fbpx
Luka Stanzl/PIXSELL

Navijači i oni drugi

Autor: Veselko Tenžera

Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima.

Prije nekoliko noći, u kolodvorskom pothodniku, izbila je tučnjava. Ona zastarjela, rovovska, u stilu prvog svjetskog rata, kad količina skarednih riječi zamjenjuje nedostatak djela. Bijaše to ipak dovoljno da se stvore NAVIJAČI, s ustima punim hrane i sumpornih ostataka gemišta, žestoki u opredjeljenjima kojima su mislili izazvati neki zanimljiv događaj prije spavanje. Ali brus, kavgadžije su pažljivo čuvale nekoliko zuba što su im još ostali, posuđujući samo riječima pijanu energiju, skupljenu po depresivnim špelunkama svoj sudbine.

Općenito govoreći navijači nikako da dođu na svoje. Oni koji vole za male ili nikakve pare gledati druge kako rade, sve su ugroženiji u potrazi za svojom jedinom ljubavi. Žalosne sportske priredbe, traljave tučnjave po pajzlima, osrednje prometne nesreće, prigušene svađe susjeda iza betonskih zidova, ne zadovoljavaju, čini se, njihovu kibicersku, par distance, prostačinu, radoznalu prirodu. Gradovi ih fabriciraju u zastrašujućim količinama, nudeći im milijune okana za pogled u prazne pejzaže svijeta. Nestale su nimfe, rekao bi pjesnik, bogovi su završili svoje bitke i nestali u mitološkim rječnicima, čuda su postala turistička atrakcija pokraj kojih se liže sladoled i prebrojava lova. Golem dio svijeta odbija teret odgovornosti za vlastitu sudbinu, nespreman za djela što bi mu ispunila prazne vreće snova, očekujući da to učine drugi, prvi put u povijesti za to plaćeni ljudi. Sport je uglavnom odmijenio nomade, velike seobe, ratove, religiju i pustolovinu, tako da je sve teže definirati njegovu prirodu i raspetljati ga iz kaosa posljedica koje izaziva.

Duh navijača pretvorio se u zatamnjeno ogledalo u kojem se jedva naziru obrisi onog što oslikava. Čovjek koji je u gradovima ostavio samo marginu za sebe, od trotoara preko gledališta do počasnog mjesta kraj prozora (ne tako davno ta su mjesta bila rezervirana za ratne invalide), sve teže se zadovoljava ponuđenim prizorom. On je došao u grad ne samo privučen gravitacijom Rada, nego i zato da podigne na viši stupanj svoj život s bogatijim zbivanjima. Vjerovao je, posve prirodno, da nekoliko stotina tisuća ljudi može stvoriti zanimljiviju priču od one na selu. Nije računao s gužvom i jednim prozorom kroz koji će pratiti tu priču vjerujući, intimno, da će i sam u kojoj sudjelovati. Neumoljiva podjela rada dosudila mu je samo jedno mjesto, dovoljno da ga iscrpi na način koji nije očekivao. Vidio je da su jedni ZADUŽENI za pjesmu, drugi za igru treći za pričanje priča, četvrti za slikanje… Slabije su prirode brzo shvatile svoje mjesto pokraj prozora, a oni jači šljemali su alkohol, pokušavajući u maliganskoj ekstazi odigrati nešto iz repertoara snova. Možete ih vidjeti uz hladne cinične šankove, kako u hamletskoj pozi ljušte globus kao naranču, dok njihove kolege drže proročke govore konobaricama. Grbavi, nazlobni, krvoločni Richard III s manje je jada objavio „zimu našeg nezadovoljstva“ od tih remboovskih pijanih lađa što se ljuljaju nepoznatim morima u špelunkama. Budući da u bircuzima svi imaju glavne uloge, na koje se, istina, teško privikavaju poslije sinoćnje ženine kritike, to su bircuzi svojevrsna demokratska kazališta s gužvom musavih prinčeva koji se samo iz njima znanih razloga prave ljudima, kao i danski kraljević.


