fbpx
pixabay.com

Pašnjaci na asfaltu

Autor: Veselko Tenžera

Zalutaš li u kazalište (premijera ili festival) ili na otvaranje kakve izložbe, a na sebi imaš obično odijelo konfekcije „Standard“, osjećaš se kao nudist u sjemeništu. Okolo sve neki padobranci, s bisagama a la John Wayne i sa desetak ovećih džepova, ižmikani traperi koji kao da su netom stigli s govedima iz Montane, dezerteri iz nekih čudnih armija, s militarskim oznakama...

Stari huncut Matoš, lucidni naprzica i genij ciganskog lica (tako ga vidje Đalski), napisa jedanput da modi nije do toga da potcrta ljepotu, nego da sakrije grdobu. Od vremena te tvrdnje i Sava i misli postali su mutniji, grdobe atraktivnije, a paradoksi o modi rjeđi u jeziku i češći na dvije noge. Eto, postali smo manekeni demokracije, s odjećom što poziva na intimnost i privatne kontakte, potaknuti pastirskom nostalgijom prihvatili smo kostime američkih govedara. Kauboji i geriljerosi šalabajzaju ulicama, na iks-nogicama i svinutih ramena čednih razmjera, noseći na bundevi iznad vrata silne busene. Da li to pašnjaci izbijaju ispod trošna asfalta ili urbana gerila vodi neki specijalni rat sa sudbinom?

Zalutaš li u kazalište (premijera ili festival) ili na otvaranje kakve izložbe, a na sebi imaš obično odijelo konfekcije „Standard“, osjećaš se kao nudist u sjemeništu. Okolo sve neki padobranci, s bisagama a la John Wayne i sa desetak ovećih džepova, ižmikani traperi koji kao da su netom stigli s govedima iz Montane, dezerteri iz nekih čudnih armija, s militarskim oznakama. Okrećeš se tako u svojoj konfekciji, jedini na tom karnevalu genijalnosti, sve u strahu da te možda još i ne legitimiraju. „Što ti tu zjakaš, druže? Gdje ti je uniforma? Zašto si tako malograđanski obrijan?“ I što da stvarno kažeš ako dođu? Tko je mogao znati da će jednoga dana malograđanska konfekcija djelovati tako anarhistički? Jadni Baudelaire, da je bio na tvome mjestu, naprosto bi digao kredit na očuhovo ime i kupio jedno Standard-odijelo, čime bi doista sablaznio umjetnički svijet. A budući da ti nisi dendi, umjesto kojega govori splin iz očiju, morao si dobronamjernim ljudima, koji su te pitali što će ti, dobijesa, odijelo, odgovarati: Znaš, stari, naše trgovine su zatucane i ne daju na kredit pohabana odijela, nego samo nova; balkanska posla!

A tek kad u pauzi opale po otuđenju, malograđanštini, konfekciji, potrošačkom mentalitetu i ostalim jezivim stvarima, ti se skupiš sav u sebe, kao ona tvoja mala kornjača kad je zaboraviš koji tjedan nahraniti. Koji ti vrag nije dao da skočiš do Trsta ili kojeg kostimografa, i nabaviš te proklete krpetine! Stojiš tu kao neko čudo iz vremeplova, divljač za filozofski odstrel, nabijen od glave do pete konzervativnim simbolima. Zaostaješ, nema što! Eno, onaj pjesnik koji se ne odvaja od brojanica, poznati astenik i jungfer, natapirao afrofrizuru, uvukao svoje rahitično tijelo u vreću punu rajsferšlusa i sad hoda okolo kao rabijatni misionar, i likom prilagođen urođeničkom bogu. Čak se i on snašao, dobijesa! Svi šušljetaju o nasilju i ritualima, o najnovijim krojevima iz europskih filozofskih boutiquea, afrikanerski opušteni, s brutalnim pogledom kaplara iz Legije stranaca, s otegnutim akcentima kauboja iz zapadnjačkih salona. Odnio vrag i onaj dan kad si uzeo kredit!


