www.pexels.com

Ne naginji se kroz prozir

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Budući liječnici i profesori, konobari i zidari, s velikim srnećim pogledima, izmjenjuju osmijehe i nadu, uvjereni da taj vlak ne vozi samo u ono mjesto koje je napisano na putnoj karti, nego nekamo dalje, u neki viši oblik života. Svima oko vrata visi daviteljska nostalgija, rastanci puni grča i suvišnih riječi, u kovčezima dom u malom: sve podsjeća na brigu i ljubav, na ruke koje ih više nisu mogle zadržati, iz kojih su prhnuli kao ptice.

Tužni balkanski vlakovi, otrcani i drndavi, dostojni da ponesu Dantea u pakao i gastarbajtera u pečalbu, istjerani su iz literature, zanemareni u razgovorima, izjednačeni s deficitima. Više volimo zrakoplove i autobuse, osobne automobile i brodove, jer su građeni po mjeri moderne osamljenosti, kao privatni kavezi za neurotizirane.

I premda su svima nama, isti ti vlakovi, nekad služili kao čarobni sag, razvozeći nas u naše sudbine (većina se ljudi rodi na krivom mjestu), danas smo ih nekako otpisali, kao da su oni krivi što smo se na pogrešnoj postaji života iskrcali. Smeta nas demokratska gungula putničkih vagona, puna garave romantike putovanja, gdje će vas neki vedri seljak, koji je pošao u grad svojoj djeci, ponuditi flašom žestoke komovice, nakon što je teškim dlanom obrisao mjesto s kojega je upravo gucnuo.

Ili će vam neka bakica ponuditi golemi sendvič, umotan u izvezenu krpu, još s jednim smotuljkom u kojemu je sol. Netko će vas uvući u razgovor o predstojećoj ljetini, a vi ćete buljiti kao telac u šarena vrata, jer se razumijete samo u apstraktne razgovore.

Ulazim tako nedavno u vlak koji siječe cijelu Evropu, od Hamburga do Istambula, a u hodniku se smijulji neki Turčin, kao recepcionar luksuznog hotela. U pop-art scenografiji, napravljenoj od zamazanih kulisa, odbačenih čikova i kutija, ističe se njegov kostim: plave hlače, crveni sako, žuta košulja i bijeli šeširić za plažu.

Evropa je premalena da bi se tako odjeven čovjek mogao u njoj izgubiti. Okolo njega neki naši Slavonci s buljucima djece, ekvatorijalno kostimirane, kao glasnici standarda i generacije obilja. Mala gastarbajterska internacionala na kotačima, što već godinama tutnji Evropom pretvorenom u radilišta, raznosi snove i mitove, simbolizira krize i socijalne traume, redovito utučena na polasku i karnevalski kostimirana na povratku. Lice krize pod maskom obilja. Tu je vlak instrument evolucije, s tisućama ljudi koji idu u susret sudbini, smještenoj još od biblijskog prokletstva izvan zavičaja.

Na takve sastanke nekako se uvijek ide vlakom. Polazak na studij, u vojsku, u pečalbu, uvijek je vezan uz iste takve vagone, s istim takvim susjedima. Pod njegovim kotačima cvile daljine, okolo se namataju ravnice ili planine oštro sijeku vidokrug. Pjesma i pohani pilići, sitni provincijski kolači i domaće vino, tamno kao krv nečastivog, posebno čuvano za smrt, ženidbu i odlaske. Ono najbolje.

Budući liječnici i profesori, konobari i zidari, s velikim srnećim pogledima, izmjenjuju osmijehe i nadu, uvjereni da taj vlak ne vozi samo u ono mjesto koje je napisano na putnoj karti, nego nekamo dalje, u neki viši oblik života. Svima oko vrata visi daviteljska nostalgija, rastanci puni grča i suvišnih riječi, u kovčezima dom u malom: sve podsjeća na brigu i ljubav, na ruke koje ih više nisu mogle zadržati, iz kojih su prhnuli kao ptice. Na vrhu je možda grančica masline kojom siromašni Jug već tisućljećima pokušava pripitomiti sjeverne zime, u ljudima i u njihovim dušama. Sve tu još, možda posljednji put, miriše na život u sjeni, na djetinjstvo, na obećanja, na ljubav. Pola toga će s grčem u grlu pojesti, ostalu polovicu zaboravljat će polako, do kraja života.




