pixabay.com

Miting poezije

Autor: Veselko Tenžera

Prije su na stotinu stanovnika bila tri pjesnika, a danas na isti broj stanovnika samo trojica ne pišu poeziju.

Nekad su najveći protivnici poezije bili tuberkuloza i alkohol, a danas su ravnodušnost i televizija. Stari poet, grudobolan, tanak kao šparoga i žućkast kao tartar-umak, patio je s razloga serdca i historije, u sretnim slučajevima i sifilisa, a uvijek od stroge pojetike koja je zahtijevala da se masne i goropadne domaće riječi trpaju u salonske korzete. Njegov potomak, cijepljen kao dijete protiv svih bolesti od kojih se mlad umire, slobodan da s riječima radi što hoće, nekako priprosto zdrav i jak, nikako da se nametne narodu svojemu. Napustila ga je i vjerna publika slabijeg spola, zabavljena sada vlastitom afirmacijom, bez imalo vremena da negdje u kutu plače nad stihovljem nesretnih muškaraca. Grudobolni je predak preko stihova odmah ulazio u historiju, a krepki potomak u anonimnost ili lokalne ljetopise, što mu ga dođe na isto.

A i konkurencija je ubitačna, nelojalna, okrutna: prije su na stotinu stanovnika bila tri pjesnika, a danas na isti broj stanovnika samo trojica ne pišu poeziju. Nitko, pa čak ni rijetki čitatelji, ne zna više što je poezija i tko je pjesnik, kao što se više ne zna, iz slične inflatorne situacije, koje je vino dobro. Možete samo kušati i čekati – žgaravicu. Zalutaš li na književno veče, gdje osamdeset i četiri pjesnika čitaju svoje dokaze o apsolutnoj slobodi izražavanja, svaki s neograničenim mandatom da pošalje logiku u vražju mater, tek ćeš tad shvatiti da se nešto strašno krupno događa s poezijom, što nikako ne možeš dokučiti. Eno, izlazi mlad, naočit muškarac, s bradom anarhista, drsko zagledan u sjedeću prazninu ispred sebe, i zavapi, s diskretnim bijesom, „ranjena svjetlost, plošćar, pohabani gunj bitka“… Vidiš, da ti je ona prokleta televizija isprala mozak, te ne kužiš baš ništa, kao i svaki elektronski mamlaz. Svi oko tebe odobravaju, ushićeni, kao na nekoj uroti – gdje se sporazumijeva samo šiframa, a ti blenuo kao urođenik u ogledalo: jesam li to ja, nisam li to ja? Pokraj vas sjedi postariji gospodin, profesorskog izgleda, skida očale i briše ih, uz egzaltiran šapat odebljoj ljubavi svojega života „ah, kakav jezik, kao srčika“… Matrona, s neutralnom maskom na licu, samo potvrdno razvuče usne, premazane ružem, punim ugrušaka, predratnim vjerojatno. Onaj niski balkanski tip u vama, posve banalan, počne kombinirati „Nije loše voditi ženu na ovakve stvari. Nek vidi da još ima muškaraca koje se ne može prokužiti“.

Majku mu milu, češka se po bradi drugi slučajan suputnik monumentalnog recitala, pa ja nisam više za niš. Nema u meni ništa za poeziju, banalan sam kao magarac u kraljevskoj ergeli arapskih pastuha, ne znam ni materinski jezik, sve sam zaboravio u tramvaju i u braku. Probava mi nije u redu, kiselina se penje u grlo, osjećam se tupavo, djeca mi ne uče bog zna kako, krediti… Ni traga poeziji, ni spomena od divnih nejasnoća kojima se igraju ovi mladići, ničeg kompliciranog. Eto, da se sada popnem na pozornicu i ispričam svima tim ljudima gdje me boli, što me muči, da im kažem da i mene nešto stisne u grlu, i to kako sam se naučio trpjeti, jamačno bi se zgražali. Mogu se zakleti da onaj profesor ne bi brisao očale i šaptao svojoj ženici „Ah, kakav jezik“… Nema u meni srčike, sve je malo natrulo, kao život, s oblacima smoga, puno nepredviđenih žgaravica i gužvi pred šalterima. Da me ubijete, ne bih mogao reći nešto nejasno, osobito ne pred toliko nepoznatih ljudi, možda je to ropski odgoj, što li. Eto, pregažen sam, u svoj toj silnoj poeziji nema ni jednog stiha koji vodi računa o mojem životu, koji bi bio moje iskustvo, moja nejasnoća. Mora da sam gadno zabrazdio kad me više nigdje nema, kad nitko ne pjeva o meni i sličnima, mora da sam nula.

