fbpx
commons.wikimedia.org

Od kočija do raketa

Autor: Veselko Tenžera

Povjesničari zapadne umjetnosti zabilježit će tako čovjeka koji u pustinji Nevade iskopao pravu crtu, ali nećemo naći Otona Glihe i Frane Šimunovića ili Julija Knifera i Miroslava Šuteja.

U Zagrebu postoji oko šezdesetak izložbenih mjesta i otprilike isto toliko stalnih posjetitelja, koji se na otvaranjima povlače u kut sa slikarima i šapuću im komplimente. Ššššš… Nitko tko do sebe drži ne može više s nogu glasno govoriti o „umjetnosti danas“ (spomenimo odmah da se tako zove i omašna knjiga engleskog kritičara Edwarda Lucie-Smitha, što ju je ovih dana tiskala „Mladost“ u prijevodu Slavice Vukičević), jer je to fenomen razvedeniji od naše obale, sa stotinama očitovanja koja se međusobno isključuju. Uostalom, umjetnost koja je započela u epohi kočija zove se „modernom“ i u doba interkontinentalnih raketa, a po svoj prilici tako će se još dugo atribuirati.

Bez proročkih ambicija

Edward Lucie-Smith je Englez i na svu sreću nema njemačke sklonosti da traga za zajedničkim nazivnikom „umjetnosti danas“. Pripadnik naroda s nekoć tolikim brojem kolonija i s tako puno različitih vjera i rasa pod majušnim obručem kraljevske krune, zadovoljio se i u stvarnima moderne likovnosti inteligentnim knjigovodstvom.


Istina, govoreći o apstraktnom ekspresionizmu, osobito o njegovu negestualnom djelu, Lucie-Smith će primijetiti kako su većina umjetnika koji mu pripadaju Židovi. I dodaje: „Primjećujemo da odbijanje predodžbi tradicionalnih oblika kod Židova ima svoj radikalni ekvivalent u razvoju zapadnog slikarstva“. Tu su elementi mentaliteta geta i shvaćanja umjetnosti kao religije. I to je pak tvrdnja s rezervom, koju ne prate bombice apokaliptične sociologije, što upravo praskaju i na našoj televiziji, podržavane sonornim glasom Dragoša Kalajića.

Moderni likovni umjetnik kao da magnetski privlači ljude s proročkim ambicijama, dajući obilje materijala za terapiju sociologijom straha, kojom su obuzeti uglavnom veseljaci. Jedino se trgovci smješkaju i kupuju nemilice, svjesni da od toga trenutka, ekvivalent umjetnosti pretvorene u novac, štiti država svim raspoloživim snagama. Stoga je i poseban tip trgovca važniji u modernoj likovnoj umjetnosti od kritičara, koji već u ranoj mladosti toliko puta mijenja mišljenje i teorije da bi se na koncu distancirao u tom supermarketu nejasnim zanimanjem „povjesničara umjetnosti“.

Pomicanje akcenta

Sjećam se mamutske izložbe od prije dvije godine u Kasselu, koja bijaše i svojevrsnom ilustracijom ove knjige, s tisućama eksponata i sa žamorom đačkih ekskurzija, koje su učitelji doveli na sat zbunjivanja. Tamo je instaliran ured Josepha Beuysa, maga njemačke avangarde, uvijek okružena grupom internacionalnih zanesenjaka. Izbliza se mogao pratiti davno započeti proces pomicanja akcenta s umjetnosti na umjetnika, koji sada s akreditivima božjeg sina posvećuje svaku letvu, svaki čavao, svaki papir koji dotakne. Široka formula tipa „umjetnost-život, umjetnost-čovjek“ osigurala je toj mršavoj. Ledenoj figuri status govornika s Maslinske gore. Čovjek se i nehotice prisjećao njegovih likovnih djedova i očeva, zaljubljenih u nepoznato i nemoguće, u boju kao takovu, u prazno platno, u divlje geste očajne duše, u platonskog boga koji geometrizira, s ambicijom da naslika posljednju sliku i nestane u onostranoj pustoši i ledenim krajolicima iz pustolovine jednoga Gordona Pyma.

Edward Lucie-Smith, nakon spornih korijena suvremenih kretanja bilježi te pomake engleski hladno: apstraktni ekspresionizam, assemblage i neodadaizam, pop-art, op-art, nova apstrakcija, minimalizam, happening, earth art, konceptualizam i kao posljednje hiperrealizam, koji je iznad svih tih pustolovina pružio ruku pomirenja akademizmu. Kao povjesničar s kronologijskim alibijem on slijedi sva ta gibanja, poštujući osnovni model svake avangarde – pokret, izdašniji u informaciji nego u interpretaciji, što je pravi dobitak nakon tolikih ekshibicionističkih teorija i spomenutih apokaliptičnih sociologija moderne umjetnosti.

