fbpx
Wikipedia/ilustracija

MOSTOBRANI REKORDA U OLIMPIJSKOJ GODINI

Autor: Veselko Tenžera

Rečeno u stilu Danteova spjeva, od pakla treninga, preko čistilišta natjecanja, do raja pobjedničkog postolja stere se trnovit put, pun asketizma već u djetinjstvu, pritisnut jarom megalomanskih ambicija, s tako malo izgleda na sretan ishod, jer vrh čeka samo jednoga.

„O pobjedi tko govori? Ustrajati je sve.“ Ovaj završni stih Rilkeova „Requiema“, posvećena mladom pjesniku koji se ubio, jedva da je pristojno citirati u olimpijskoj godini. Zar opet nije sve u znaku brže, bolje, jače, dalje, više, zar čovjek pod plaštom igre ne osporava svoje granice na zemlji, u zraku i u vodi! Pobjeda je najrabljenija riječ u svim jezicima, načičkana uskličnicima, poduprta euforijom milijuna ljudi.

Nekoć su pomorci presijecali horizont u ludoj želji da dopru do kraja svijeta, a susretali su usput jedno te isto more i jednu te istu zemlju. Nepoznate su otoke krstili na licu mjesta imenima svojih vladara, svetaca zaštitnika i metresa. Danas sportaši jurišaju prema horizontu ljudskih mogućnosti, obilježavajući dosege brojkama: 1, 59, 3; 5, 20; 23 … Od svijeta je preostalo samo matematski model, s tajanstvenom jednadžbom naših mogućnosti koju trenutno u betonskim kavezima Montreala rješavaju najbolji, najbrži i najjači mladići i djevojke iz cijeloga svijeta. Za razliku od sveg živog na zemlji, samo čovjek osporava prirodu i Boga, uvijek nezadovoljan postojećim, spreman na sve žrtve da bi dokazao da njegova pustolovina nema kraja i da on još nije rekao posljednju riječ o sebi, kao neograničeni suveren svoje sudbine.

Pierre de Coubertin, taj delikatni francuski aristokrat, nije mogao ni sanjati da će obnova drevne Olimpijade postati temeljem za imperijalizam tijela, s nesagledivim posljedicama. Države, kontinenti i rase dovode tako svake četiri godine svoju mladost na olimpijske poligone umnožene u milijune televizijskih slika, da izreknu posljednju riječ o ljudskim mogućnostima u prostoru i u vremenu. Igru je zamijenio rezultat, osvajanje je potisnulo kubertonovsko sudjelovanje. Na najistaknutijim točkama ljudskih granica podižu se kolibe rekorda, kao što su nekoć graničari podizali karaule ispred još neosvojena svijeta. Gradi se mostobran prema Novom, Nedosegnutom, Neistraženom.


Tko je taj novi James Cook tijela, taj Kolumbo rekorda? Eto, danomice se u Montrealu proširuje fantastični mostobran rezultata: ono što je prije četiri godine bila granica snova, danas je već naseljen otok, tamo gdje smo se jučer divili, danas s kiselim osmijehom ispraćamo poražene. I pri tom se ne zna ni gdje su granice naše radoznalosti, ni granice mogućnosti sportaša.

Kompjutori i televizija izbacuje brojke i slike novih kraljeva i kraljica, da bi se u hipu cijeli svijet prožeo osmijehom šeretskog Johna Nabeda ili hladne Kornelije Ender iz koje zrači snaga drevnih Niebelunga. U jednom danu dvaput se ruši svjetski rekord i granica stvarnosti: agresivna, vitaminizirana, istrenirana djeca pretvaraju dvadesetpetogodišnjake u starce, nemoćne da se odupru njihovom vitalizmu i rekorderskom ludilu.

Spomenuti plivači Naber i Enderica uzimaju zlatne kolajne kao da su u samoposluzi, prividno bez napora, tako da vam se čini da bi i vama bilo sramota doći drugi, iza njih. Čovjek je s tugom promatrao jednog Ronalda Matthesa, dojučerašnjeg kralja leđnog stila, kako sa svojih dvadeset i šest godina djeluje kao nešto bolje stojeći djed među prpošnim unucima.