I sjeti se grudobolnih poeta iz čitanke, nesretnika koje nije uzimao odviše ozbiljno, jer se žurio u budućnost, da nadoknadi sve ono što su grudobolni poete opjevali kao gubitak „naših naroda u teškim uvjetima“ itd. Nisu li ga profesori prevarili, misli sada, kad su svu tu „lektiru“ pripisivali samo „teškim uvjetima“, reformacijama i protureformacijama, nije li tu bilo nečeg i od danas? Eto, često se uvečer, pritisnut nekom pustinjom, sjeti Dubrovčanina Ivana Bunića i stihova:

Budi nam spomena; ljucka su godišta

Vihar, plam i sjena, san, magla i ništa.

Majku mu, kako je to u redu! Kad se čovjek zatvori u sebe i izvjesi kao u dućanu cedulju „radi inventure zatvoreno“, sigurno će doći do istog deficita kao i naš stari Dubrovčanin. Ili je i on bio već tada pregažen, jasan s nesređenom ponudom i potražnjom od života, kao i mi od kojih je pobjegla poezija, kao možda posljednji vlak na nekoj beskrajno tužnoj postaji, gdje nam se više ne ostaje ni časka.




Odlazeći na miting poezije, ili kako su to već rekli oni od kulture u poduzeću, osjećao se kao da ide u katedralu, nakon toliko ateističkih godina. Smetalo ga je što je cijelo stubište vonjalo po kiselom kupusu i kobasama, što je lift bio iskrzan poput kolica kolodvorskog nosača, što se odasvud čula televizija sa svojim žiletima, čistim runskim vunama i tuborgima. Nije šala, miting poezije, kultura, pravi živi pjesnici! Ne može čovjek među fini svijet s mirisom čvaraka u jaketi ili, ne daj Bože, s pratnjom češnjaka i smrdljivog karfiola, što ih je pokupio sa sobom kao i svaki čovjek koji satima sjedi u maloj kuhinji. Izvukao je svoje najbolje odijelo, ono što ga je kupio kad su se u poduzeću dijelili satovi najboljim radnicima, svezao je i kravatu, plavu s velikim žutim listovima. Duhan, što li?

A kad tamo, brus! Osjeća se kao televizijski spiker među klošarima. Koliko se sjeća, vidio je za jednog posjeta „Kavkazu“ da je sva pjesnička sirotinja prošlosti nosila kravate i fina odijela, gotovo kao ona u „Velikom Gatsbyju“, a ovi sada, bože sačuvaj, svi do jednoga u kožnim kaputićima kao šoferi „Croatiatransa“. Već je tu, odmah na početku, vidio da je zalutao kao Yankee na dvoru kralja Arthura. A što je najgore, nije bio uopće upućen kojim jezikom pišu pjesnici. Nije ništa razumio, ali je odlučio da i on kupi kožnu jaketu. Ne fleka se, svi je poštuju, a možda će mu nešto i sijevnuti u glavu kad je obuče.

Kad ga je žena pitala, probudivši se dok se on uvlačio u krevet, kako je bilo, samo je kratko dobacio: „Kao kad su nas sindikati vodili u Mađarsku. Ništa nisam razumio.“ Prije sna sjetio se još kako pjesnici na kraju čestitaju jedni drugima, dok se kožne jakete ljeskaju, a zubi proviruju kroz brade.




(iz knjige feljtona „En passant“1978.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.