San starih majstora

Promatram tako ovih dana u vreloj Firenci taj univerzalni tjelesni teatar mladosti koja je spontano okupriala Palazzo della Signoria i Ponte Vecchio. Stara, kamena prijestolnica Toskane, koju je Matoš pretpostavio svim gradovima svijeta, primila je tu mladost prirodnije od bilo kojeg modernog grada.

Objava tijela, tog ispražnjenog skladišta vjere i predrasuda, nastavlja se i ovog proljeća, započetog žestokim klimatskim krajnostima. Umjetnost i sport, moda i putovanje otkrivaju zajednički nazivnik postojanja u obliku biološke zvijezde, različito obojene, ali ležerno pokrenute osunčanim ulicama gradova. Ili, hoćete li, starih gradova, u kojima su stari majstori otkrivali u svojem vremenu istu tu potrebu i istog tog čovjeka, oslobađajući ga iz kiklopovskih blokova hladnog mramora, slično kao što smo se mi oslobađali iz golemih blokova konvencija i predrasuda. Koliko je samo društvenih trusova bilo potrebno, da bi jeftina tkanina slobodno zalepršala oko golih djevojačkih bedara i da bi mladići dobili odjeću u kojoj se mogu izležavati po stubama starih trgova! Tjelesna revolucija nije znala za predah: čovjek je sa sebe zbacio futer, teške tkanine, konjske dlake, steznik, masne štofove i sve ono što ga je udaljavalo od neposrednijeg dodira s fizičkim svijetom.

Promatram tako ovih dana u vreloj Firenci taj univerzalni tjelesni teatar mladosti koja je spontano okupriala Palazzo della Signoria i Ponte Vecchio. Stara, kamena prijestolnica Toskane, koju je Matoš pretpostavio svim gradovima svijeta, primila je tu mladost prirodnije od bilo kojeg modernog grada. Da kojim slučajem nema uniformiranih stražara, pomiješala bi se i vremena dvaju Davida. Sve je opušteno, s prirodnim mramornim žamorom skulptura i žagorom mladića i djevojaka koji nemaju one strašne turističke pohlepe za uspomenama.

Na Ponte Vecchiju, u mračnom zlatarskom koridoru, hrpa mladića i djevojaka, s jeftinim nakitom oko vrata, kao da demonstrira ispred nezaposlenih zlatara. Neka curica, jedna od mnogih crnih studenata u Firenci, prizvala je sve boje žarke Afrike u svoju odjeću, pretvarajući je u neponovljiv ritam tijela. Svuda indijanske torbe, privjesci, bivši sadržaji džepova obješeni oko vrata, da budu na dohvat ruke, kad se umorni vlasnik spusti na prve stube da predahne. Slično masi iz pozadine slika velikih majstora, koji se u hrpama mota oko gradskih zidina, dok se protagonisti neba i povijesti natežu u prednjem planu. Ovih drugih više nema, barem ovog sutona, u ovoj slici. Nema famoznih glavnih junaka, premda po zidovima možemo čitati poruke upućene na njihovu adresu.

Novogradnje Firence puste su kao i svuda u svijetu, a tu pokraj Arna, vri kao u košnici. Sve podsjeća na fliper u kojem, trepere putanje i ljudi, spontano pobjegli u goste starim majstorima koji su znali koliko je odgovoran posao da se upriliči susret između ljudi. Giotto, Brunelleschi, Cellini, Michelangelo, Leonardo… Nešto tako jednostavno kao ljudsko sastajalište, mi više ne znamo upriličiti. Svaki naš prostor je prolazan, privremen, okrenut nekamo dalje, prema novim žurbama, bez poziva na predah ili susret s dubljim pitanjima o toj žurbi, o tome „dalje“, o tome srljaju od jutra prema noći i natrag. Tko bi od nas još mogao ležerno poput Davida čekati susret sa sudbinom? Čak i ovi opušteni mladići i djevojke djeluju nervozno i napeto prema ovome mladiću svih mladića koji u desnoj nozi skuplja snagu za odlučni napor. Tako danas stoji veliki boksač, s munjom koja će sijevnuti iz odstupne noge, služeći se cijelim tijelom kao praćkom iz koje puca na opasne visine, prema samozadovoljnom Golijatu.

