fbpx
screenshot/Ilustracija

Pustolovina Starog mačka

Autor: Veselko Tenžera

Što je danas Maurovićev strip? Za djedove i očeve sentimentalni grafički pejzaž na retrovizoru uspomena, za sinove i unuke fascinantne niske strip-kadrova kojima vrijeme ne samo da nije ništa oduzelo, nego je na onaj neuhvatljiv način surađivalo s njima, izdižući ih iz konteksta jednodnevnog života novine na razini Umjetnosti.

Strip je javna tajna naše kulture: tradicionalisti ga omalovažavaju ili prezirno prešućuju, a moralisti ga drže prostitucijom duha. Dušobrižnici u njemu vide rasadnik niska ukusa i stimulans opačine, dok on, pokraj toga, stječe tisuće poklonika, opsjedajući šarmom bršljana novinske kioske, a samim tim i naš kulturni prostor.

Posljednjeg desetljeća strip je, zahvaljujući Veri Horvatić-Pintarić, postao predmetom sveučilišnog digniteta, s postamentom katedre: prvi teorijski utemeljeni radovi potekli su odatle, od V. Horvat-Pintarić, a s vremenom se formirala i oveća kolona obožavatelja koji se nisu ustručavali ni od pretjerivanja u svojoj ljubavi prema stripu. Pojavili su se i zbornici, prijevodi radova inozemnih autoriteta, feljtoni u novinama… Uspostavljena je kakva takva ravnoteža između osporavatelja i zagovarača. S malim zakašnjenjem, čini se, započet je rad na izradi kulturne radoslovnice i estetske legitimacije za mass-medije: grafički dizajn, fotografiju, karikaturu, strip, foto montažu…

I sada evo izložbe doajena našeg stripa, Andrije Maurovića, u zagrebačkoj Galeriji NOVA. Presedan’ izazov? Šok? Ništa od toga, nego samo dokaz da, prema našim dobrim običajima, kasnimo s ovom izložbom – budimo blagi – desetak godina. Maurović je, bez obzira na našu mandarinsku opreznost i naše ziheraško zakašnjenje, dosegao sjaj klasika, a s klasicima se ne može provocirati sredina zaljubljena u – klasike. Dapače, premda nemam ta prava, predložio bih Andriju Maurovića za člana JAZU, jer bi mu tamo mnogi s pravom mogli ustupiti stolce, a mi bismo mogli pogledati oko sebe, u Maurovićevo naslijeđe, tu „rasutu bašču“ preko koje još dominiraju umilni glasići Disneyevih antropomorfnih životinjica.


Što je danas Maurovićev strip? Za djedove i očeve sentimentalni grafički pejzaž na retrovizoru uspomena, za sinove i unuke fascinantne niske strip-kadrova kojima vrijeme ne samo da nije ništa oduzelo, nego je na onaj neuhvatljiv način surađivalo s njima, izdižući ih iz konteksta jednodnevnog života novine na razini Umjetnosti. Je li nam potrebna ta riječ? Osobno držim da bismo mogli bez nje, nađemo li drugu, sličnu, s jednostavnijim teorijskim protokolom i s manjom terminološkom etiketacijom. Ali, čini se da je za to kasno, jer se strip često naziva i „deveta umjetnost“, što je bio lijep poziv teoretičarima da privuku svoja teška naoružanja nadomak oslikanih kvadratića, i zapucaju neštedimice! Sad je već posve pouzdano da se publika stripa i teoretičari stripa neće susresti, unatoč fizici, ni u bekonačnosti, kao što to nekoć nije uspjelo skolasticima i laicima. Što, dakako, nije smetalo crkvi da održava autoritet boga.

Maurović nije prvi hrvatski „umjetnik“ koji je doslovno emigrirao u novine, ali je njegov put svojstven po mnogo čemu. Udaljen je ili, hoćete li, izbačen s Likovne akademije, što ga je, po logici stvari, dovelo u blizinu tiskara, gdje se krv i crnilo tako strasno miješaju, a veliki snovi raspadaju (kao kadrovi u stripu) na ulomke stvarnosti, s okrutnim nalozima dana u svakodnevnom poništavanju učinjenog. U novinama, toj seriji s dimenzijama (i zlim ćudima) povijesti, ljudi i događaji pretvaraju se u epizode, u ono vječno „nastavak slijedi“, sa stotinama kvadratića u kojima stotine ljudi i pripovijesti daju svoje odgovore prolaznosti, ograničene horizontom tih kvadratića i izguljene u ludoj sukcesiji Trenutaka. Novine su drugim riječima, veliki strip, načelno beskonačan, one su brza formalizacija životne lave, s junacima prelomljenim u dinamične planove, ali prema strogo kodificiranoj optici.

