fbpx
flickr.com

REPORT S RUBA ŽIVOTA ILI ZAPISI O VLASTITOM UMIRANJU

Autor: Veselko Tenžera

Oboljevši od raka, svjestan strašne presude, Kuzmanović počinje govoriti u magnetofon svoje posljednje trenutke i svoje posljednje misli. On kao nekadašnji student medicine pozna prirodu svoje bolesti, njezine stupnjeve razvoja i kraj koji ga očekuje. Odluka da učini ovaj svojevrsni radio-prijenos vlastitog umiranja iznimna je u cijeloj našoj kulturi i veoma rijetka u svjetskoj

Tema smrti u hrvatskoj književnosti, nakon A.B. Šimića, mogla se susresti gotovo jedino u ratnoj prozi. Donekle je to razumljivo u stoljeću smrti kao masovnog fenomena, kojemu je statistička kvantifikacija oduzela metafizički naboj. Komemorativni rituali preostali su kao jedina svijest o nestajanju. Dogodilo se tako da smrt pjesnika Josipa Pupačića zatekne cijeli jedan naraštaj pisaca, njegovih vršnjaka, u pomalo ishitrenim književnim reakcijama. Kao da je to četrdesetogodišnjacima bilo prvo iskustvo nestajanja, koje im je zadalo nepoznate tematske i misaone zadatke. I dosita je tako: novine su pune osmrtnica i izvještaja o poginulima na ratištima, ali tek nas smrt bližnjeg pokreće na razmišljanje o neminovnom odlasku. Jedino još možda prerana smrt pjesnika čuva pomalo mitološki status u kulturi. (Dubravko Skurla ili Branko Miljković, na primjer).

Pred nama je zapravo objavljena višestruko zanimljiva knjiga Vojislava Kuzmanovića Zapisi o vlastitu umiranju (priredio Ivan Kušan, naklada Znanje, Zagreb).

To je report jednoga pisca, izgovoren u magnetofon sa samog ruba života. Oboljevši od raka, svjestan strašne presude, Kuzmanović počinje govoriti u magnetofon svoje posljednje trenutke i svoje posljednje misli. On kao nekadašnji student medicine pozna prirodu svoje bolesti, njezine stupnjeve razvoja i kraj koji ga očekuje. Odluka da učini ovaj svojevrsni radio-prijenos vlastitog umiranja iznimna je u cijeloj našoj kulturi i veoma rijetka u svjetskoj. Za razliku od posljednjih poruka osuđenih na smrt, također opterećenih jezivom izvjesnošću, Kuzmanović opisuje karcinomsku dramu u vlastitu tijelu, pokušavajući usput i misaono poopćiti iskustvo te strašne situacije. I kao što je to iskustvo uglavnom neizrecivo, u istoj smo prilici i mi koji pokušavamo nešto reći o izrečenom toga iskustva. Otrcano bi bilo reći kako je riječ o hrabrosti, o totalnoj akciji jednog radijskog pisca, ili o posebnom tipu literature.


Prilog medicini

Prisjetimo li se Malrauxova Lazara, u kojemu taj veliki pisac vodi dijalog sa svojom bolešću i smrću, označili smo donekle prirodu Kuzmanovićeva teksta. Ali, kao što znamo, Malraux bijaše dovršen čovjek i pisac, već u godinama, s jednim od najzanimljivijih života našeg stoljeća, dok je Kuzmanović zatečen na pragu prave zrelosti s djelima koje je očekivao da će napisati.

U otkrivanju i razvoju svoje bolesti pisac otkriva liječničku omašku, jednu nedovršenu bronhoskopiju, koja je karcinomu ostavila vremena za ekspanziju, a Kuzmanoviću nadu koju tijelo više nije podržavalo. Teško je reći koliko je piščeva ljutnja bez osude opravdana, ali ostaje jedan aspekt ovog reporta koji bi, na temelju nalaza, trebali napraviti prije svega liječnici. Moralni aspekt njihova poziva i dimenzija famozne liječničke greške zahtijevajući upućen razgovor, koji bismo mi mogli samo opteretiti etičkim spekulacijama. Ne treba sumnjati kako će taj razgovor, ukoliko ga liječnici prihvate, biti prilog ne samo medicini nego na svoj način i književnosti, jer i liječnici i pisci imaju za „temu“ čovjeka.

Radio literatura

Čitajući Kuzmanovićeve ‘Zapise o vlastitom umiranju’ neodoljivo se prisjećamo njegova djela, osobito radio-drama, koje čine najbolji dio njegova opusa. Nitko u suvremenoj hrvatskoj književnosti nije više od Kuzmanovića pisao o smrti, o truljenju, o tankoj granici iza koje je sklonjen život, o apsurdu postojanja. Zatjecao je svoje junake u trenucima „posljednjeg govora“, što je odgovaralo prirodi radijskog medija, da bi u finalu svoga života i svoga djela sam postao junakom u vlastitoj tragičnoj monodrami. Magnetofon je uskladištio taj izvještaj o vlastitom nestajanju, sa čim je na neki način zaokružena jedna od značajnih radio-literatura našeg vremena.

„Naša civilizacija uopće odgaja ljude da ne misle na smrt“, kaže na jednom mjestu pisac. Evo, zapravo, velike teme našeg vremena, u kojem se obnavljaju „lažne beskonačnosti“, sve dok smrt ne pokuca na vrata. Kuzmanović to čini s lucidnošću, opisujući svoje misli i emocije, lišen svake nade. Govori o samoubojstvu, religiji, o nedostatku pripreme za umiranje, o prijateljima, kćerci, supruzi… O čemu bi čovjek zapravo i govorio na samrti, ukoliko poput Malrauxa (s bolešću koja je davala više nade) ne podiže još jedan literarni spomenik vlastitoj veličini. Ono što me osobno fascinira u ovim zapisima jest odsutnost spekulacije i smisao za iznošenje činjenica, podataka, analiza, s tek ponekim uopćavanjem. Ako smijem tako reći, time Kuzmanovićeva smrt postaje posebnost, dobiva svoje ime i mjeru ljudske hrabrosti za odlazak.




Potresni reci

Novinar i pisac ispunjava svoj zadatak totalno, do posljednjeg daha tako reći, govoreći o posljednjoj realnosti koja mu je preostala – o sebi i bolesti. Potresni su reci o nestajanju prostora i njegovu sužavanju do dimenzija kreveta, o odgađanju boce kisika po cijenu gušenja, o razlozima protiv samoubojstva…

Tvrdnja kako ne može čitati dobre knjige nego samo fantastiku i ono što ga premješta u druge svjetove, autentično je svjedočanstvo o snazi bajke i potcijenjenih žanrova, koje cijelo ugroženo čovječanstvo guta nemilice, na užas ljubitelja literarnih kriptotekstova. Zaborav je također terapija, jedna od najmasovnijih.




U knjizi je i izbor Kuzmanovićevih novela, o kojima je kritika već rekla svoje, pa zato bilježimo samo Zapise, jer je riječ o jednom od kuriozitetnih i kapitalnih tekstova o temi vlastite smrti. U vremenu tzv. non-fiction literature i pohlepe za dokumentarnošću, Kuzmanović se javio sa samog kraja: moralni i književni (radijski) aspekt tog reporta dao je toj gesti potresan, ljudski i trajni sjaj.

(„Vjesnik“, 6. ožujka 1979.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.