pixabay.com

Osamljena srca

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Novine diljem svijeta preplavljene su oglasima u kojima mladi traže poznanstvo, ljubav... Čitate na primjer oglas: „Intelektualac, mlad, dobro situiran, posjeduje kuću u vlasništvu, zgodan, visok, blage naravi, traži poznanstvo djevojke, brak moguć“… Da se čovjek naprosto strese. Jer ako je takav kit spao na oglase, onda nama običnim smrtnicima ni sateliti neće pomoći.

Muškarac danas trči stotinu metara za manje od deset sekunda, a za samo koji dah iza njega na isti cilj stiže i žena. Klokani polako ustupaju mjesto čovjeku u dugim skokovima, dupini već milenijima ne ruše svoja plivačka vremena, dok naši plivački rekorderi ne uspiju temeljito ni gaćice osušiti, a već su bivši šampioni. I tko zna koliko tisuća mladića i djevojaka iz cijeloga svijeta sada, devet mjeseci prije montrealske Olimpijade, trpe muke Isusove na treninzima, da bi nešto pomakli za centimetar ili sekundu. I, uopće, ide im od ruke taj rat protiv širine, visine i dužine, ali jedna stvar nikako im, čini se, ne ide.

Novine diljem svijeta preplavljene su oglasima u kojima mladi traže poznanstvo, ljubav, dopisivanje, razumijevanje… Čitate na primjer ovakav oglas: „Intelektualac, mlad, dobro situiran, posjeduje kuću u vlasništvu, zgodan, visok, blage naravi, traži poznanstvo djevojke, brak moguć“… Da se čovjek naprosto strese. Jer ako je takav kit spao na oglase, onda nama običnim smrtnicima ni sateliti neće pomoći. I osjećate iz oglasa neko cviljenje, kao da žedan u pustinji traži vodu, a po opisu Casanova mu nije ni do koljena. Pa gdje je kvar? Često po priloženim fotosima vidite da frajeri i ne lažu previše, barem što se vanjštine tiče. Prigustilo im iz nepoznata razloga i šalju oglase u časopise što imaju manju tiražu od broja djevojaka koje mogu sresti na ulici većega grada. I to istih onih djevojaka koje, kao i oni, šalju oglase, okićene poštenjem kao novogodišnji bor lažnim snijegom. A još tako brzo trče na stotinu metara.

Što je to s generacijom rekordera? Oni koji su tako samouvjereni na stadionima, tako ležerni u diskačima, tako agresivni u odijevanju, zar da su takve šeprtlje u pitanjima srca? Između njih je najčešće samo stol s bočicama voćnog soka i coca-cole, na njima su veste popularnog kroja. Osim toga nekako su i slični, s pozom isluženih heroja, pažljivo pohabani, sva se njihova pića pjenušaju epp-zdravljem, a oni bulje u krišku limuna u čaši, kao da im se friga za sve. Ona uramila nos između dugih vlasi. On razbacao špagete preko ramena: plastične lutke iz izloga na odmoru. Generacija ispred njih tako je nemoćno šutjela samo na satu iz matematike i, koliko se sjećam, prvi put, no…

A ovi će već sutra iskititi pisamca novinama, tako mutava i sentimentalnog sadržaja, da bi i Šenoina Ljubica vidjela kako kasne koje stoljeće za svojom odjećom.

Počeli su vrlo široko, kao prvi eksperimentalni naraštaj sreće koji je morao ilustrirati snove svojih roditelja. Događalo se tako da klinac od desetak godina, mršav kao vrag, jer su mu ogadili hranu tata, mama, djed i baka koji su ga futrali, poslije škole prima instrukcije iz engleskog, potom uči violinu, onda juri u gimnastičku dvoranu… Tata je htio sportaša, a mama umjetnika, dok bi baka i djed, koji su upoznali i grda vremena, htjeli barem debela unuka. U prosjeku je ispadao mrzovoljan krakonja koji bi dobio koprivnjaču kad bi ugledao violinu, kojemu se okretao želudac na babu iz engleskoga, a od sporta, u kojemu čovjek može biti tako divno sam, nije ostalo ništa, jer se tu po kasnom rasporedu ništa nije dalo napraviti. Ali zato je već oko mature dobio izgled isprebijane mačke, s dušom što se pretvorila u groblje na kojemu su počivali propali violinist, propali sportaš, propali poliglot, pa čak i propali debeli unuk. Mogao je satima sjediti uz bocu tonika i šutjeti, slušati neku glazbu punu mračnog spokoja džungle i učiti prve lekcije iz cinizma koji je počeo razmjenjivati s razočaranim roditeljima.

