fbpx
pixabay.com

Putovanje budnom svijesti

Autor: Veselko Tenžera

Novakov ‚Izvanbrodski dnevnik’ upravo su bilješke svijesti koja se ne miri s tim komforom gluposti, u besprimjerenim pogodbama i ništavilom, nego poziva na lucidnost, ma koliko tragičan instrument postojanja ona bila. Jedno uznemirujuće djelo, duboko etički motivirano bez premca posljednjih godina u nas.

U svom najdubljem određenju Slobodan Novak je novelist, premda je najveći uspjeh polučio romanom Mirisi, zlato i tamjan. Jedini literarni potomak Ranka Marinkovića, i sam Mediteranac, jake ekonomije pisanja, on je bio prirodna spona između pisaca četrdesetih i pedesetih godina, ali osamljen u odnosu i na jedne i na druge. Kao i Marinković i on je pisac inteligencije, blistave i odmjerene reakcije na podražaje postojećeg, dijeleći s piscima pedesetih godina egzistencijalnu traumaturgiju. Od ‚Izgubljenog zavičaja’ (1955.) preko novela i romana Mirisi…, u njegovu se djelu iskristalizirao jedan odnos između Otoka i Kopna, kao poligona stiješnjene egzistencije, na kojemu on sa sve više nespokoja, u sve manjim krugovima, ispisuje i ova tri putovanja.

U ‚Izvanbrodskom dnevniku’ Novak se više i ne trudi oko žanrovske preciznosti, asocijativno oslonjen o svoj prethodni roman, kao o knjigu šifara s kojom se upućuje u preostalu stvarnost. U tom preostatku svijeta, sačuvanu čudesnom besmrtnošću raspadajuće Madone i trajnom ironijom njezina pregaženog „bolničara“, preostala su samo neka načela, stvarnost pretvorena u apstrakcije i energija inteligencije, koja pothranjuje posljednje dostojanstvo.

Njegov je junak sada u ludnici, tamo na Kopnu, koji se vraća na Otok zbog pogreba Valerije, odlazi s otoka u ludnicu, plovi između Otoka i Kopna. To su ta tri putovanja, taj izvanbrodski dnevnik čovjeka koji je već pomalo i izvan svijeta, vezan za nj samo tankom ali blistavom niti inteligencije, ironije, očaja.


Što je ostalo od Plovidbe i Putovanja u svijetu apstrakcije i tjeskobe? Posac to u „prvom putovanju“ naziva „banalnim pothvatom“ opisujući nam neki trajekt u magli, koji se nasukava (i to kad se razišla magla) i odsukava. Alegorija? Teško je naći našu noviju prozu koja to nije. Za razliku od klasične alegorije, u kojoj se pojmovi ili ideje prevode u slike, Novak prevodi sliku, banalni pothvat u ideju.

Ako je ideja ovdje uopće umjesna riječ. Prije bih rekao, da on iz mnoštva pomno odabranih realija stvara neko stanje, atmosferu, čuvstvo koji egzistiraju nezavisno od teksta. Prva i druga priroda (društvo), spojeni poput ugljenih štapića, oslobađaju energiju koja se ne imenuje.

U čitateljevoj svijesti ona atakira isto takvo stanje, ali samo u onoj svijesti koja s piscem dijeli posve određena iskustva. To je ujedno i najveća ograničenost ove proze, njezin pomalo kabalistički karakter, koji mogu razumjeti samo srodne svijesti, identične tradicije, zajedničkog šifriranog jezika i skraćenica čak.

U katalogu lica zatječemo već ljude-funkcije, ispomognute ponekim folklornim atributom (Primorkinja Vila, primjerice), Barba, kapetan trajekta i mornari, potom činovnik Sirena, također. Svi su nestvarni osim Putnika, magistra znanosti u ludnici, izvedeni iz nekog svijeta simbola koji ne ulijeva spokoja, posve iracionalnog fona postojanja.

