fbpx

Šok-dokument ili pornografija Zla

Autor: Veselko tenžera / 7Dnevno / 27. studenog 2015.

Sedamdesetih godina, kad se svijetom instaliralo nekoliko tiranija, zatvorena su vrata i kamerama. Zato se opet toliko snimaju životinje. Stoga bih osobno uvijek prihvatio šok-dokument političkog tipa... Mučenja u policijskim jazbinama, strijeljanje boraca za samostalnost njihove zemlje, glad i bijeda... sve to vapi za objavljivanjem

Kada i zašto objaviti šok-dokument – pitanje je koje se nameće i u povodu talijanskog dokumentarnog filma „Posljednji krici iz savane“, koji će nesumnjivo izazvati velike rasprave kad pođe i kod nas u redovitu distribuciju. Naime, ono što je bilo fascinantno u dokumentarista šezdesetih godina, stvaraoca koji su raspolagali čvrstom idejom o funkciji svojih šok-dokumenata, postaje u novije doba samo bizarno iživljavanje. Nije, naime, svejedno događa li se šok iz mašte ili su posrijedi scene zbiljskog masakra.

Znameniti markiz de Sade, marginalni suputnik prve revolucije, domogao se, čini se, kamere: on više ne opisuje mračne dvorce u kojima Zlo unakazuje i ponižava Dobrotu, on to danas, u stilu vremena, snima. On je dokumentarist, uvjeren da je potrebno katalogizirati sve gadosti i sve okrutnosti, kako bi se dobio vizualni purgativ za ozdravljenje moralno zagađenog bića našega vremena. Ili je posrijedi nešto drugo? Možda komercijalna vrijednost šok-dokumenata? Ali, nemojmo odgovarati naprečac i bez imenovanja povoda!

Vidjeli smo ovih dana talijanski dokumentarni film „Posljednji krici iz savane“, kojega su tvorci Antonio Climati i Mario Morra, uz komentar Alberta Moravie. Za SFRJ taj film distribuira „Makedonija film“ iz Skoplja. Prisjetimo li se Jacopettijeva „Pasjeg života“ iz šezdesetih godina, samo smo približno dobili mogućnost za usporedbu, jer Climati i Morra zaostaju za svojim slavnim zemljakom u svemu. Dok je Jacopetti stvarao mozaik žestokih prizora, koji su signalizirali biološki, socijalni i politički kaos globusa, ispunjena užasnim suprotnostima, Climati i Morra tek ovlaš vežu svoj ekshibicionistički panoptikum uz ekologiju. Te nafta je opustošila eskimske lovne bazene, što je sinove leda natjeralo u alkoholizam (a snimatelje u pornografsko snimanje moćnih lovačkih pušaka), te udav uvija majmuna, lav gnua, kormoran ribe, gepard noja… Riječju, eko-lanac se tu i tamo kida što veoma dobro znamo, osjećajući i na vlastitim leđima narušavanje prirodne ravnoteže. Ali, tu su i neke druge scene: svi se još sjećamo one tragedije s foto-safarija, kad je neopreznog turista, pred užasnutom obitelji, raskidala i doslovce pojela skupina lavova: i još, prizor u kojemu neki bradati razljudi kasape Indiose, režući im genitalije i gurajući im ih u usta, pod pomnom pratnjom kamere. Odrezane glave, ruke, prizori ljudožderskih gozbi, s ljudima na žaru, mladi na otoku White drogiraju se koitiraju i pišaju po ogradi.


Spomenuo bih za početak kadar iz prizora u kojemu lavovi trgaju turista, premda ga nisu snimili autori ovog filma, nego amater-sudionik tog masakra. Dok lavovi valjaju po zemlji turista i sistematično trgaju njegovu utrobu, uz bespomoćno lamatanje ruku žrtve, dotle naš snimatelj švenka svoju kameru prema automobilu, gdje njegovo troje djece i žena izbezumljeni urlaju. Jedna posve mala beba, zacenuta od groze, dvoje djece koje sve mogu shvatiti i supruga. Snimateljski posve O.K., tako bi to uradili i profesionalci u studiju, a opet ne mogu zamisliti perverzniji i odvratniji čin. Ako već ne možeš ništa drugo učiniti dok ti suputnika kasape lavovi, onda im barem hitni kameru u glavu! Ali, ne: moderni čovjek-kamera snima scenu svojega života, jer njegov život i nije ništa drugo do uskladištavanje „uspomena“, kao što drugi ljudi nisu ništa drugo do – fotografija.

