Meštrović i Mimara

Za mnoge je Meštroivć i danas ili jugonacionalist, ili hrvatski šoven, ili dvorjanin Aleksandra Karađorđevića, ili mason, ili … sve samo ne veliki kipar, s burnom i kontroverznom biografijom, kao što je burno i kontroverzno bilo i doba u kojem je živio, svejedno, dobu uprkos, stvarajući ljepotu.

Dvije velike izložbe – Ivana Meštrovića u obnovljenom Jezuitskom samostanu i dijela donacije Ante Topića Mimare u vili Zagorje – zbrajaju iz dana u dan sve paradokse suvremene hrvatske kulture i otkrivaju njezino, ipak, provincijalno lice. Kao da odjednom nismo mogli podnijeti dva tako velika izazova s dimenzijama Događaja, navikli odavno na sitnu kulturnjačku praksu i velike sukobe oko neznatnih povoda.

Sama otvaranja tih izložaba protekla su u znaku neshvatljivih promašaja, gotovo nezamislivih osamdesetih godina, osobito u društvima demokratskih ambicija. O čemu je riječ? O tome, prije svega, kako su organizatori izložaba, u stvarima umjetnosti, podijelili građane Zagreba u dva ili tri razreda. Pozivničari I, pozivničari 2 i narod. Ta eletistička koncepcija otvaranja izložaba, s na brzinu improviziranim kodeksom gradskih staleža, odmah je u početku podijelila duhove. Mnogima, na žalost, nije bilo svejedno jesu li među pozivničarima prvog razreda ili ih je zapala otužna čast da se u drugom tiskaju s kunsthistoričarima, kritičarima i novinarima, a o „pučkom razredu“ da i ne govorimo. Susreo sam tada desetke napola izbezumljenih ljudi koji su se s užasom na licu raspitivali u ljudi, približno istoga društvenog i obrazovanog ranga, jesu li dobili pozivnice. Čak i negativan odgovor nije unosio spokoj u njihovu dušu, silno uzburkanu i potresenu tim naglim gubitkom VIP statusa. Budući da dosad, koliko mi je poznato, nitko nije ni pisnuo protiv te kulturne segregacije građana Agrama, razumljivo je da se golema ozlojeđenost usmjerila onamo gdje je to bilo najmanje opasno: na Meštrovića i Mimaru. Postalo je više nego komično slušati ljude, s obrazovanjem mnogo nižim od mjesta na društvenoj i kulturnoj ljestvici, kako iznose ubitačne ekspertize (potaknuti, istina, manjeviše, umjesnim opaskama stručnjaka). Mimarine kolekcije ili Meštrovićeva „praznog gigantizma“. Tako smo, umjesto izvanrednih kulturnih događaja, dobili neku vrstu socijalnog romana s početka prošlog stoljeća. Za razliku od metropole, provincija nije imala te hemunge pretvorivši Pantovčak i gornji grad u mjesta svojih hodočašća, i to je ujedno najljepša i najvrednija dimenzija tih izložaba. Moglo bi se čak reći kako su ove izložbe silno homogenizirale hrvatski kulturni prostor, ali bez većih odjeka u samom Zagrebu, bar onih i onakvih koji bi bili primjereni tim izložbama. Osim propagandnih i kurtoaznih tekstova iz repertoara novinarske rutine, te nekoliko prikaza, jedva se mogu sjetiti nekih drugih napisa.

