POLIFEM – TELEVIZIJA U STANOVIMA-PEĆINAMA

Autor: Veselko Tenžera / 7Dnevno / 20. studenoga 2015.

Čovjek samo gleda i sluša, opčinjen pukim gledanjem; on postaje sve manjim, a televizija sve većom. On sve nemoćnijim, ona sve moćnijom. Ljudi koji su na ekranu (televizijska pravda), u istom su položaju kao i ljudi ispred ekrana: i jedni i drugi usred su želuca Polifemova umijeća da Odiseju uskrati oba zavičaja: i lutanje i Itaku. Televizijski je stvaralac, stoga, potpuno nevjerojatna sintagma: televizija je moć u čistome stanju, kojoj ljudi služe ispred ili iza kamera, svejedno

Kiklop Polifem, jednooka divovska bitanga, živio je u golemoj spilji. Svi znate kako je u tu spilju dospio Odisej sa svojom družinom i kako je ta jednooka neman žderala i mrskala njegove drugove sve dok mitološki lukavac nije našao načina da ga opije, da mu užarenim kolcem izbije oko i strugne u nova lutanja.

Povijest ponavlja mit: na putu u tko zna koju Itaku, čovjek se našao u spilji-stanu s divovskim Polifemom-televizijom. Izlazi su zatvoreni onoga trenutka kad je to oko počelo prvo titrati, zatim oblikovati slike, u slapovima obrušavati poruke i obavijesti. U stanu-pećini kao da je sve zamrlo; prekinuti su razgovori, izostala sijela i kartanja, odisejevska pustolovna društvenost nestala je u eksploziji. Nakon katastrofe lutalačkog svijeta izronio je pejzaž osamljenika, privatnih lica, nemuštih spodoba što zure u elektronsko Polifemovo oko i, kao hipnotizirani, ne primjećujući ni one koje vole; tonu u vrijeme – sna. Do novoga obreda.

U euforiji napretka i gigantizma, naše je stoljeće smanjilo planet na dimenzije „elektronskoga sela“, ili točnije, kiklopske pećine u kojoj znademo gotovo sve i gdje ne možemo ništa učiniti. Elektronsko oko simbol je moći ovoga svijeta, planetarni pas čuvar i propovjedaonica s koje pastva prima svjetlosne signale, tu električnu molitvu televizijske religije. Halapljivi ekrančić smaže za jedno veče milijune ljudi, ili ih naprosto anestezira za permanentnu operaciju koju na njima obavlja. Ostavio im je samo oči i ruke uništavajući im prošlost hrpama novih obavijesti koje nadilaze dimenzije ljudskoga pamćenja.

Robovi novog dvostrukoga radnog vremena

Opiranje je uzaludno: čovjek je nemoćan pred tim slijepim okom u stanu i on ga gotovo automatski „pali“. Osobito je uzaludno ono opiranje koje u ime prošlosti (ili točnije tradicionalne kulture) niječe snagu televizije ili joj pronalazi slabosti u usporedbi s ostalim medijima. Televizija je tu, stvorila se poput objave (u televiziji ima nečeg izvorno religijskog) i svojim golemim okom, s čela nevidljiva Polifema, paralizirala nomade tradicionalnoga života. Nikamo više ne treba ići (osim poslovno ili turistički) jer to oko neprestano islikava cijeli svijet. Danomice milijuni kamera pasu pašama planeta i odašilju prerađevine, da ne kažem likovni izmet, kroz oko što nam je zatvorilo izlaz iz pećine.

Naravno, to je u stanovima, pećinama naše civilizacije, izazvalo revolucije: patrijarhat se raspao kao kula od karata. Otac, do jučer frojdističko strašilo, sada je šćućureni gledač, rob ekrančića koji je moćniji i zanimljiviji od njega. Djed i baka likvidirani su crtićima i dječjim emisijama, večernji čaj i sjedjeljke postali su stvarima prošlosti. Dijaloga više nema, tradicionalnih demokratskih, dijaloških mjesta (ulica, kavana, izlet) također nema. Čovjek samo gleda i sluša, opčinjen pukim gledanjem; on postaje sve manjim, a televizija sve većom. On sve nemoćnijim, ona sve moćnijom. Ljudi koji su na ekranu (televizijska pravda), u istom su položaju kao i ljudi ispred ekrana: i jedni i drugi usred su želuca Polifemova umijeća da Odiseju uskrati oba zavičaja: i lutanje i Itaku. Televizijski je stvaralac, stoga, potpuno nevjerojatna sintagma: televizija je moć u čistome stanju, kojoj ljudi služe ispred ili iza kamera, svejedno.