Ali nije samo umjetnost promijenila krpe. Stavio si tako kravatu, taj najveći doprinos Hrvata kulturi odijevanja, i pošao u restoran na večeru. Kad tamo, vrag ne miruje, dolazi razdrljen konobar, s busenom dlaka na prsima koje jednom rukom gladi, a drugom vas požuruje da procurite s narudžbom. Okrećete se i tu oko sebe i vidite da prsodlaki služnik ima pravo na prijekor. Čak i onaj starčić u tvojoj blizini, istina, jest u odijelu, ali na faltice, s indijskom košuljom i pakistanskim šalom rascvjetanim u ružu. Na vrata upravo ulazi, što ulazi: upada! jedan ne baš anoniman kritičar, ramena dvaput užih od bedara, ali kostimiran kao Che Guevara. Pored njega matrona, sva u znaku grčevite borbe s godinama, ali okićena prpošnim krpicama i nekim resama, tako da ne znaš gdje što počinje, a gdje što završava. Kristuše, gdje sam to zalutao? Dođe ti da kriomice beštekom isiječeš odijelo na froncle, onako po traperski, i zafićukaš „U Texasu, baby, ima puno krava“… Samo da ti konobar ne umoči busen u juhu!

A sjećam se još onih starih vremena, prije pet-šest godina, kad su slikari dolazili na svoje izložbe u najboljim odijelima, kupljenim možda specijalno za tu priliku. Danas stoje pored ulaza u najgorim prnjama koje se mogu pronaći u jugoistočnoj Europi, inače poznatoj po delikatnoj garderobi. Kao fol, daruju svoje posjetitelje intimnošću atelijera, nebrižni prema svemu što nije, je l’ te, unutarnja forma. On je tu u predahu teške borbe s apsolutom, tek da proćaska s drugim trapericama i bradama. Vidiš da je vodio ogorčen kečerski meč s Nepoznatim, donoseći nam iz mraka anorganske materije tragičan rezultat toga okršaja svoje osmuđeno, zamašćeno i pohabano krpovlje, ili kako se to već zove. Naravno, i nemilosrdnu kritiku obrijanog svijeta, tog movensa svakog otuđenja, izjednačenog s konfekcijom i žiletima. Ukus nečastivog, tog zaštitnika ponoćnog svijeta umjetnosti, prešao je put od dendizma do klošarstva, i što se tu može. Ni vrag nije uvijek u formi.

Asfalt puca na sve strane, prošlost raste kao korov, avangardna i spiritualno uniformirana. U tvojem južnom Zagrebu, nekakvi Dani Zapruđa, jedno srednjovjekovno proštenje, s kotlovinom i odojcima, s rotkvicama i pop-sastavom kojega se na kraju gađa svinjskim kožicama i masnim krpama zelene salate. Fini ljudi, vidi se, s kravatama i bijelim košuljama. Od Zagreba su odijeljeni samo Savom i kreketom žaba, a tamo igra jedan Bergmanov film, počinju Dani mladog teatra, nastupaju svjetske pop-zvijezde… U jednoj ruci se drži kobasa, u drugoj flaša piva, potom se kupuje licitarsko srce i baloni za djecu. Istina, nitko ne govori o otuđenju ili o konceptualizmu, svi su obrijani i nekako prostački uredni, ali bučni i sretni što imaju jednu tako značajnu priredbu, i to onu koja se može na kraju gotovo cijela pojesti. Nekoliko zapruđanskih pisaca, neupućenih u traper-gerilu, ljušti lozovaču i razmišlja o čudnim navadama puka našega. Nikome tu ne treba kostima za razlikovanje, sve ih je uniformirao beton i okupio na ovoj sceni gdje se susreću stoljeća i miješaju mirisi masne svinjetine i naftnih isparenja. Stotinjak tisuća ljudi napokon živi u gradu, a da ništa nisu izgubili od sela: katkad svrati i onaj famozni Cigo s medvjedom što pleše ispred svake kuće u kojoj stanari nisu škrti. Posve felinijevski, reklo bi se.

Ma, nije da si ti neka prznica, kojoj u jednom dijelu grada smeta moda, a u drugom običaji, nego si samo praktičan i pitaš se kako da ne iskočiš iz svega toga. Dobro, odjenut ćeš se u vreću, a odijelo ćeš ispuniti krumpirima, povezat ćeš kazališe i proštenjarske rituale, Bergmana i beton s mirisom kotlovine, licitarske trice i modne kučine, ali… Gdje ćeš, do vraga, kupiti toliko stare moderne stvari? Ta, redovi su pred šalterima prošlosti, ponuđene kao budućnost.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.