Čega je to dokument

Ista se stvar ponavlja prigodom masakriranja Indiosa: perverzni snimatelj juri za ubojicama, kroz neko šiblje, da bi stigao snimiti (banditi ga očito tu i tamo pričekaju) trenutak u kojemu bodež reže genitalije ili trenutak kad meci kidaju utrobu. Razbojnik će mu se nasmijati izravno u objektiv spremajući odsječenu glavu u vreću. Pronaći će i kut iz kojega može dobro snimiti čin skalpiranja. Što je to? Dokument? Čega? Suosjećanja? Sigurno, ne!

Pitanje, zapravo, upućuje na prirodu dokumenta i njegovu funkciju u filmu. Tko nije primijetio olako baratanje tim pojmom u suvremenoj kritici, podjednako književnoj koliko i filmskoj? Pridjev „dokumentaran“ rabi se kao općepoznata estetička komponenta djela, premda nitko ne inzistira na preciznosti tog pojma. Vidjeli smo desetke tzv. dokumentarnih filmova, u kojima nikome nije bilo jasno zašto ih tako atribuira, ali se nitko nije odviše ni trudio da to objasni. Nastala je strahovita konjunktura tzv. golih fakata, „istinitih“ priča, sirovog životnog materijala, svjedoka, memoaristike… Televizija je postala prirodnim medijem takva kazivanja, zasipljući javnost od jutra do mraka „autentičnom“ građom. Ali, jedva da se itko pitao zašto baš taj dokument, taj svjedok, ta priča, to sjećanje. O kriterijima izbora nije se govorilo, jer bi se, prirodno, došlo na skliski teren ideologizacije tog izbora i subjektivnih činitelja koji su ga uvjetovali. Nema čistih fakata i čistih dokumenata. Ako snimam, primjerice, dokumentarni film o jednom čovjeku, znači da sam ga iz ovih ili onih razloga pretpostavio svima ostalima, a to je već sfera subjektivnog mišljenja, koje se „dokumentom“ služi u vlastite svrhe, a ne da bi ga predočio u njegovoj goloj opstojnosti.

Pa, ipak, suprotstavljajući se estetizantskim ambicijama tradicionalne umjetnosti, to inzistiranje na „dokumentarnom“ znatno je osvježilo stvaralaštvo i proširilo horizont njegova utjecaja. Danas, primjerice, svaki romanopisac od uspjeha i te kako vodi računa da ambijenti u njegovoj knjizi budu prepoznatljivi, da lica upućuju na posve određenu društvenu faunu, a teme na zbivanja kolektivno poznata. Stvorio se i cijeli jedan žanr tzv. pseudo-dokumentarne proze, u kojoj pisci izmišljaju „dokumente“. O filmu da i ne govorimo. Pojavio se, međutim, i stanoviti dokumentarni larpurlartizam, u kojemu se očituju simptomi jedne bizarne bolesti, koju bismo mogli usporediti s kasnim romantizmom i njegovim rekvizitima.

To je inzistiranje na šoku, to su voajerske seanse frustriranih, u kojima se oživljuje muzejska demonologija i stilski rituali okrutnosti s kraja prošloga stoljeća. Lord Byron i nesretni mladić Lautreamont, spomenuti Markiz i Alfred de Musset danas krstare svijetom oboružani kamerom, s tucetom objektiva u torbi, otkrivajući svuda demone razaranja i anđele požude, da bi, u biti, samo jednom mehaničkom napravom loše imitirali svoje genijalne uzore. Svijet, dakako, nije bolji od njihova „stilskog“ satanizma, ali je svakako drukčiji i dublji.