Pogledamo li globalno, bez obzira na društvene kontekste, dan običnoga čovjeka, dobivamo pomalo zastrašujuću bilancu. Nakon nekoliko stoljeća borbe za osamsatno radno vrijeme, taj čovjek, izborivši to što je tražio, postaje robom novog dvostrukoga radnog vremena. Osam sati u uredu ili za strojem produžuje se na gotovo toliko sati pokraj televizora. Pa, ako je na poslu često samo atribut i zavrtanj, on prosljeđuje tu pasivnost, kao gledalac, i u svoje slobodno vrijeme. Šesnaest sati, dakle, čovjek, u doslovnom smislu te riječi (a toliko traje njegova budnost), podređuje svoj subjekt, svoju duševnost, svoju kreativnost torturama svijeta i života. Treba li i spominjati da je televizijsko vrijeme gotovo u cjelini projekcija radnoga vremena.




Tako navečer gledamo što su vodeće društvene grupe radile prije podne, primamo najširi spektar obavijesti te bivamo zabavljeni radom zabavljača. Od buđenja do sna mi smo, dakle, sve pasivniji, inertna masa u procesima radnoga i televizijskoga vremena. Polifem je zagospodario svim našim trenucima i pokazao ambicije da živi umjesto nas. U strukturi programa naći ćemo nadomjestke za sve aspekte života: starost, mladost, rad, zabavu, stvaralaštvo, ljubav, igru, putovanje, radoznalost… Poput brodolomnika, uhvatili smo se za svijet samo s dva osjetila – okom i uhom – i grcamo u valovima električkog titranja: tijelo je postalo vreća za hranu, izobličeno sjedenjem i anestezirano pasivnošću. Sjetimo se samo posljednje Olimpijade, kad smo svi odebljali i omlohavjeli od silna zurenja u spektakl tjelesne snage i atletske estetike. Paradoks! Tako nekako. Sve se radi umjesto nas i u naše ime.

Doduše, Polifem nam nudi teme razgovora, ali o sebi. Odjedanput, masama je postalo važno kako se netko smije, kako se netko odijeva, na koji način netko muca. U svijetu potencijalne atomske katastrofe i revolucionarnih društvenih previranja, ponajviše se labrda o frizurama, o intimalijama iz televizijskih časopisa, o kravatama i inom donjem rublju svagdašnjice. Ekonomska kriza ili politički konflikt, predočeni na ekranu, nemaju nikakva izgleda da budu zapamćeni kao smoking nekoga drekavca ili bijesna haljina kakve pjevaljke. Čovjek, osuđen samo na oči, pamti ono što vidi, te i naši dani sve više služe za brbljanja o vizuelnim dojmovima, a mora se priznati da nam ih kiklopsko oko sve više nudi.

Polifem je, tvrdi se, izazvao i seksualnu krizu braka: mužjak, iscrpljen vizuelnom agresijom, odlazi spati i bez pomisli kako bi trebalo obaviti neke radnje na koje se obavezao. To je naravno, jedna od najopasnijih mina za brak, ali nesretnika treba razumjeti: razvijajući samo osjetilo vida i lišen svakoga taktilnog odnosa sa svijetom, on tone u apstrakcije, a od apstrakcije ženama trbuh ne raste. Mužjak bez spolnoga autoriteta gubi i one ostale, tako da dolazi vrijeme uvrijeđenih žena, a jedna uvrijeđena žena može postati isto toliko opasnom koliko i televizija.