Što se Meštrovića tiče, to je donekle i razumljivo. Čak ćete i danas u njegovoj bibliografiji naći više tekstova o njemu kao čovjeku negoli kao o kiparu. Naša likovna kritika (tako je uglavnom u čitavom svijetu) oduvijek je u svojim istraživačima i ocjenjivanjima davala prednost slici i slikarstvu. Nekoliko paušalnih i silno ideologiziranih ocjena Meštrovićeva djela u prošlosti nije obesnaženo izvan uskih stručnih krugova ni do dana današnjega. Premda u startu kipar europskih odjeka, Meštrović je kasnije ostao izvan fokusa evropske pozornosti. Računali smo, istina, da će senzibilitet što ga je oblikovala postmoderna omogućiti nova čitanja njegova opusa, prije svega onoga u znaku secesije, ali to se, barem do sad, nije zbilo. Unatoč dva ili tri vrijedna napisa, može se bez pretjerivanja utvrditi stanovita ravnodušnost kritike i stručne javnosti općenito prema njegovoj dosad najvećoj izložbi. Čak ni mediji ne pokazuju ništa veće zanimanje. Da nije bilo spora oko dva filmska projekta o Meštroviću, pri čemu je on ipak bio u drugom planu, medijski bi odjeci spali na dva slova. Feljtoni o majstorovu životu malo mijenjaju tu sliku i može se s punim pravom reći kako je Meštrovićiana na Jezuitskom trgu u javnosti svedena na gotovo rutinsku izložbu. Kritika se u istom trenutku mnogo više trudila oko nekih njegovih neznatnih potomaka. Na neki način preostala je samo publika iz svih krajeva Hrvatske, pa i Jugoslavije, u zadivljujuće masovnom mimohodu pokraj djela svojega najvećeg majstora.

Mi zapravo nikada nismo znali kamo bismo sa svojim najvećim umjetnicima. Redovito smo ih gubili u legendi ili u blatu, stvarajući povijest nacionalne kulture na famoznoj „veličini malenih“, u kojoj je teško razlikovati uzorna činovnika od sitnoga (umjetničkog) obrtnika. Velike smo redovito proglašavali masonima, bohemima, režimlijama, ne opraštajuć’ im nikad to što nisu umrli mladi, po mogućnosti od tuberkuloze i u posvemašnoj bijedi, na radost uhranjenih profesora i gemištarske kulturne javnosti. Za mnoge je Meštroivć i danas ili jugonacionalist, ili hrvatski šoven, ili dvorjanin Aleksandra Karađorđevića, ili mason, ili … sve samo ne veliki kipar, s burnom i kontroverznom biografijom, kao što je burno i kontroverzno bilo i doba u kojem je živio, svejedno, dobu uprkos, stvarajući ljepotu.

U doba Musilova „čovjeka bez svojstava“ i ljudi koji jedino brojem brakova stvaraju dramatiku svoje biografije, što onda da se kaže o Anti Topiću Mimari, čovjeku čiji bi životopis dostajao desetorici pustolova? Nismo li sve kontakte s tim čovjekom pretvorili u skandale? Zašto se taj uzoriti kolekcionar umjetnina, najveći što smo ga ikad imali, u svakom božjem intervjuu koji je dao brani od objeda? Nije tako reći pravo ni došao u naš kulturni drijemež a mi smo ga napali žestinom antitijela koja se brane od infekcije. I sve usmeno, ispotiha, poput rđe, tako da je on sam, javno, iznosio te optužbe i pobijao ih, jednu za drugom, iz dana u dan, tako reći. Oni što su iz inozemstva vukli krpe i bakalar, odjednom postadoše toliko kozmopolitski duhovi da im je bilo jasno kako jedan čovjek ne može svijetom tolike godine vući takvo blago. Ovoga trenutka Zagrebom kruži mali milijun priča o Mimari, autoriziranih kao i uvijek od obično dozlaboga slabo obaviještenih ljudi, koje pas s maslom ne bi pojeo. A nitko se nije potrudio da sjedne s čovjekom i napiše njegovu biografiju (poznato mi je da je Mimara na to bio spreman), opiše njegove motive, njegove strasti, njegov bildungsroman, njegovu istinu… Bila bi to ujedno i „biografija“ zbirke što nam ju je tako velikodušno zavještao. Ne, mi smo reagirali očajno provincijalno, kao u onim pričicama o pojavi neobičnog stranca u selu, i hiperinstitucionaliziranosti ove kulture, Mimara je pred nama izrastao u nepoznata, tajanstvena, gotovo sumnjiva „domaćeg stranca“, sklon pogrešnim i megalomanskim atribucijama svojih (čak i doslovce) slika koje je, je li, stekao, znamo to mi, kako. Šetkajući vilom Zagorje s velikim nam uživanjem slušao „stručnjake“ koji su ženama i punicama objašnjavali kako je to malo morgen Velazquez. Bila je dovoljna jedna, nesumnjiva dobronamjerna intervencija (preuranjena u svakom slučaju) jednog povjesničara umjetnosti, pa da se podmažu kotači agramerskog trača. Ona poznata filozofija rezigniranih malograđana – svi su osim mene lopovi i pokvarenjaci – pretvorila se tako u peripatetički festival u vili na Pantovčaku. I opet ispravak: masa divne publike, bujice mlađarije, ljudi što žele sudjelovati u Događaju, kojima moralna sitnost, tako svojstvena dobrom djelu naše „inteligencije“, ne priječi da komuniciraju s nečim što ih nadilazi.