Nije teško zamisliti Maurovića kako krčmi svoj golemi talent u obliku ilustracija, plakata, opreme knjiga, karikatura, i koji onda čini sudbonosan korak svojega života i važan korak naše kulture: god. 1935. počinje stvarati stripove. Odmah desetak a već iduće godine počeo je briljantan western-ciklus kojim može ući na široka vrata u svaku antologiju svjetskog stripa. U suradnji s tekstopiscem, inače legendom predratnog zagrebačkog novinarstva, Franjom Matijom Fuisom, Maurović stvara strip-tabele kojima se otvara nova stranica u hrvatskoj umjetnosti. U kratkom roku izmjenjuje žanrove i tehnike, suvereno ovladava umjetnošću kadriranja, uvodeći troplanski izgled „priče“ (bliži, srednji, panoramski), s pokretnim rakursom. Utjecajem filma, koji je pokazala u svojoj studiji Vera Horvat-Pintarić popisom tadašnjeg zagrebačkog kino-repertoara, Maurović se koristi na fascinantan način. Postoktobarski sovjetski film. Američki western, njemački ekspersionizam, fantastika – kakav raspon vizualne kulture toga doba i kakva kušnja za svaku osobnost da nestane u moćnoj gravitaciji tih ostvarenja! Tu se rađa i Maurovićev Stari Mačak, neka vrsta autorova autoportreta iz budućnosti od tridesetak godina, danas duhovita stripovna sintagma na Galićevu plakatu za izložbu i cinična maska na galerijskim zidovima. Potom „Ljubavnica s Marsa“, čudesni koktel revolucije i znanstvene fantastike; slijedi „Plijen demona džungle“, „Krvotok od Tanipura“, ali i „Zlatarovo zlato“ u kojem se pojedine table penju na sam vrh hrvatske grafičke umjetnosti.

Demokratizacija Ukusa, potaknuta razvojem novinstva i tiskarstva, mijenja polako duhove i navike, Mass-media, u Maurovićevo vrijeme samo radio i novine, prve su nastambe na čudesnom kontinentu Sadašnjosti, potpuno nepoznatom tradicionalnoj kulturi koja je miješala iskustva prošlosti s utopijom budućeg, pritisnuta strašnim kriterijem Vječnosti. Pustolovina moderne umjetnosti usmjerena je otkriću toga jest, sada, ovdje, bez ikakvih pogodbi s tradicijom ili udobnim vizijama budućeg. U romanu Joyce priljepljuje svojeg Uliksa kao muhu za staklo, slijedeći ga dvadeset i četiri sata u sadašnjosti, ispod čijih ruševina izbijaju mitovi. Drugi propisuju stvarnost, treći pale lagume nesvjesnog, četvrti opisuju izvanredne Trenutke u Vremenu u kojem ranjeni ego traga za identitetom. Strip je pučka varijanta iste te pustolovine, Biblija pauperum, umjetnost masa koje su prodrle na povijesnu scenu, potrebujući i goleme sustave komuniciranja, sposobne da brzo i lako prenose poruke. Oslikani kvadrat do kvadrata, kao konvencije trenutka u funkciji priče. Koje priče? Svih priča, svih motiva, svih romana, ali sad podvrgnutih sintaski novog doživljaja svijeta, oslonjena na arhetipove i ponuđena u sukcesiji „općih mjesta“. To je umjetnost zadanog, naručenog, ograničenog, kao što su zadana i ograničena životna polja, s arhitektonskom formulom koju nije teško razložiti na iste kadrove kao i one u stripu. Milijuni ljudi, milijuni priča, milijuna epizoda, na crti između rađanja i smrti, gdje nikad i nije bilo značajnijih priča od onih o pravdi i slobodi, o pustolovini i ljubavi, o zločinu i o kazni…

Naraštaj što je rastao u zlatnim danima Maurovićeva stripa, četrdesetih godina, naučio je upravo od njega lijepu lekciju prolaznosti u kojoj je dubina nadomještena silovitošću, ideja zamijenjena tijelom, a život pričom. Tisuću i jedna noć masmedijske Šeherezade, koja nestajanju i smrti suprostavlja kadriranu čaroliju priče, s izabranim pokretima života, u nemilosrdno zadanim ograničenjima. Svijet iz najboljih Maurovićevih priča, egzotičan ili fantastičan, bio je posve izvan iskustva njegove publike, ali ga je ona primila kao svoj i ugradila ga u temelj vlastitog bića (to sam čuo bar od dvadesetak ljudi, različitih po svemu). Oni još govore o Crnom Jahaču i Polaganoj mrti, o Starom Mačku i konju Satanu kao o realitetima zagrebačkog života, kao i licima iz vlastite prošlosti. S druge strane, sve se češće govori i o Maurovićevu utjecaju na likovni senzibilitet svoje publike, na proširivanje likovnog horizonta hrvatske umjetnosti, na vizualnu kulturu svojeg doba.

Pustolovine Starog Mačka, kako bismo mogli sažeti Maurovićev opus i borbu s feudalcima Umjetnosti, završena je ovom izložbom hepiendom, kao što i dolikuje dobrom stripu i nadahnutoj ruci njegova tvorca. Hepiend je tuđ stvarnosti, ali on i tako crpi svoja rješenja iz naših snova te i ne potrebuje pokrića zbilje. Snovi su naša prazna mjenica kojom kupujemo ono što nije na prodaju i što nas je i dovelo iz mračnih prašuma u ovu kadriranu povijest, u ovaj serijal života, gdje smo samo epizode u funkciji priča koje ti snovi održavaju, produžuju i hrabre. Andrija Maurović stvaralački je posvjedočio tu dramaturgiju sna, tu kulturu priče i tu filozofiju Trenutka, vjenčane s najprolaznijom i najvaravijom ljubavlju našeg doba – s novinom. Nešto se prodalo, nešto je zaboravljeno, ali nešto je ostalo. Kao i oduvijek, kao u Babilonu ili kao u Zagrebu: uvijek se nađe neki Stari Mačak koji razumije cijele te priče o ljudima.




(objavljeno u Startu, 2.VI.1976.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.