Što je tu djecu povuklo da antički ideal zamijene srednjovjekovnim, da igru nadomjeste disciplinom, a radost strašnim trpljenjem. Rečeno u stilu Danteova spjeva, od pakla treninga, preko čistilišta natjecanja, do raja pobjedničkog postolja stere se trnovit put, pun asketizma već u djetinjstvu, pritisnut jarom megalomanskih ambicija, s tako malo izgleda na sretan ishod, jer vrh čeka samo jednoga. Otkud, s druge strane, toliko zanimanje preostalog dijela svijeta, onog izvan uske olimpijske staze, za tu mladost što sama sebe baca iz praćke prema nepoznatim daljinama i visinama? Postaje li možda čovječanstvo mlađe ako brže živi, preslažući poznate odnose između prostora i vremena? Ili je to nostalgija ostarjele civilizacije za mladošću koja je eksplozivna poput orgazma i trijumfalna poput prvih ljubavnih iskustava? Tko koga tu tjera?

Nama je ovdje teško odgovoriti na to pitanje, jer se u nas još koliko toliko održao kult igre, vica, dosjetke, amaterizma, čak i pod plaštom profesionalizma. Otkud se relativno dobro držimo u kolektivnim igrama, ali u onim pojedinačnim, gdje su osamljenost i disciplina susjedi, kandidiramo tek iznimke. Sušanj i Stekić rijetke su ptice iz ovih krajeva, spremne na društvo apstrakcija i iscrpljujući brak sa štopericom i metrom. I premda sebe volimo nazivati „sportskom nacijom“, mi još (na sreću ili na žalost) nismo ugradili najviše sportske ambicije u sustav odgoja, prepuštajući tako slučaju ono što su drugi pretvorili u sistem.

U nas mladi u većem broju pišu stihove, to s većim ambicijama što su mogućnosti i darovitost manji, upijajući pri tom rezignaciju velikih poezija, više nego radne navike velikih pjesnika. Tu je još i naslijeđen kršćanski prezir prema tjelesnom, iz kojeg proistječe i tretman sporta kao nižeg oblika kulture. A tamo gdje nema atletike tijela, teško da će biti i atletike duha, ondje gdje intelektualac ironizira sportaša, a sportaš ismijava intelektualca, slabi su izgledi i jednima i drugima. Zar se to, uostalom, ne vidi i na svim olimpijadama na kojima kandidiraju naši sport i kultura?




I sve bi naravno bilo u redu, da su naše ambicije u skladu s našim ponašanjem, ali nisu. Mi prvo naelektriziramo milijunsku publiku visokim ambicijama i bombastičnim teorijama, da bismo je potom natapali sumporom izgovora u kojem figuriraju suci, ozljede, ždrijeb, psihologija, itd. Zato i jesmo tako često na odličnom 50. i vrlo dobrom 45. mjestu u raznim natjecanjima, zato curice iz skromnijih sredina plivaju brže od naših macana koji ruše državne rekorde seoskih dimenzija.

Ili, kako netko može poentizirati o sportu jedne zemlje koja ima očajnu atletiku, a atletika je gramatika sporta, uvjet sportske pismenosti, bez koje se ne može više ni u šahu daleko dogurati. Naš školski predmet zove se gimnastika kojoj su skloni samo virtuozi, a ne atletika koja bi mogla dati puno i onima koji njoj ne bi mogli dati ništa. Zato i nemamo ovog modernog olimpijskog mostobrana prema još neotkrivenim moćima čovjeka, zato se toliko i izgovaramo u podnožju dok drugi osvajaju vrhunce.

Zadržat ćemo naravno sva pitanja moralne ili filozofijske naravi o modernom olimpizmu, ali ćemo se prisjetiti isto tako da sve velike plovidbe prati sumnja s obale. Zaplovimo i mi, usmjerimo krmu prema najvećim ciljevima, bez obzira na područja, jer su se uvijek samo takvi ciljevi pokazali ispravnima! Bez ambicija, naravno, da proizvodimo automate za rekorde.




Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.