Osveta za neposlušnost

Autor: Veselko Tenžera

Političar privatno može doživljavati dramu onog trenutka kad se čovjek u njemu počne suprotstavljati politici koju mora izvršavati. Ali, privatna odgovornost političara uvijek ima uzmak u takozvanim objektivnim razlozima. Pisac taj uzmak nema...

 Najveći novinar među književnicima i najbolji književnik među novinarima

Od ovog broja 7Dnevno počinje objavljivati svevremenske tekstove najvećeg novinara među književnicima i najboljeg književnika među novinarima, doajena hrvatskog novinarstva Veselka Tenžere.

Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Ujevićevim pa čak i Krležinim, i bez sumnje čine ga jednim od najvećih imena hrvatske publicistike.

Zbog svojih političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti često se znao naći na dnu novinske stranice. No, koliko god bio skrivan, čitatelji su ga uvijek iznova pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem drugom njegovom novinarskom suvremeniku. Bio je omiljen za života, a kada je umro postao je kultni pisac i ljubav između njegova štiva i publike pretvorila se u trajnu vezu koja prelazi s generacije na generaciju.

Veselko Tenžera je zahvaljujući svojoj spisateljskoj genijalnosti živ i danas i jednako aktualan kao prije 30 i više godina. Njegove misli, dosjetke, ocjene, stilske bravure i danas se često prepričavaju i citiraju, a njegov stil i jezik su zauvijek postalu mjerilo kvalitete pismenog izražavanja u Hrvatskoj i šire. Tek rijetki su ga istinski poznavali ali su ga zato čitale tisuće i tisuće. Upravo zbog njih vraćamo Tenžeru na novinske stupce koje je toliko volio, ali ne na margine nego na vrh koji je zaslužio u vječnosti.

Počinjemo s tekstom kojeg su cenzori zabranili u ”Vjesniku”. Nije objavljen niti u jednoj knjizi, a jedino ga je objavio sedam godina nakon Tenžerine smrti Večernji list.

Evo jedne suvremene enigme koja se kao upit stalno proširuje i uvećava, bez odgovora koji bi jednom i zauvijek rasvijetlio njezine polove i spletove odnosa koji ih vežu i razlikuju. Etimolog, filozof, historik, sociolog i ini drugi činili su to svaki na svoj način, potvrđujući teze od kojih su polazili, ali uvijek je preostajao jedan suvišak, jedna neuhvatljiva dimenzija problema, koja je cijelu enigmu nanovo prepuštala stihiji prakse i privremenih rješenja.




Ničeg definitivnog zapravo tu i nema jer su i književnost i politika dinamičke realnosti, uvjetovane kako nekim svojim specifičnim granicama tako i presijom najraznorodnijih okolnosti. To dinamičko kretanje pozornicom svijeta i iz jedne i druge pravilo je i protagoniste, i antagoniste, i statiste. Jedanput suborci, drugi put nepomirljivi protivnici, treći put u nekom čudnom primirju, četvrti..

U nas pak ta enigma ima i svoje posebnosti jer su oba njezina pola u podnožju naše novije povijesti u stanju osmoze. Ilirci, te fantaste kojih je politika imala nestvarnost poezije, a poezija ”stvarnost” politike, sve skupa okus amaterizma, izraz su te prvotne osmoze, tog kentaura političko-književnog, osuđenog na škrtu ishranu obzirima i kompromisima. Jednom pobrkane funkcije i specifičnost književnosti i politike uvećavale su tu zbrku često do tragičnih nesporazuma, da bi i dan danas zadržale nešto od te početne neizdiferenciranosti.

Postoji više načina da se definira i razgraniče ta dva fenomena, od kojih me ovdje zanima samo jedan, i koji smatram presudnim. Privremeno ću ga nazvati koncepcijom tih fenomena.




Politika traži lojalnost

Politika, točnije, svaka postojeća organizirana politika dolazi nakon jedne druge politike, najčešće njoj različite, koju ona kao takvu posvema odbacuje, mirno ili silom razgrđujući njezine strukture, a cijelu prošlost koju je zapremala ta politika kvalificira negativnom preuzimajući iz nje samo one vrijednosti koje su je ili nagovješćivale, ili opravdavale, ili su toliko značajne da su postale općenitima, što u krajnjoj liniji znači da su apolitične, bezopasne.

Politika ima mnogo, pa čak i unutar jedne postoji više faza koje često negiraju jedna drugu, a književnost je jedna, s evolucijom oblika koja nije identična evoluciji političkih forma. No, nikada nije trajala ni jedna politika koja nije tražila lojalnost i solidarnost od književnosti, koja od nje nije na ovaj ili onaj način tražila usluge, i koja se na ovaj ili onaj način nije osvećivala za neposlušnost.

Pisac je tako sjedio u ministarskim foteljama ili u zatvoru, pretilio u obilju ili skapavao u siromaštvu. Drugim riječima, njegovom sudbinom je ravnala politika koju je prihvaćao ili odbacivao, a, nažalost, ona je često ravnala i njegovim djelom. No u cjelini, u svojim gornjim dosezima, to djelo je pronijelo svoju istinu kroz povijesne lomove, i snažno obilježilo našu suvremenost, iako nije, niti će to ikada, uspjeti ukloniti zagonetku i nesporazume iz enigme o kojoj je ovdje riječ.

Deklarativno da, ali u praksi ne, i to prije svega što se imaginaciju i stvaralački potencijal čovjekov ne može programirati i usmjeravati u željenom pravcu, kao što se to, na primjer, radi u politici. Svaki takav pokušaj pokazao se kobnim, a što je isto tako važno, oni koji su ga inicirali nikakve koristi, osim bruke, od njega nisu imali.