Noćna diskusija u kupeju spavaćih kola, ispunjena briljantnim kalamburima, zbiva se između Lucidnosti i Stupidnosti, između inteligentnog luđaka i glupog činovnika, između… Pa, ipak, u tim suženim zonama postojanja, pisac ističe kandidaturu pameti, kao posljednjeg svjetla u iracionalnom, košmaru svijetu.

To je, ako mogu tako reći, aktivistički aspekt ovog izvan brodskog dnevnika, jedan od onih najstarijih, od Sokrata do Erazma i dalje. Protiv gluposti ispomognute silom, za neprestani budni dijalog, u svakom trenutku postojanja, ma kako stiješnjena i tjeskobna.




„U trećem putovanju“ zatječemo već pisca u trenucima velike sinteze nekih bitnih odrednica njegova cjelokupnog djela. To je jedna od najljepših hrvatskih proza o smrti: na otoku je pronađeno ilirsko groblje i to ispod onog koje služi sada otočanima.

Nesretna Valerija, na čiji je pogreb doputovao (briljantan dio s Primorkinjom Vilom) nema groba. Ilirska nekropola pomoći će razvoju turizma, tako da se sadašnje ukopište ukida (mi i tako rijetko umiremo, reći će turistički bos, izražavajući onu poznatu činovničku besmrtnost).

Na malom otoku, gdje je svaki grumen izmiješan s davno umrlim ljudima, pisac fascinantno teatralizira temu smrtnu, i to ne kao introspektivnu spiralu metafizičkog tipa, nego kao vodvilj živih i mrtvih, u grotesknim sudarima dnevnih strasti i neumitnog odlaženja koje od tih strasti nitko i ne vidi. Lokalni će grobar prekopati jedan grob i spremiti stare kosti u kartonsku kutiju (Alpsko mlijeko), da bi napravio mjesta mrtvoj Valeriji, s čijim se pogrebom na ljetnoj vrućini nije moglo oklijevati. Pisac će nas tako uvući u jedan pogled prema smrti izvana, na razini činjenica, u grotesknoj mizansceni, ali ništa manje potresno. Još jedan banalan pothvat, reklo bi se u piščevu stilu.




Izvanbroski dnenik može se shvatiti kao roman, ukoliko je to uopće važno: u biti to su tekstovi. To je pisanje mimo žanrovskih određenja, kao intimno sudjelovanje u sudbini bez pogodbi s navikama i stečenim znanjima izvan broda, na margini. Uvjetno rečeno, time je naša proza, u djelu svojeg istaknuta predstavnika, učinila marginu na koju je dospjela polazištem novih događanja.

Hoteći sudjelovati u svojoj sudbini, u vremenu onakvom kakvo jest, takav pisac odbija obrtničku pogodbu s tradicijom, koja mu još nudi „kalupe“ makar i za razaranje. On ispisuje vlastiti nespokoj, u parbi sa svijetom pišući više u skladu s vlastitim bioritmom, negoli u skladu s gravitacijom odabranog žanra. Pisanje kao putovanje budnom svijesti, između „izgubljenog zavičaja“ i „Nekropole“, u vječnoj borbi za dostojanstvo postojanja, za život u skladu s istinom, za stalno interveniranje blistavim skalpelom pameti u korpusu života zaraženu tumorima represije, gluposti i bijedna životarenja.

To je onaj humanistički ideal, čini se odviše racionalan za naše doba zaljubljeno u onirične sisteme pisanja i postojanja, od kojeg već dva stoljeća ostaju smo dnevnici brodoloma, rijetke polemike volterovskog tipa. To je prokazivanje ništavila usred života, od kojeg se tako lako pravi idejni komfor. Komfor poraza.

Novakov ‚Izvanbrodski dnevnik’ upravo su bilješke svijesti koja se ne miri s tim komforom gluposti, u besprimjerenim pogodbama i ništavilom, nego poziva na lucidnost, ma koliko tragičan instrument postojanja ona bila. Jedno uznemirujuće djelo, duboko etički motivirano bez premca posljednjih godina u nas.

(„Vjesnik“, 12. travnja 1977. povodom izlaska kratkog romana Slobodana Novaka ‚Izvanbrodski dnevnik’))

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.