Svi smo imali svoje Troje…

Zemlje u kojima je zavladala Polifemova zjenica alarmirajući već stoga pad nataliteta i gađenje bioloških izvora nacije. Dama televizijskoga vremena rađa jedanput (drugi puta samo ako se omakne) i poslije toga preostaje joj cijeli život da stvara svoja mala okrutna carstva u domu. Tu je obično i majka-kraljica, iliti pučki rečeno punica, koja još iz svoje predtelevizijske prošlosti vuče bijes na muškarce koji su joj od sreće pokazali samo šipak. I, pošto u zeta projicira svoga muža i kćerku uvjeri „da su svi isti“, počinje moderni tip vladavine. Žena udružena s televizijom, ili televizija udružena s punicom, učinili su od muškarca tipa kojemu stolac za gledanje televizije pretvaraju u optuženičku klupu.

Nema više izlazaka s dečkima, nema kavana, nema delikatnih moralnih iskušenja: sve je to progutao drugorazredni program i pretvorio u trećerazredni život. Odisej, zagledan iza televizijske slike u neke daljine samo njemu znane, u neke čežnje samo njemu čujne, baca pepeo pokraj pepeljare, po stolnjacima koji bračnu sreću znače, i samo je pitanje vremena kada će početi mokriti poda se. On razmišlja o Troji koju je ostavio u plamenu (a svi smo imali svoje Troje), o lukama u suton kad jedra mirišu na sol, o ženama koje muškarce pretvaraju u svinje… i možda upravo kod te asocijacije začuje svoju televizijsku ženu koja mu veli – „svinjo, opet pepeljariš po ručnome radu“. Isto tako kao i on, žive i ostali mornari: zagledani u škiljavo oko, omlohavjelih mišica i misle: KAMERE SU POJELE SVIJET, POPILE MORA! Čak ni lukavi Odisej, kome su se svi divili, ne uspijeva više napustiti pećinu. Bogovi su ga za sve marifetluke kaznili dostojno i okrutno: učinili su ga televizijskim pretplatnikom.

I kamo da iziđe kad više nema mornara. Penelopa (ima li išta okrutnije od vjerne žene) i tako će mu reći: što ćeš u onom smrdljivom lokalu, napravila sam kompotek, a ima i jedna sjajna emisija o Mediteranu u koji si zaljubljen, zatim jedan film o vješticama koje su te uvijek voljele, pa vijesti s bojišta na kojima si kao riba u vodi… Ništa! Preostalo mu je da šum valova i asocijacije na plovidbu doživljava na WC-u. Kad povuče vodu.

Da, može i pisati Polifemu i doživjeti da mu pismo bude pročitano u nekoj od emisija. Taj i taj veli da je drama bila cukrena, vijesti malo predugačke i „draga televizijo“ nastavi da nam proširuješ horizonte u našim pećinama od četrdeset kvadrata, ti si naš prozor u svijet, iako, doduše, kroz taj prozor vidimo samo ono što nam podmetneš, lijepo je, divno je… Ali ni to mu se ne da. Tek tada uvidi koliko je nemoćan i kako Polifemu nije dorastao ni za prijatelja ni za neprijatelja. Penelopa više ne vjeruje u svete ciljeve helade i ne da joj se udovičiti, ni toliko da Odisej (vjerojatno ga zivka Odi što znači i idi) popije koju u krčmi preko puta. Zamislite samo: skupiti cijelo čovječanstvo u stanove da gleda televizijski program i da mu Polifem nudi život pod uvjetom da ga sam ne živi. Žmarci me od toga podilaze.

Ali, svaki div ima svoju slabost. U trenucima kad se nije našao ni jedan Odisej da proburazi to oko, pojavio se prijatelj TV-pretplatnika u samome oku. To je tvorac programa, dobri neki čovjek koji je diljem svijeta izazvao programske krize. Ponestalo mu je mašte, i mi sve češće prosvjedujemo kako hoćemo bolji program umjesto da to proslavimo. Letargija televizijskog buljenja sve češće se prekida, Polifem je ostao bez ideja i mi polako, učeći se hodati, izlazimo van, u dobra stara kina, u krčme, na sjedjeljke, na kartanja, u potragu za vječnom ženskošću. Punice i televizijske supruge već su zatrpale Polifema pismima da napravi čudo, da napravi više serija i sportskih prijenosa, ali Polifem, na svu sreću, mazohistički bljeska satima neke banalnosti i otvara nam procijepe u pećinama za izlaske i nove pustolovine. Nema više kamere koja će umjesto probuđenoga Odiseja zrikati nepoznatim zemljama i snimati ono što treba živjeti. Adio!

