fbpx

Poraz kao pobjeda, pobjeda kao poraz

Autor: Veselko Tenžera

Osamnaestogodišnjaci već traže da za deset godina loptanja ili trčkaranja zarade za cijelu svoju budućnost, da se osiguraju, kao što kažu, što nije pošlo za rukom ni Nikoli Tesli. Tko im je dao tu ideju, tko je to sportsku sudbinu lišio rizika, normalnog za sva ljudska zanimanja?

Kultura poraza ili, uže, sportskoga poraza, jedno je od najtamnijih mjesta naše svijesti: to je zakutak u kojem piruju sjene praznih taština, s ustima punim kletve ili leleka. Poneki razboriti glas, ohlađen činjenicama, jedva da se i razabire od buke Pilata koji pere ruke i od zamornih zadužnica na pogrebu Rekorderima. U našoj navodno šampionskoj psihologiji poraz je, čini se, nešto kao elementarna nepogoda koja se mogla izbjeći, ili kao prometna nesreća koju su famozni drugi skrivili.

Nije se stoga naodmet prisjetiti francuske zgode vezane uz boks koji je oduvijek raspaljivao galske strasti i nadahnjivao prva pera nacije, da na ruševinama ponosa posiju novu nadu. Riječ je o boksaču Georgesu Carpantieru i njegovu meču protiv znamenitog Jacka Dempseya, koji je bez milosti pregazio u četvrtoj rundi francusku uzdanicu. Milijuni Francuza, prepariranih briljantnom propagandom koja je Carpantieru posudila najljepše epitete jednoga jezika vičnog laski, čekali su te srpanjske noći god. 1921. zrakoplove što su imali raketama javiti ishod meča (London je, naime, primao radio-prijenos). I kad su plave rakete zaparale pariško nebo, kao dogovoreni signal sloma, Francuska je malone bila grogirana. Sutradan je sam predsjednik republike Raymond Poincare pisao u novinama: „Carpantierov poraz treba oprostiti i primiti s najvećom spremnošću. Taj neuspjeh ne tereti našu budućnost i ne priječi ni jednom Francuzu, kao ni samom Carpantieru, da poduzme sve za revanš“. Kako lijepa riječ – revanš! Umjesto mitske fatalnosti ili nacionalne inventure nepravdi uvrštava se vrijeme, prolaznost i nada: sportska se ruleta vrti, tisuće mladića lupa po kožnatoj vreći ili nasrće na granice vremena, spremni da već sutradan izazovu sudbinu i podijele sa svima svoj san i svoju dramu koja uvijek ima dva ravnopravna završetka: pobjedu i poraz.

U zemlji koja, uz to, ima znatan rezervat nepismenih, u kojoj se strašno malo čita, u kojoj je atletika, ta gramatika sporta, strahovito zapuštena, u kojoj je pravi mali ideal među sportašima domoći se vlastitog kafića nakon nekako pretumbane karijere! Zar naši mladi sportaši već otpočetka ne traže te famozne kafiće kao honorar, unoseći u jedan sustav ponašanja ideju bakšiša kao ključa za budućnost? Osamnaestogodišnjaci već traže da za deset godina loptanja ili trčkaranja zarade za cijelu svoju budućnost, da se osiguraju, kao što kažu, što nije pošlo za rukom ni Nikoli Tesli. Tko im je dao tu ideju, tko je to sportsku sudbinu lišio rizika, normalnog za sva ljudska zanimanja?


Poraz, što je to? Rizik, ne razumijemo tu riječ! U svakom slučaju to postaju najnejasnije riječi našeg jezika, kojem su značenja skrojena sada po mjeri ziheraštva, doživotnog osiguranja, društvene rente i radne osrednjosti. Mogao bi se u nekom budućem Akademijinu rječniku taj pojam definirati ovako: poraz – to je pobjeda koju nam je netko nepravedno uskratio (izdaja, korupcija, sudac, izigravanje pravila …). Odbijanje da pojmu poraza osiguramo legitimnost dijalektičkog para s pobjedom, dovodi nas često u situaciju da lažemo sami sebi. U sve većem konobariziranju našeg sportskog mentaliteta, s bogom Bakšišem na nebu budućnosti, lišavamo se opojnog motiva sadržanog u riziku.

Za jedno društvo sa samoupravljanjem kao praskom i idealom odviše se ponašamo kao publika, promatrači, to jest s distance, očekujući Iskupitelja na nekoj imaginarnoj utrci nacionalnih Proroka. Naši su gradovi ostali zatvoreni za ludičke strasti mladosti, sa zabrtvljenim stadionima oko kojih reže stražari, sumnjajući da je i ulaznica dovoljna za ulazak u te hramove Bakšiša i Intriga. Sportom se bave ili profesionalci ili državni amateri, ali ne svi, jer je njima namijenjena uloga publike. Naša sveučilišta imaju buffete, ali ne i igrališta, naša kultura drži sport daleko od sebe, kao niži oblik postojanja. Bez kulture poraza ostali smo i bez kulture pobjede: vezali smo je uz klišeje o mentalitetu, kao provincijsku privilegiju i feudalni ideal rente, poraza od publike i obijesna isticanja pred drugima.

Ti sumorni mladići što nedjeljom guraju bubamaru, potplećući nogu konkurentima za kafiće, otužna su priča o nama samima, takvima smo ih stvorili i prihvatili smo ih kao takve. Te sudačke prevare koje tjedimice milijuni prate posredovanjem televizije istina su tih milijuna koji to trpe, a ne sudaca kojima je narav crnja od dresa i koji goleme pogone, kao što je nacionalno prvenstvo, pretvaraju u privatni dućan. Atletika bez jednog jedinog sprintera vrijednog pažnje, s favoritima koji treniraju u Švicarskoj dok drugi nemaju ni papuče, samo je priča o megalomaniji manjine koja većini prodaje ideal za živu lovu i svjetska putovanja. I tko nas je onda razočarao? Gdje smo se to navikli na šampionizam, tako da nas ogorčuju porazi? Koje ideale u sportu razaznajemo u generaciji koja nastupa? Tko im kroji kapu? Činjenica, gospodo, što bi rekao Pirandello, činjenice! A onda ćemo znati što treba raditi, bez iluzija i primitivnog mentaliteta koji se želi periodično okititi kolajnama.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.