Istomišljenici i protivnici

Vremenska koncepcija politike, gledana u klasičnom triptihu prošlost-sadašnjost-budućnost, stilizirano izgleda ovako: razgrađena ”prošlost” sudjeluje u sadašnjosti ili kao ono što je od ranije potvrđivalo novu politiku, ili kao ”negativno naslijeđe” koje se nastoji staviti pod kontrolu, likvidirati, učiniti neškodljivim.

Sadašnjica se utemeljuje na novim oblicima, na novim elementima i programima, i za svoj kriterij u krajnjoj liniji ustanovljuje budućnost koje još nema. Svi njezini planovi su dugoročni, prema tome još nezavršeni, najčešće idealno formulirani, s idealnim protagonistima, što sve, jasno, poprilično paralizira kritiku i suzuje prostor piščeve vizije. Politika dijeli ljude na svoje istomišljenike i protivnike, a pisac i u jednima i u drugima vidi samo ljude, kao što i u sebi vidi samo čovjeka.

U najlucidnijim trenucima osjeća vrijeme kao rasap, ono se brzinom sekunde urušava u ponor prošloga, pretvara se u slike obrubljene tajnom. I ”negativno” i ”pozitivno” naslijeđe za njega su samo život, nešto što vidi u oku voljenog bića, ili u rukama ubojice, u povijesti ili u ovim trenucima koji tonu u njegovu svijest. On ne stvara iz prošlosti, nego prošlošću, bliskom ili dalekom, sažima i vaja oblik po mjeri duha, po mjeri sjećanja napućena kaosom osjeta, doživljaja, trauma, poraza, neostvarenih i ostvarenih putovanja, stida, neuspjeha, očajanja…

Njegovo djelo, već prema vrijednosti, postaje neprestana sadašnjost, njezin ljudski raspon koji je drama, a ova je uvijek slojevitija i ”tamnija” od političkih nacrta i njihova pozitivizma.

Dva koraka naprijed, jedan natrag

Za jednog inteligentnog političara, naprimjer, suprotstavljenost tih slika, ili njihova inkompatibilnost, ili različitost nije znak za uzbunu i poziv za izgon, nego logičan ishod koji proizlazi iz naravi stvaranja koje je različito od naravi politike.

Politika se ne može graditi iz istih elemenata kao književnost pa, prema tome, ne može isti biti ni rezultat. Ono što ih spaja – čovjek i njegova sudbina – istodobno ih i razdvaja; politika projektira njegovu budućnost, književnost izražava stupanj njegove ostvarenosti ili neostvarenosti danas. Ako je išta logično, onda je to činjenica razlike tih dviju ”slika”, ali ne i razdvojenosti i neovisnosti.

Odlučujući kriterij međuovisnosti jest etička dimenzija, s kojom se u najboljim slučajevima izjednačuju obje djelatnosti, naravno, prešavši svoje putove vlastitim sredstvima i unutar vlastitih zakonitosti.

Politika, naprimjer, dopire do svojih ciljeva vrlo često sredstvima kompromisa, sustavom ”dva koraka naprijed, jedan natrag”, dok bi ta ista sredstva, kompromisi, posvemu diskvalificirali pisca. Stoga se ne može istim moralnim mjerilima mjeriti političara i pisca; prvoga uvijek nadilazi i pravda politički sustav koji zastupa, a drugog ništa doli njegovo djelo, njegov osobni stav.

Političar privatno može doživljavati dramu onog trenutnika kad se čovjek u njemu suprotstavlja političkoj akciji koju mora izvršavati, i tu ga suvremeni pisac najčešće i ”hvata”, ali u osnovi, njegova privatna odgovornost pred samim sobom, uvijek ima uzmak u razlozima takozvane objektivne naravi.

Pisac taj uzmak nema, njegov čin je koncentriran u njemu samome, i od tamo crpe sve svoje razloge. Politika djeluje programski, književnost organski; prva predviđa svoje posljedice, druga traga svoje uzroke.

Gdje je krivac?

Političar unutar projektirane utopije i isprogramirane budućnosti i pisac unutar svojeg stihijskog vremena, uvijek prijetećeg rasula kreacije, stoje dakle u dva ”različita” vremena, i uvećat će svoje nesporazume sve dotle dok ne priznaju autonomiju djelovanja onoga drugog.

Pisac mora postati objektivniji kad sudi o politici, a političar subjektivniji kad sudi o književnosti, to jest mora političara u njemu zamijeniti čovjek, sa svom svojom unutarnjom razvedenošću, jer književnost piše čovjek, za čovjeka, o čovjeku. Nikakvim drugim sredstvima ne mogu se dokučiti razlozi i značenja djela, ali se može barbarski paralizirati najdublju i najmoćniju mogućnost spoznaje istine o čovjeku: stvaralačku imaginaciju.

Pisac piše o sebi, o čovjeku, pa ako je ovaj danas maksimalno politiziran i, rekao bih, seksualiziran, on će o tome i pisati, što ne znači da pritom propovijeda neku politiku. Bilo bi idealno kada bi iščezla tradicija, ukorijenjena od ilirstva, da književnici amaterski politiziraju, a političari amaterski sude o književnosti. Time bi iščezle i anateme, nepotrebni ekcesi, vulgarizacije i mnogi primitivizmi. Jedni i drugi javno djeluju, javno su odgovorni za svoje djelovanje, i trebalo bi da ”krivce” jedino i uvijek traže u sebi.

 

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.