Tzv. televizijski stvaralac banalizirao je to OKO i nema u njemu više magične snage koja nas je stalagmitizirala u pećinske ukrase.

Paradoks diva! Paradoks dinosaurusa! Čovjek je bivao sve manjim i nemoćnijim, a televizija sve većom i moćnijom. Kako još ne postoji apstraktna televizija ili Polifem koji se ne bi isključivo hranio tim liliputaniziranim čovjekom posljednjih desetljeća, njegovu je glad bilo sve teže utoliti. Na ekrančić, samo prirodom formiranja TV-slike, može stati samo jedan Liliputanac, a tijekom dnevnoga programa bilo je potrebno tisuću takvih i nekoliko tisuća situacija. Dilema je ultrahamletska: ŠTO NA TELEVIZIJI REĆI O ČOVJEKU KOJI SAMO GLEDA TELEVIZIJU? Praznina zagledana u prazninu, a svejedno je onda koja je veća ili manja.

Banalni u banalnome tv-svijetu

I nije to prvi put da Odisej iz pećine bježi podvučen pod ovcu; postao je tako mali da bi ga i mačka mogla iznijeti. Sa silama koje ga podjarmljuju, on je uvijek taktičan: mali kad trpi, puštajući gospodaru da preraste razumnu mjeru veličine i snage i nestane u obilju neprirodnih privilegija. Elektronski Polifem okupirao je čovjekovu slobodu, ili, ako hoćete, slobodno vrijeme, uvlačeći mu se programskim šokovima i u sam san. Jednooki škiljavac žderao je po pećinama vrijeme i slobodu dremljivih bića (tj. čovjeka) i pomicao ih prema vječnosti s ambicijom (kompleks jednookog) da ih pretvori u puke gledače lišene opipa i vlastitoga iskustva, lišene prošlosti (zamislite ljude kojima je samo televizijski program uspomena) i pustolovne odisejske društvenosti: tek tijela kao držači za oči kojima buljimo u Polifemovu optičku pustinju.

Televizor je tako postao samo komadom pećinskoga pokućstva, posve ljudski i liliputanski kao i pećinari. Definitivno je jasno da kulise moći i spektakli nepoznate polifemske snage više nisu dio emitiranih znakova. Pa, iako kamere i dalje, poput ovaca pasu svijetom, uvidjeli smo da su njihova viđenja previše ista i previše monotona, a da bi mogle umjesto nas gledati. Od tzv. najmoćnijeg medija današnjice postao je najnemoćniji, jer je najkontroliraniji: Polifem kao da se pobojao da ne postane sadržajem vlastitoga emitiranja, a dobro zna da ekrančić imade moć banalizacije svega što prođe kroz njegovo oko.

Tako sada živimo banalni u banalnome tv-svijetu i slobodno po mjeri vlastite hrabrosti. Odisej može montirati kameru na vlastitu galiju i pokazati na kraju ženi kuda se sve smucao. Naravno, može izrezati sve nepoželjne stvari i prikazivati ih u zatvorenome krugu, pajdašima. Tako smo dobili Polifema po ljudskoj mjeri i Odiseja koji je postao još lukaviji. Kada bi još moć atomske bombe dali u ruke ljudima koji su obespomoćili televiziju, ovaj bi svijet bio lišen strepnji. Ali, tko zna: Odisej je na putu, i sile će biti uništene ili pripitomljene. Oćoravjeli Polifem im je opomena.

(tekst objavljen u knjizi ‘Miting’ 1977. godine, a riječ je o tekstovima iz ‘Vjesnika’ i ‘Starta’)

Autor:Veselko Tenžera / 7Dnevno / 20. studenoga 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.