fbpx
Antonio Litterio/flickr.com

Mladost u kraju

Autor: Veselko Tenžera

Sve do najnovijeg doba nijedan hrvatski pisac nije uspio stvaralački ostarjeti, trošeći zrelost u prizemnim borbama za mjestašce na korablji nacionalne književnosti, gdje je svaka slijedeća generacija bacala onu prethodnu preko palube. I kad je osporeni i osporavani Drago Ivanišević, negdje u šezdesetoj godini života počeo sve iznova raznoseći po izdavačkim kućama i redakcijama svoje sveščine stihova, mnogi su u tome vidjeli tek puki eksces jednog veterana. Bila je to, međutim, gesta mladog pjesnika, čovjeka na početku, jednog koji je razbio ukletost stanovitih godina neizlječivom zarazom poezije.

Pjesnik Drago Ivanišević (1907.- 1981.), umro je u naponu stvaralačke mladosti, premda su mu bile već sedamdeset i četiri godine. Bio je to paradoks, možda u avangardnom ključu pjesnikove biografije: prvo je bio star i zreo, potom pustopašno mlad i raspusno raspjevan. Prvo je postigao sve građanske i akademske atribute u nas dostupne, uresio se odličjima i titulama, zaslugama i svjedodžbama, onda je – iz razloga koje ovdje nećemo ispitivati – sve to odbacio i navukao barokni kostim maturanta in spe, s vječitim tamnim šeširom, mediteranski društven, bučan i lucidan. Bio je jedini akademik u kafićima na Špici, prevalivši sedamdesetu započinjao je mladenačke razgovore, pa i svađe, o stvarima poezije, što je umorene tridesetogodišnjake podsjećalo na njihove davne studentske dane.

Tri ulice ranije najavljivao je svoj dolazak na kavu, vičući u lice nekom mladcu stvari koje su ovome davno sagnjile u ljesovima historije. Bila je to silovitost svjedoka kojemu se argumenti dovoljno ne uvažavaju. Posjedovao je odveć mladićkog temperamenta, a da bi čovjek mogao ozbiljno uzeti i golemo iskustvo, cijelo jedno historijsko pamćenje, koje je uza nj išlo.

Reklo bi se: endemska pojava u hrvatskoj književnosti.


Dotad su naši pjesnici u službi poezije palili slamu mladosti i onda, ukoliko ih tuberkuloza (nikad sifilis) ne bi uništila, padali u podmukli zagrljaj srednjih godina, gušeći se od nemogućnosti da povežu snove i zbilju. Stoga je i povijest hrvatske književnosti u najvećoj mjeri storija o mladićima koji su pisanju posvećivali svoje siromaštvo, svoje bolesti, svoje frustracije, svoj cinizam, ali nikada, ili veoma rijetko, svoju zrelost, i svoju kulturu.

Sve do najnovijeg doba nijedan hrvatski pisac nije uspio stvaralački ostarjeti, trošeći zrelost u prizemnim borbama za mjestašce na korablji nacionalne književnosti, gdje je svaka slijedeća generacija bacala onu prethodnu preko palube. I kad je osporeni i osporavani Drago Ivanišević, negdje u šezdesetoj godini života počeo sve iznova raznoseći po izdavačkim kućama i redakcijama svoje sveščine stihova, mnogi su u tome vidjeli tek puki eksces jednog veterana. Bila je to, međutim, gesta mladog pjesnika, čovjeka na početku, jednog koji je razbio ukletost stanovitih godina neizlječivom zarazom poezije. Da, bila je to zaraza, vrućica, s turbulentnim kovitlacima riječi, igra za koju nema opoziva, posve neprilagođena našem mlakom književnom pejzažu, zbog koje je pjesnik toliko puta udario u zid šutnje, neprikrivenog odbijanja i nelagode prisutnih.

Odavno je već pao nijemi sporazum o poeziji kao o stidnom mjestu intime, koju treba tajiti ili držati u staklenom izlogu knjižare. U najboljem slučaju poeziju su mladi upražnjavali (ne znam bolji izraz) kao lozinku grupnog upada u teritorij nacionalne književnosti, određujući između sebe njezino značenje i njezine domete. Grupa A, grupa B, grupa C… Šjor Drago, premda vječni modernist u plemenitom smislu te riječi, bio je uvijek (tradicionalistički) zanesen, pomalo febrilan poput vjernika koji teško shvaća zašto i drugi ne vjeruju kao i on.

A bio je upućen u sve: u burnu međuraću europske kulture on živi i studira u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, prateći izbliza, kao neposredni svjedok, golemu deltu avanture modernog duha. Nadrealizam mu je dao – kako sam svjedoči – ključeve slobode, a sam se znao klonuti njegove doktrinarnosti. Moderni teatar, slikarstvo i poezija postaju jedinstvenim poljem njegova zanimanja, njegove kulturne prakse, njegovih opsesija. Tamo gdje ne stvara, on utemeljuje…

Potkraj NOB-a on je upravitelj Centralne kazališne družine ZAVNOH-a, potom utemeljuje Glumačku akademiju u Zagrebu, vidimo ga uz ostale osnivače na Sterijinu pozorju, hrvatski i jugoslavenski kazališni amaterizam nezamislivi su bez njega, 1957. režira praizvedbu vlastite drame ‘Ljubav u koroti ili Antiantigona’, koja je u godini njegove smrti opet na repertoaru. Od polovice šezdesetih do jučer takorekuć tiska knjigu za knjigom pjesama, priređuje pod pseudonimom Albert Jordan likovne izložbe u mnogim galerijama. Upravo grozničava aktivnost, sukladna kasnom početku, jer onaj prvi međuratni početak kao da je bio trening, dok se na drugoj strani plaćalo ceh životu i vremenu. I kroz sve to reska nota rodne čakavštine u kontekstu moderne strukture stiha.

Zazor matice hrvatskog pjesništva, prema ekscesima avangarde, naprosto zato jer su naši ponajbolji pjesnici pjevali i živjeli druge nužde, odredio je Dragi Ivaniševiću mjesto blistave margine, danas – s obzirom na sve više tih margina – i mjesto rodonačelnika jednog paralelnog pjesništva. Prevodilac Ungarettija, Eluarda i Lorce, i sam pjesnik ljubavi, fragmentne strukture, ostaje naš kurir modernosti u početku i značajna figura na raspuću panonskog baroka, s bujicama egzistencijalne tjeskobe i vedrogorkih mediteranskih minijaturista, posvećenih senzaciji oka. I prvi naš pjesnik, ponavljam, koji je zrelost i visoke godine posvetio mladosti poezije.




(objavljeno u „Vjesniku“, 3. lipnja 1981.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.