Svi su ostali nijemi buljitelji, kibici, promatrači, navijači, tobožnji miljenici klubova koji ih pozivaju na stadion kao drage goste. Ali, ne lezi vraže, kad prihvate taj dodvorni poziv, tamo ih čekaju dva prstena stražara i biljetara, spremnih da ih za malu sitnicu ritnu u tur kao jadnog Charlesa iz spavaće sobe. Elem, kad prođu bez uvrede ili lakta u rebro i dođu do svog mjesta, onda ih upravo ono opsadno stanje potakne na vjeru da će svjedočiti jednu važnu, povijesnu, tekmu. Eh, eh, eh… Veliki grad je veliki grad. Ondje je samo stadion viši od općinskog mjesta iz kojeg je potekao. Čini mu se da su oni obruči stražara samo mali nesporazum i on još jedanput provjerava poziv u svojim novinama, s laskavim naslovom „dragom navijaču“. I kad prepozna u nekom igraču dečka iz susjednog sela, posumnja malo u radosti što ga čekaju, jer mu se učini da dečko ne može raditi ništa važno da bi to štitili deseci goropadnih stražara. Kad još malo poslije ustanovi da oni dolje obavljaju svoj posao s istim oduševljenjem s kojim je on čekao potvrdu u redu na Socijalnom, poželi da idući vikend provede na selu gdje ljudi drže do čovjeka koji živi u velikom gradu. Ondje bi on bio neka vrsta igrača, a oni kibici svjetskih čuda, sretni što mogu promatrati rezultat derbi-utakmice između njihovog bivšeg susjeda i veliko grada.

I tako se stvara sve veća armija onih kojima drugi ispunjavaju pukotine u životu, uvjereni da sami nisu dorasli dalje od promatrača. Možete ih prepoznati u tramvaju, jer svako malo skoče sa stolca i bulje u neku gužvu na trotoaru, misleći da ih je sudbina još jedanput prevarila i udaljila od važnih događaja. Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima. Navijač ne voli samoga sebe u društvu, jer mu je dosadan čovjek koji je slabiji od drugih. Njega ne zanima igra, nego rezultat, on ne uživa u majstorstvu, nego u „majstorima“. On sija poput uštapa kad „njegov“ igrač raščereči protivnika, a kune kao Job kad njegov miljenik tresne u travu. Na poslu ga zovu imenom kluba za koji navija, što ga čini neobično ponosnim. On vlastitu djecu odijeva u majice „svojeg“ kluba, tako da i nevine klince, za koje još ima nade, pravi navijačima. Svi su toliko sigurni u njegovu vjernost da više nije važno kako igraju, kad navijač sve plaća. Umjesto sporta, dobili smo samo navijače namjesto igre, stvorili smo instituciju punu navijačevih posinaka, nezasitnih u primanjima.

I dok kritičniji duhovi u društvu govore o potrebi sudjelovanja, udruživanja, produktivnosti, o karcinomu idiotarije i štetnoj izolaciji gledališta, oni lukaviji pružaju šešir prema navijaču, praveći golemu propagandu kulama u zraku. U svakom gradu postoji toliko okana u urbanu saharu, a da se iza njih ne bi našlo naivnog repromaterijala za darežljive navijače. Oni nude čudo, identifikaciju, dezalijenaciju, prokidanje kolektivnog himena na protivnikovim vratima imena znajući da dosada i praznina tjeraju ljude u očajanje. Oni ne pozivaju da gledate nogomet kao takav, kao igru koju volite, nego kao klub koji se proglasio vašim u trenucima kad nikog nemate za susret po strastima, jačim značenjima i višim dometima. Oni više i ne igraju, jer imaju vjerne navijače, jedina zbivanja na našim stadionima. Navijači su kao prevareni muževi, s rogovljem i parošcima, nemoćni da se okrenu sebi i ljubavima s uzvratom.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.