Špageti-dokumentarac

Kad su autori filma vidjeli da je njihov snimljeni materijal (svijet životinja i njihova međusobnog proždiranja) već stotinu puta viđen, umontirali su one dvije spomenute priče, koje s filmom nemaju veze, ali ga na neki način čine značajnim. Ni Alberto Moravia nije im bogzna kako pomogao jer je prihvatio patetični stil Climatija i Morre. Već od prve sekvence osjetio se u montaži i kameri utjecaj špageti-vesterna, a donekle i stripa. Lovac ubija jelena, usporeni snimak, glazba verdijevskih patnji. Kažu: mnogim životinjama prijeti kraj. Znamo, na žalost. Znamo i da taj kraj neće biti tako efektno sniman, uz takvu glazbu i zumove prema lovčevu oku i puščanoj mušici. Ali, nekako se čovjek pita zašto ti talijanski autori traže po egzotičnim kucima planeta ugrožene životinjske vrste, a prešućuju pravo istrjebljenje ptica u vlastitoj domovini, o čemu su već signalizirani i Ujedinjeni narodi. I tu se kida ekološki lanac. Ja već godinama nisam vidio lastavice, a bogme ni vrapca, premda se ni jedni ni drugi ne jedu u ovim krajevima. Da su svoj film počeli ekološkim alarmom u vlastitu dvorištu (savana i tako nije bila granica njihova filma), više bismo im vjerovali.

No, pustimo film budući gledateljima i kritici i upitajmo se o nečem drugom. Nazvao bih to za ovu priliku šok-dokumentom. Koji je estetski, moralni, društveni smisao šok-dokumenta? I: koji tip šok-dokumenta prezentirati a koji arhivirati? Gotovo danomice u tisku možemo vidjeti snimljene leševe s ratišta, čitati uspomene logoraša koji su pobjegli iz nekih zemalja pritisnutih tiranijom, slušati o najgroznijim nedjelima. Pa ipak, fotografija i film u svemu tome zaslužuju posebnu pozornost, zbog razloga koje ne treba objašnjavati.




Pornografija Zla

Ako prihvatimo normalnim predočavanje tih šok-dokumenata, onda je nepotrebna hijerarhija u tom materijalu, jer svejedno je objavljujemo li kako lav trga čovjeka, kako banditi nekome režu genitalije ili kako plaćenici masakriraju Afričane. Kad nema takvih grozota, onda bi, je li, dostajalo objavljivanje policijske fototeke o znamenitim zločinima, snimke s obdukcija ili barem televizijski prijenos iz klaonice. Bila bi to, dakako, pornografija Zla, ali spomenimo i tu mogućnost.

Ne bismo, s druge strane, mogli prihvatiti ni posvemašnju cenzuru nad šok-dokumentima: to bi u stanovitim prigodama bilo čisto licemjerstvo. Svijet treba i mora saznati za patnje i stradanja onih koji pate i stradaju, ma koliko svjedočanstva o tome bila šokantna. Čovjek nikad ne bi smio pretpostaviti svoj građanski mir i svoj ukus interesima zajedništva: ako netko strada od noža ili taneta, od gladi ili mučenja, onda je to činjenica koju treba učiniti javnom, bez oklijevanja, kao ferment solidarnosti i savjesti koji mogu, ako ne spriječiti, a ono barem umanjiti ljudsku patnju. Sjetimo se uloge koju su odigrale snimke iz Bijafre i Vijetnama, na kojima je bilo i strijeljanja i gladi i stravičnih prizora od kojih je zastajao dah. Pored ostaloga, i te su snimke mobilizirale svjetsko javno mišljenje, o kojemu su protagonisti tih zločina i te kako morali voditi računa. Tehnički gledano, vjerodostojnost tim snimkama davala je i ručna kamera, uvijek pomalo drhtava, lišena svakog ekshibicionizma, nijemi svjedok strahota. Bio je to brzi zapis, spremljen na pamćenje čovječanstvu, o krvniku i žrtvi, o nasilju i nemoći.