Iz galerističkog fundusa




Poštujući načelo inovacije i prednost utemeljitelja pokreta Lucie-Smith prešućuje sljedbenike, baš kao i Biblija. Apostola je uvijek više nego dvanaest, ali ne primjećujemo naše „ribare“ među njima (osim Dade Đurića i onih koje naš susjed Gillo Dorfless spominje u predgovoru). Povjesničari zapadne umjetnosti zabilježit će tako čovjeka koji u pustinji Nevade iskopao pravu crtu, ali nećemo naći Otona Glihe i Frane Šimunovića ili Julija Knifera i Miroslava Šuteja, koji bi sigurno obogatili dokazni materijal ove knjige.

Sve ono što nije u fundusu dvadesetak znamenitih galerija ili u plaćama isto toliko galerista gotovo da je isključeno iz „zapadne umjetnosti“. Sjećam se nekolicine portreta u Kasselu, iz olovke Andyja Warhola: svojeg galerista Lea Castellija, tog neospornog kralja-trgovca njujorške avangarde, nacrtao je secesionistički nježno, gotovo kao neku metafizičku djevicu. Čak i jedan nihilist njegova kova zna kakva je i što je „supstanca“ novog slikarstva. – Što možemo mi u tom svijetu, zabavljeni izvozom folklora i naive, s grupom razigranih đilkoša na malone svakoj knjizi o Jugoslaviji namijenjenoj strancima?! U tzv. kulturnoj propagandi najjači nam je onaj koji nas reklamira kao balkanski folklorni rezervat i kao znamenite autore prženog mesa. Odveć se mi još predstavljamo kao „priroda“, a da bi netko povjerovao i u „duh“. Slično je bilo i u Kasselu, u kojem je kao naš „prilog“ za Documenta, koja su okupirala pola grada, stajalo nekoliko restauranata sa „žestokim“ firmama.

Što možemo mi u svijetu moderne umjetnosti, kada smo pretežno zabavljeni izvozom folklora i naive?




Čitam tako nedavno jednog pametnjakovića koji punk rock proglasi ni manje ni više nego „izrazom jednog očajnog društva“. Kako li je tek „očajno“ društvo s takvim spisateljem! Da ne izbjegavamo možda kulturno miješanje sa svijetom rada toga što je on „očajan“? Ne treba ići daleko u prošlost pa se sjetiti svih onih ideologa zdravlja, koji su obračunavali s modernom umjetnošću u ime vlastitih zdravih koncentracionih logora. Dvojica sličnih ljudi, ali različitih brkova, odveć su čini se ozbiljno uzimali Spenglerovu „Propast Zapada“, ilustrirajući to uvjerenje upravo likovnim umjetnostima. Fatalni termin „kriza“ – koji je u biti simptom svega života – pokrenuo je tolike apokaliptičare i tolike zastupnike „reda i rada“ bez krize da bi ih trebalo tješiti i suzbijati dan i noć. I ako bih skromno potražio neku bitnu odrednicu moderne umjetnosti, onda bih upravo rekao kako je ona slobodan i radostan izraz krize postojanja i nemirenja s postojećim, kako bi se otkrivali sve novi horizonti života i djela. Ta umjetnost nas je poučila koegzistenciji oblika i emocija, pluralizmu ideja i pokreta, privremenosti i prolaznosti duhovnih stanja i likovnih rješenja. Zagonetnoj kaligrafiji Marca Tobeyja i nihilističkoj slici Ada Reinhardta slijedi žestoki kolaž Rauschenberga ili realistička konzerva piva Jaspera Johnsa, minimalistima odgovaraju hiperrealisti… Strah jednoga Ortege y Gasseta od elitističke izolacije raspršuju demokratski porivi većine novih umjetnika, koji sedamdesetih godina pitanje komunikacije postavljaju kao temeljni problem svojeg stvaralaštva. Je li to djelo kao dokument vlastitog nastanka, s vidljivom rekonstrukcijom stvaralačkog procesa ili je to nova figuracija s bogatim asocijacijama zbilje nije važno, koliko je važan opći napor prema koegzistenciji stilova i postupaka te komunikacijskoj ravni djela.

Stoga je knjiga Edwarda Lucije-Smitha, u našem izdavaštvu, ne baš sklonom teorijskoj i kritičkoj literaturi, događaj za pohvalu. Kao informacija, vodič i bogato ilustrirani priručnik ona na popularan način izlaže jedan od najspornijih predmeta suvremene kulture i čini ga pristupačnim svakom.

(objavljeno u Vjesniku 23. XII. 1979.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.