Njegov siromašniji drug znao je da mora napraviti čuda ako želi čak i statirati u naraštaju uspjeha. Nabijen dinamikom čežnjom sirotinjskog geta, svjestan da je ne samo slava nego i kruh na kraju dugog puta, počeo je suludo trenirati na stazi koju je izabrao za svoju sudbinu. Svi su u tom društvu htjeli uspjeha i samo uspjeha, ali je najveća većina bila stvorena za druge priče. Godinama se trgao i lomio da bi jednog lijepog dana shvatio da on nije onaj čovjek s televizije koji prvi prolazi kroz cilj. Kamo? Zar u šljakere? Nije li druga nagrada u početku nuđena, nisu li ljepši pozivi stizali? A oni uglavnom nisu imali ni dana treninga u čudesnoj disciplini što se zove živjeti, biti običan čovjek, voljeti. Što je najgore, ni roditelji nisu imali smisla za njihovu običnost, gledajući ih kao karikature svojih snova i gotovo kao klipane koji su namjerno razrušili njihove kule od karata. „Ti, huljo, zar ti nisam sve dao, zar nisam od usta otkidao…“ I sve tako.

Oni sretniji uspijevali su i stvorili malo planetarno bratstvo naraštaja uspjeha. Od glazbe do odijevanja, od sporta do univerzalne pop-kulture, tog čeda razočarane djece. Svjetski tisak ozbiljno ih je shvatio, ta držali su ga u rukama njihovi očevi i danomice ih je obavještavao o njihovim idolima, o količinama droge koju uzimaju, o sentimentalnim smrtima sa špricom kraj kreveta, o nekakvim protestima protiv establishmenta što je, vidi vraga, i televizija prenosila. Poput prvih kršćana u katakombama, oni su se okupljali u škurim podrumima, oko plastičnog božanstva zvanog gramofonska ploča. Tamo su svraćale i njihove sportske zvijezde, s licem ižmikanih gladijatora, podjednako nekomunikativni kao i oni. I s istim takvim djevojkama, koje se već omanule na glasoviru nisu postale klizačice ni balerine, i koje sada tu njišu kukovima tako, da u tome ni robijaši ne bi vidjeli vatre. A priroda je tu, prastaro nemoderno srce traži svoje, potrebno je tone nježnosti da bi se umekšali opori rubovi svijeta. Kako? Oni su učeni da uzimaju, da osvajaju, da se nametnu. Svaki takav pokret u demodiranoj ljubavi bio je pregršt praznine, bio je uvećanje samoće. Muškarac i žena spetljali su tu priču zvanu život, a ovo dvoje nikad ne bi iz raja izašli. Naravno, ako im ne bi upalio oglas. Jer, ti roditeljski ibermenši nisu mogli preko usta prevaliti riječi kojima se obični ljudi brane od samoće.




I pred Olimpijadu možda bi trebalo predložiti da se za generaciju rekordera uvede nova olimpijska disciplina u kojoj bi se preskakao jaz između muškaraca i žena. Jer, dečki su otpočetka usmjereni natjecateljski i sumnjam da netko ima nešto protiv mojeg prijedloga da se kraj pet olimpijskih krugova ucrta i – srce. I tako ga jedan cijeli naraštaj traži, čak i preko oglasa. Osamljeni rekorder treba da samo jednu sekundu sporije trči na stotinu metara i uhvatit će ga žena iz njihove zajedničke rubrike. Bit će to napokon i jedan uistinu vrhunski rezultat.

Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.