Kakva razlika od spomenute sekvence o maskiranju Indiosa, koje se, molit ću lijepo, trenutak prije prikazivalo kao tamanitelje sirotih majmuna s bijelim licem. Gledano u sukcesiji, ispalo je kao da oni bradati krvoloci osvećuju majmune i spašavaju ekološku ravnotežu džungle.

O tome je upravo riječ. O načinu izbora i prezentacija dokumenta, te o idejnoj perspektivi u kojoj se pojavljuje. Dokumentaristički larpurlartizam toga tipa čista je pornografija Zla. Stoga bih nekako i progutao film o turistu u lavljim raljama, da siroti amater nije švenkom nadopunio taj prizor, snimajući djecu i ženu nesretnika; stoga mi je teško reći tko je obavio grozniji posao: lavovi ili kamera. Lavovi, zapravo, nisu napravili ništa što se protivi njihovoj prirodi, bili su gladni i pojeli su prvo živo biće na koje su naišli, i to jedno od onih koje je njihova vrsta dobro upoznala na safarijima. I bez obzira što nas spiker upozorava kako se automobilima nije moglo, zbog konfiguracije tla, rastjerati lavove, teško u to vjerujemo; upravo nam nesretna kamera otkriva prilično ravan predio. Nešto je drugo očito bilo posrijedi: strah i foto-safari. Prizor koji se rijetko pruža. I to sam doživio kao čistu pornografiju! Stanoviti ekshibicionizam, otkrivamo i u scenama obreda plodnosti, kad domoroci masturbiraju u nekakvu trsku kad oplođuju zemlju. Svi su ti običaji davno opisani, a sad se njima poigrala i kamera, snimajući moćni alat ljudi koji nisu čili za Freuda, da bi ih ovlaš uplela u svoj ekološki šlager.

Ono što je bilo fascinantno u Jacopettija (a i on se poslije upleo u pornografiju) i u dokumentarista šezdesetih godina, koji su raspolagali čvrstom idejom o funkciji svojih šok-dokumenata, postaje, evo, sedamdesetih godina bizarno iživljavanje. Stoga bih osobno uvijek prihvatio šok-dokument političkog tipa, onaj koji upućuje na život i njegove nedaće, na zla koja proizlaze iz organizacije društva i patnje koje nanosi nepravda. Mučenja u policijskim jazbinama, strijeljanje boraca za samostalnost njihove zemlje, glad i bijeda, masakri po nekim sveučilištima, sve to, sve vapi za objavljivanjem, za svojim komadićem javnosti, za svojom porukom ljudima. Nagledao sam se već tigrova koji obaraju gazele i nisam siguran, barem na ekološkoj ravni problema, da je to strašnije od čovjeka koji ubija tigra ili kolje svinju, napokon. Ali, kao i drugi, malo znamo o mukama onih koji umiru u tišini, opkoljeni betonom i kundacima, polomljenih kostiju. Ako su svjetske novine pune recepata za mršavljenje, zašto je u tim istim novinama tako malo vijesti o onima koji umiru od gladi. Dovoljno bi bilo upoznati jedne s drugima, pa da svi u prosjeku budu vitki. Osobno ne mogu zamisliti strašniju smrt od one od gladi, na jednom planetu koji kipti od sala. Jacopetti je to pokazao, on nam je upravo šok-dokumentima reducirao ovaj svijet na njegovu tragičnu nesavršenost, na njegove okrutne suprotnosti, na njegov očaj i njegovu bezosjećajnost.

Zašto životinje?