Na svu sreću još se u taj žamor nisu znatnije umiješali turisti, ti proizvođači prošlosti i za prošlost, tako da se može osjetiti sadašnjost u čistom stanju, taj fantom moderne umjetnosti. Gotovo da nema oštrih granica između mramora i živog tijela, sve je zaustavljeno u samodostatnom trenutku, bez cehova koje treba plaćati prošlosti ili budućnosti. Sve je stvarnije od uspomene i određenije od želje. Zarobljenici mita i zatočenici ovoga sutona, zaustavljeni su u istom pokretu samodovoljnosti koja slobodno izabire protivnika, način borbe i tip susreta. Tek kamene hermetičke gromade stare Firence, te utvrđene ljepote, asociraju sudbinsku neizbježivost svega što se s čovjekom događa.

Valja se opasati zidinama, da bi Leonardova ruka stvorila znak, prepisala tajnu bitke i dala joj boju vječnosti. Samo debeli zidovi mogu sačuvati od Barbara taj krhki dijalog s apsolutom. Samo utvrđena intima može opstati u epohama rušenja, nihilizma i cinizma. Radeći uvijek za prošlost koje više nema, ili za budućnost koja još nije došla, čovjek je propustio sva vremena u kojima je jedino živo. Život se pretvorio u rat sjećanju protiv zaborava, u bijeg od onog što jesmo prema onom što bismo htjeli biti, tako da je temeljito isfalsificirana sadašnjost. Galerija Leonardovih i Michelangelovih lica, zakočena u strasti, pohlepi, meditaciji, žrtvi, ljubavi i mržnji, gledaju nas kao stari prijatelji od kojih svakog pojedinačno dobro poznajemo, nesvjesni da je to i jedno od naših lica, kao i lice mlađarije s trga, radosti, sutonskih srhova. I teško je reći što ćemo postati, ali tu možemo vidjeti ono što jesmo, primivši istinu iz ruku koje su znale misao i slutnju, potištenosti i nadu vjenčati s bojom i mramorom.

Ta intima, prirodna, ponovo otkrivena ležernost života kao da je i bila san starih majstora koji su joj davno pripremili scenu. Zanemarili su kardinale i vojvode, trgovce i gospe, boreći se protiv autoritarnih stega crkve, da bi materijalizirali život bez stida, bez pogodbi s hipokrizijom, kao slobodan pokret tijela, u prostoru u kojem je jedino božanstvo čovjek. Volumeni u trapericama, od kojih zna zadrhtati prostor cijeloga staroga trga, pretvaraju se u slogove ljepote, u rečenice prastare priče, znane svima živim ljudima.

Zatvorena, teška fasada Palazza Vecchija, asocira poznati strogi rječnik ratoborne moralke, kao zajednički horizont svima vremenima, što ljudskom pokretu spontanosti na pločniku daje dojam nečeg izborenog, otetog, elementarno ljudskog. Taj babilonski košmar mladosti, ujedinjene otkrićem fizisa, prezrenog tijela i njegovih potreba, dobiva veličanstvenu argumentaciju iz ruku genija koji su iz mračnih kuloara srednjovjekovlja iznijeli golo blistavo tijelo, kao jedini i veličanstveni zalog života. Bi li bilo pretenciozno reći da to tijelo danas živi i hoda, slobodnije nego ikad, s prirodnim nagonom da dođe na upravo ovakve trgove i u ovakve gradove? Bijela, crna i žuta tijela, prirodno izmiješana, kao boje na slici nekog firentinskog majstora koji ih je posudio od osunčane Toskane.

Danas, kad se toliko govori o popuštanju u svijetu, valja se podsjetiti i ovoga svjetskog pokreta spontanosti, neposrednosti, ležernosti, tjelesnosti (tijelo nikad ne razdvaja, kao ideje; i rasizam je ideologija) koji već prirodno vežu ljude. Stari majstori znali su to veoma dobro, kad su utvrđene gradove i polumračne crkve nabijali dinamitom ljudske ljepote i strasti, tvoreći diverziju u njedrima svake prisile. Pa, računajmo u tim razgovorima i s njihovim porukama.