wikipedia/ilustracija

PREVRAT I PREOBRAŽENJE (Antun Branko Šimić)

Autor: Veselko Tenžera

Njegovi inženjerski stihovi o tijelu i smrti, o ljubavi i bijedi, njegova fanatička čestitost i dosljednost, potrebni su svakome dobu u trenucima kad iskrivljena zrcala ustupe mjesto pravima. Hrvatska književnost, i u trenucima najvećih samozabluda, ne može više ignorirati visoke i bistre visove na koje ju je jedan mladić osudio.

Antun Branko Šimić (1898. – 1925.) nije pisac podoban za svjetlo obljetnica ili patos kritičarskih rekvijema. Rei za nj da je umro mlad, značilo bi da nam je uopće poznat pjesnički bunt i poslije famozne dvadeset i pete godine starosti, a to je doista rijetkost. On, koji je svojemu mladićstvu podmetnuo svu hladnoću i strogost zrelosti, svojom smrću nije dovršio mladost, nego zaokružio jednu zrelu i nespokojnu misao, jednu pjesmu u koju je smrt tako malo umiješana i kojoj ništa ne duguje.

Pa ipak, scenarij toga života ima finale s okusom legende: izmučen trostrukom tuberkulozom, izjeden do posljednjih fizičkih granica, A.B. umire s Apollinaireovom knjižicom Ubijeni pjesnik. odviše literature, ali i odviše smrti! Janko Polić Kamov, još mlad i jednako bolestan, izdiše u Barceloni, bez prijatelja koji bi upotpunili posljednji prizor tragedije. Međutim, i jedan i drugi već bijahu toliko upleteni u život i književnost da njihove smrti označiše puku biološku formalnost. U trusovima civilizacije, nakon kojih trebamo novi jezik i novu osjećajnost, najprije i najbrže izgaraju pjesnici.

U ovih pedeset godina o A.B. Šimiću se nije šutjelo, gotovo svi značajniji pisci i kritici ostavili su slovo o njegovu djelu, ali to ga nije učinilo manje osamljenom pojavom u hrvatskoj književnosti. Kao i trepet njegovih „ladnih zvijezda“, to je utjecaj na daljinu i fascinacija s distance. Nakon Šimićeva slobodnog stiha u Hrvatskoj više nemamo značajnije vezane poezije (Ujević se javio ranije), što je upravo fantastičan koliko i poguban utjecaj. Poslije njegove filozofije očitosti i ekonomije jezika gotovo da i nemamo blagoglagoljivih pjesmurina i provincijske ljubavi za „pravilne“ gredice metrike.

Istodobno, A.B. Šimić je najistaknutiji primjer u hrvatskoj književnosti ovoga stoljeća za krajnju disciplinu čuvstva i za uzajamni nadzor srca i razuma. Avangardne subverzije protvi razuma, odreda poznate našemu pjesniku, ostavile su ga hladnim premda je u cijelosti podržavao bunt koji ih je pokrenuo. Onaj košmar gibanja u umjetnosti nakon Nitzschea, od Strinberga do Wdekinda, od Benna i Trakla do Kandinskoga i Schönberga, od časopisa „Sturm“, do njegovih hrvatskih odjeka, zapremio je opsesivno sve mlade duhove svjesne potrebe prevrata. Mnogi će se izgubiti ili naći na raspućima umjetnosti i politike, dok će većina neobuzdano do ispraznosti naseljavati netom otkrivene košmarne arhipelage traganje za sintakstom elementarnih nepogoda, sa simbolima plamena, vulkana, oluje, poplave dominira metafora krčme, pretvara se u evropski val koji će se razliti još strašnijim ruševinama svjetskoga rata.