Sedamdesetih godina, kad se svijetom instaliralo nekoliko tiranija, zatvorena su vrata i kamerama. Zato se opet toliko snimaju životinje, a nisam uvjeren da baš sada nekoliko ekipa ne dežura pokraj rijeka očekujući losose. Ili se snima što naleti: neki lav i čovjek, i neki Indios. Uopće me ne zanima moralna dimenzija tipa koji je snimao kasapljenje Indiosa, jer zašto tražiti nešto čega taj tip nema, premda mi je neshvatljiv Moravijin komentar uz tu scenu. Snimak raskrvavljenih prepona, s kamerom koja klizi prema glavi, da bi u prvom planu dobila ruku koja upravo tog trenutka trpa nesretnika u usta krvave genitalije. Dobro, i to radi čovjek. On je to radio i prije, ta, bogata je povijest mučiteljstva, ali čemu? Zar će to, možda, mobilizirati osjećanje pravde? Ili će izazvati gađenje na zločin? Neće. Od Starog zavjeta čovjek to sve zna, i sama ta knjiga nepremašeni je udžbenik okrutnosti, pa ništa. Ali, da su snimljene gazde koje su poslale one razbojnike, ljudi koji uopće upošljavaju takvu bagru, onda bismo vidjeli problem u cjelini. Mogli bismo se odmjeriti prema njemu. Smatram da bi to bio pravi šok-dokument; nakon masakra rez, potom hacienda s vrtom, u kojemu sjedi pristao gospodin u bijelom odijelu. Upravo je prestao gladiti psa i sada se koncentrira na popodnevni čaj. Gestom džentlmena najprije nalijeva nježnoj dami preko puta, koja ima smirene crte lica, s rukama koje završavaju dugim prstima, očito vičnim glasoviru. Batler mu javlja da su stigli „momci“. Oni stoje u dnu vrta s krvavim vrećama itd. Ovo, dakako, ne bi bio „dokument“, ali bi bilo bliže istini od onoga da Indiosi ugrožavaju majmune s bijelim licem. Očito je, pak, da suvremene fanatike foto-aparata i kamere zanimaju druge stvari, one koje su same po sebi „fotogenične“.

Sve protiv mašte

Radikalizirajmo pitanje; kada i zašto objaviti šok-dokument? Vidjeli smo kako fotosi i filmovi iz Vijetnama, primjerice, snažno aktiviraju svjetsko javno mišljenje. Tu su, sa sličnim učinkom, fotosi i filmovi o velikim elementarnim nepogodama, kao brza svjedočanstva o tragediji koja mobiliziraju solidarnost. Potom stanoviti tip edukativnog filma (8medicin), bez obzira kako šokantan, može poučiti ljude kako da postupe u trenucima nesreće. Drugim riječima, svaki šok-dokument koji potiče savjest i solidarnost, koji signalizira postojanje krize ljudskosti, prihvatljiv je kao metoda prodrmavanja anestezirane javnosti, gotovo prirodno sklone da se izgubi u trivijalnoj mitologiji svakidašnjice. Ne bi se smjelo, zbog „mira građana“, prešućivati ljudsku patnju i bijedu, ali ni koristiti „fotogeničnost“ patnje i bijede za pravljenje ekshibicionističkih filmova, kao neku vrstu mehaničke replike na stanovite oblike kasnog romantizma. Ne vjerujem, nijednom lijepo snimljenom šok-dokumentu, jer ne vjerujem čovjeku koji se s krvnikom natječe u perfekciji izvedbe. Oni samo slučajno drže različita oruđa u ruci, nesposobni za suosjećanje, slaveći na dva načina jedno ubojstvo, koje barem u jednom slučaju nije lišeno komercijalnih efekata. To je pornografija Zla, jer je pristajanje na Zlo, dok mu se čovjek koji zaslužuje to ime mora suprotstaviti.

Zaključno rečeno: „Posljednji krici iz savane“ djelo je o kojemu valja povesti razgovor, kao o jednom presedanu, s kojim ćemo se opet sutra susresti. Markiz de Sade snima svuda po svijetu, i koliko god da je u njegovu pisanju iskrila neka pomaknuta genijalnost, s mehaničkom napravom u ruci, on je odiozan. Jer živi ljudi nisu isto što i lica iz mašte. (Objavljeno u „Startu“)

Autor:Veselko tenžera / 7Dnevno / 27. studenog 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.