Zagreb možda nikad nije imao istodobno dva kulturna događaja takvih razmjera da su oni imali manje odjeka (odgovarajućeg, dakako) u kulturnoj javnosti i među intelektualcima. Zanemarimo li krajnje netaktičnu i nedemokratsku proceduru otvaranja tih izložaba, zaboravimo li inerciju kulturne povijesti tipa „veličina malenih“ kao moguće uzročnike pasivnosti kritičke javnosti naspram tih događaja, preostaje nam još sijaset pitanja bez odgovora. Prije svega, pitanje o kulturnoj indiferentnosti naše kulturne metropole. Jedno isfragmentirano kulturno polje nepovezanih dijelova, prepušteno sitnoj praksi i vrijednosnoj uravnilovci (sizovska kritika), bez ličnosti, djela i trendova koji bi dominantno obilježili trenutak, čini se kako nije sposobno akceptirati pothvate koji zahtijevaju dublja kritička propitivanja i složenije analize temelja na kojim počiva.

Jesmo li zapravo kadri nadići trenutnu kulturnu letargiju i „moralnu sitnost“ koja nam ne dopušta da otvorimo srce i duh novom, drukčijem, različitom, većem i raznovrsnijem svijetu? Grad u kojem na pedesetak likovnih izložaba danima sjede osamljene voditeljice galerije, podjednako je ravnodušan na tu činjenicu kao i na onu s Pantovčaka i Gornjega grada, gdje se tiskaju toliki ljudi. Nije li sam podatak o pravnoj eksploziji publike na tim izložbama kulturni događaj par excellence, koji zahtijeva od ove kulturne javnosti dostojan odgovor ili bar pravo pitanje? Naša školnička iluzija o intelektualcima i umjetnicima koji na satovima povijesti marširaju ispred naroda otkrivajući mu nova obzorja, čini se da zaslužuje temeljit obrat. Publika i kritika išle su u suprotnim smjerovima. Publika je oblikovala svoj ukus u golemim sustavima masmedija, na stadionim a i u rock dvoranama, suprostavljajući novo zajedništvo tradicionalnom individualizmu. Kritika je, barem ona tradicionalna, koja u nas prevladava, išla suprotnim smjerom, u specijalizaciju i izolaciju analitički razmrvljena svijeta. I gle čuda: danas su Meštrovićeve skulpture i Mimarina zbirka u većoj izoštrenoj kulturnoj optici publike tipovi događaja i spektakla koji ih privlače više negoli tradicionalne priredbe masovne kulture. Dobitak? Više od toga: simptom revolucije ukusa. Uzmognu li tradicionalna kultura i njezine ustanove proizvoditi takve događaje, eto nas na pragu dugo očekivana kulturnog zamaha.

(objavljeno u tjedniku ‘Danas’, 20.XII.1983.)