršljanima vena, nudila mu je svoje čari; neki polućoravi okrutnik zahtijevao je da mu se, za uporabu kupaonice jednom tjedno, naglas čitaju novine i „Tajna Krvavog mosta“… Ali sve to nije ništa, sve su to prave sitnice, prema podstanarskim nedjeljama.

Kad zabruji radio po željama, sa svim onim zelenim travama doma mog i „falama“, a jesen zamiriše po ručkovima netom minula kolinja, s mirisima prezla prženog na putru i vanilije u kolačima, tad divlja nostalgija stegne prognana srca, s nekim biblijskim prizorima u sjećanju na zavičaj i s crnim oblacima oko sadašnjice. A podstanar, po vragu, nedjeljom nikad nema novaca, nema ni prijatelja, jer su negdje u istoj gabuli, pred istim prizorom blagovanja u kojemu ne sudjeluju i u kojemu se svi osim njih valjaju kao medvjedići u brlogu. Ako se bog odmara nedjeljom, podstanar mu upravo taj dan proklinje posao učinjen u šest dana veoma diletantski i božanski površno.




Ne uči mu se usred te agresivne idile, sračunate da patološki uveća njegovu glad, i eno se već grči u fortisimu osjetila puštenih s lanca. Eto, iz susjedne sobe čuje se prustovski zvuk nedjeljnog porculana, susret žlice i tanjura, romor prastarog rituala i zadovoljno mljackanje posvećenog hedonizma. I mirisi su već tu, a čak ni velike misli mutnih mislilaca, kojima se pokušava oduprijeti toj, pih, malograđanštini, ne pomažu. Vadi iz smeća žućkasti trgovački papir i gleda je li ostalo što prokletoga parizera na ljuskama… Ipak, vraća se svojim mislima, kao i njegovi prijatelji, najvećima koje ovaj svijet uopće misli, kao i obično u najgorim uvjetima. Ima ih mnogo na globusu, i kad bi opet zasviralo „Ustajte prezreni na svijetu“, oni ne bi ustali. Što bi, naime, gazda rekao da počnu larmati i oštećivati namještaj? Ostat će i dalje tihi, skriveni mjesečari, pozvani u svijet bez mjesta za njih, jer su drugi tako široki da, ako im i za smrt bude potrebno toliko prostora kao za život, netko će, zna se tko, biti podstanar i na onome svijetu.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.