Antun Branko Šimić, hercegovački mladić goleme intelektualne žeđi, upija taj evropski duhovni kaos, ali ga i provjerava skalpelom razuma, podvrgava neumoljivoj logici i svodi na mjeru svoje osobnosti. Upravo izvanredan primjer otpora ličnoga bezličnome i gotovo školski primjer načina na koji se postaje veliki pisac. Sve strasti su obuzdane i svaka pripadnost treba biti provjerena na oštrici svagda budne misli: ekspresionizam je tada naprosto polazna postaja za velike pisce i završna za one koji to nisu.

Kako je poznato, A.B. Šimić je za života tiskao samo svešćicu stihova Preobraženja, ali kapitalnu pjesničku knjigu između dva rata u Hrvatskoj. I premda postoje knjige stihova koje su na ravni nacionalnoga književnog standarda jednako zanimljive, ona je nezaobilazna za razumijevanje svekolika razvoja novijeg hrvatskog pjesništva. Pri tom uzimam činjenicu slobodnog stiha kao drugorazrednu u odnosu na broj „preobraženja“ koja je inaugurirala (čisto pjesničke prirode), te načina mišljenja i stanovitoga objektivizma (fenomenologijske naravi), koje je ucijepila u život hrvatske književnosti.

Pitanje pak Šimićeve kritike moguće je postaviti i osvijetliti tek u kontekstu prevratnoga položaja njegove poezije i pobune koja jedan takav prevrat slijedi. Svaka takva kritika premalo računa s tradicijama, a da bi pouzdanije odredila vrijednosne horizonte sadašnjosti i budućnosti: određena ekskluzivno i borbeno prema svemu različitom od vlastite prirode, ona zapravo negacijom drugotnoga neprestano riše granice sebe same, osamljene i hazarderski okrenute budućem. A.B. Šimić je tako obračunao s određenim vrijednostima njemu bliske tradicije i suvremenosti, ali njegova kritička sonda nije doprla do čvršćeg oslonca u tradiciji nacionalne književnosti, te je njegova pojava postala još osamljenijom. Tako smo nakon cijeloga stoljeća krize individualnosti u književnosti zaredom dobili nekoliko ultraindividualnih pojava, negativno određenih spram tradicije, u ratu sa sobom i drugima, bez onih spasonosnih eliotovskih (nekakve konje za trku i mi smo imali) replika kroz stoljeća. Šimićevo inzistiranje na razumu, zanatu i jeziku spasilo ga je od većih zahirenja i većih nepravda u kritici. Stoga je cijeli taj njegov rad više dokument lucidnosti i pobune, obaviještenosti i kulture nego povijesnokritičke pouzdanosti ili upotrebljivosti.




Gledano u cjelini, pojava A.B. Šimića u hrvatskoj književnosti, i pored lovorika kojima je često obilježavana, nije još cjelovito osvijetljena. Htjeli to mi ili ne htjeli priznati, za naše doba ovaj pjesnik previsoko drži umjetnost pisanja, s previše zahtjeva prema suvremenome amateru i s prevelikim zadacima samome sebi. Otud egzotičan odraz s te pojave i teškoće da je inkorporiramo u suvremeni književni pejzaž, kamo i pripada.

Književni profesionalac po krvi, bez znakova praštanja današnjem tipu književnih i životnih kompromisa, on se gubi u pomalo herojskoj pozi u onim zonama književne povijesti gdje nam se nekako prirodnim čini da spadaju književni mučenici, kao historiografski folklor. Zaboravljamo pomalo da nijedno vrijeme koje traje nije reklo posljednju riječ i da nam upravo takvi pjesnici mogu postati najbližim suvremenicima.

Njegovi inženjerski stihovi o tijelu i smrti, o ljubavi i bijedi, njegova fanatička čestitost i dosljednost, potrebni su svakome dobu u trenucima kad iskrivljena zrcala ustupe mjesto pravima. Hrvatska književnost, i u trenucima najvećih samozabluda, ne može više ignorirati visoke i bistre visove na koje ju je jedan mladić osudio.




(Iz knjige Miting, Zagreb 1977.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.