Oko njih su oni koji su to putovanje već obavili i sada osjećaju samo kloparanje kotača i teške mirise. Oni više ne vole putovanja, ne vole biti sami sa sobom, i evo ih kako pogledavaju na sat i psuju željeznicu, kao da je ona kriva što se svijet nije smanjio srazmjerno njihovim razočaranjima. Daljine su ostale iste, goleme i prostrane, a njihov se život sveo na šaku jada i grumen čemera. Živciraju ih velike oči mladih budala, njihovo odsutno glodanje pilećeg batka, kao da im je, stalo da ovo putovanje potraje unedogled.

Evo i tradicionalnog pijanca iz vlaka, nakresanog onom čudnom šljivovicom iz malih bočica, što vonja po prohladnim jutrima i neprovjetrenim kupejima, reska poput brzog presijecanja skretnica u nekoj bezimenoj postaji obavijenoj maglom. Evo i prevaranta sa žigicama, koji je uskočio negdje usput, da naplati porez gastarbajterima, previše sigurnim u svoja evropska iskustva. „Jedna šibica, vidiš ne vidiš, druga šibica, burazeru, opet mašem…“.

Rasna balkanska inteligencija, zasnovana kao i uvijek na osporavanju očitosti, ali uz mali trik, da ne kažemo neku nježniju riječ. Žongler-žigičar već s dosadom na licu pelješi nedoučene kandidate zapadnog racionalizma, uvjeren, kao pravi Balkanac, da nikoga nije tako lako prevariti kao onoga koji je morao tako daleko potegnuti do kruha.




Jedan mi se naš gastarbajter žali da naše djevojke u Bundesu neće „ni čuti ni vidjeti nas Jugoviće“… Njegova susjeda, što je s njim započela putovanje negdje u Bundesu, pravi masivni primjerak naše ženske ljepote, promatra ga pritom kao kukca. Šlic na njezinim svijetlim hlačama napeo se kao balon, bundica joj jedva prekriva strahotno goleme grudi. Na ponovljeno dobacivanje upućuje mu tako preziran pogled, da bi u toj umjetnosti mogla podučavati engleske dame kako će gledati svoje konjušare. Okrenite se i vi za strankinjama, dodajem. On veli da je to u Dojču jako skupo, jer Španjolke i Portugalke, koje su istina fajn bumserice, traže puno DM. Pa nigdje to nije jeftino, dodajem, žene je oduvijek bilo skuplje skidati, nego odijevati. Zato se ljudi i žene.

I tresemo se tako panonskom ravnicom, dok lokomotiva na okuci zasijeca nisko oblačno nebo. Netko ide na ženidbu, netko na pogreb, netko da postane svoj čovjek, tamo gdje se budućnost smješka, pozdravljena piskom lokomotive. U WC-u po običaju nema vode i toalet-papira, ali zato na četiri jezika možete pročitati opomenu da neke stvari ne radite dok vlak stoji.

U zamućenom ogledalu lice vam poskakuje, tako različito od onog koje ste gledali dok niste znali ni kamo putujete i što vas čeka. Tada niste ni primjećivali da su vam ruke zamazane i da nije zgodno sreću, za koju kažu da je sva u bijelom, uhvatiti takvim rukama. Možda vam upravo to nije oprostila, kad ste nasrnuli na nju onako, s dlanovima punim ostataka prezla i gareži, sežući je kao divljač.

I jesmo li zaboravili svoje vlakove? Je li nam doista stalo da što prije stignemo tamo gdje nas nitko ne očekuje? Počinjem shvaćati smiješak kostimiranog Turčina: lijepo je putovati, dok su polazište i dolazište uvijek najniži vodostaji nade. Kotače pod noge i rascijepi Evropu nadvoje, zadovolji se anonimnim postajama, nepredviđenim zakašnjenjima, sumornim vidicima. I ne naginji se kroz prozor, kad je već unutra, u nama i u vlakovima, u tutnjavi sudbine što se premješta u nove horizonte.

Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.