fbpx

Makar se i posvađali

Autor: Veselko Tenžera

Osuđujući Krležu na povijest, osuđujemo njegovo djelo na njezinu prolaznost, na njezine brze i kratke ljubavi, umjesto da potražimo ključ za Krležu današnjeg i sutrašnjeg. Zašto nam se sve to izgubilo kad pišemo o Krleži? Zašto pišemo tako kao da druge uvjeravamo da je velik, premda se ni iz jednog retka ne da osjetiti (ili iz veoma malo njih) veličina kojom je nas zarazio? Povjerujmo u Valeryjev aforizam o genijalnosti. Budimo intimniji s Krležinim djelom, pa makar se i posvađali s njim, kao što se svađamo s onima koje volimo, i koje i volimo zato što se s njima možemo svađati. Čitajmo Krležu onako kako je on čitao ostale pisce, griješeći često, ali sa strašću i uvjerenjem.

Genijalan je onaj pisac – kaže na jednom mjestu Valery – koji me nadahne genijalnošću. Priroda utjecaja Miroslava Krleže blizu je Valeriyeva aforizma: lektira njegovih djela stvarala je krležijance. Toliko su pitomi duhovi osudili sebe same na furiozan stil, na vehementnu svađu s poviješću, na sintaksu jurišnog ritma, želeći ponoviti ili samo podržati maestrovu simfoniju revolta. Otuda je i kritika Krležinih djela najčešće niz vježbi iz krležijanstva, što je novijim naraštajima beskrajno otežalo dijalog s jednim od kapitalnih opusa naše književne kulture. Sve su te vježbe i ti vježbači, logikom stvari, stavljeni na račun samome Krleži.

Evo nas pred izazovnim zadatkom kako čitati Krležu bez umišljaja, očišćena od parakrležijanske literarnosti, shvaćena na intelekturalnim i književnim frekvencijama suvremenosti. Zadatak gotovo neizvediv, u svakom slučaju poticajan, neka vrst ispita zrelosti novih kritičara.

Pisac ili vates?


Mnogi su već pali na najlakšem dijelu posla: tko je Krleža? Ako mislite da se podrazumijeva kako je riječ o piscu, bojim se da se barem što se kritike tiče, varate. Gotovo nema kritičara koji je decidirano napisao „Miroslav Krleža je pisac“. On je pisac, vates, borac, div, revolucionar, baklja, plamen… ali pomiješano. U svakom divljenju imade više ljubavi nego lucidnosti: jezik divljenja oduvijek je tragao za augmentativima i alegorijom.

Diveći se, mi želimo razlog divljenja pomiješati sa svim stvarima koje cijenimo, gubeći ga kao cjelinu da bismo ga sačuvali u fragmentima. Stoga i riječ – Pisac, jedva da zadovoljava Krležina kritičara i on mu daje sva imena do kojih drži.

Započeli smo, istina, još u ilirizmu shvaćat pisca odviše široko, što nije bilo bez svakog opravdanja, jer taj pisac bijaše i povjesničar i etnolog i vođa i učitelj, ali tek su se s Krležom stekli uvjeti da iskušamo cijelu skalu svojih nepreciznosti. Sve je to ispomognuto i čestim znanstvenim podjelama teritorija Krležina djela, na kojem su različiti specijalisti zamjenjivali Cjelinu apsolutizacijom Dijelova.

Od darovitosti kritičara zavisilo je da li ćemo u određenom trenutku apsolutizirati Krležu kao dramatika, romanopisca, pjesnika Balada…, polemičara… Golemi opus još nas je više zbunjivao: ta, valja odvojiti cijelu jednu godinu života, ne radeći gotovo ništa drugo, da bi se iščitala njegova djela.

Meteorit koji se srušio iz svemira u panonski krajolik.

Upravo je krizni trenutak novijeg naraštaja kritičara, raspetih između toliko poziva na čitanje i tako male podrške da bi se istrajalo. Nikakav selektivni posao nije učinjen, jer nema kritičara koji bi se usudio da ga učini, što znači kako je svaki redak tog opusa podjednako važan. Za mlade je Krleža udžbenik i amajlija starijih, školska lektira i ocjena u imeniku, a za kritiku poligon za ukrasne pridjeve i prigodničarske literarne zdravice.




Nekome se može činiti kako je to demagogija jednostavnosti, ali ćemo morati početi čitati Krležu s naputkom: to je pisac. Potom: to je književnost. Ta dva naputka osigurat će nam sredstva za pristup jednome velikome djelu, koje smo pomiješali s toliko različitih područja, da više i ne znamo koja je najvažnije. Simptomatično je, primjerice, da mi u golemoj kritičkoj literaturi o Krleži, jedva da možemo naći bibliografsku jedinicu, koja bi nas upućivala na njegovo djelo u kontekstu hrvatske književnosti ili koja bi označila neko ispitivanje toga djela naspram prethodnika i suvremenika.

U tolikim radovima našoj se kritici Krleža pričinjao poput meteorita koji se srušio odnekud iz svemira u panonski krajolik. Da imademo i jednu opsežniju studiju o pravaškoj književnosti, idejama i vremenu ili analizu tipa našeg „pobunjenog čovjeka“ s početka stoljeća, sigurno je da bismo se u Krležinu slučaju manje bavili astronomskim ekscesima, a više književnim i socijalnim realijama.

Šest desetljeća pisanja




Nakon Šenoe, Ante Kovačića, Mažuranića, Kranjčevića, Kumičića i Matoša, primjerice, teško da moramo biti iznenađeni toliko koliko jesmo pojavom Krleže. To je nekoliko desetljeća permanentnog književnog uspona, u neobično naelektriziranoj situaciji, kad je jedan cijeli narod tragao za svojim identitetom, socijalnim i političkim, a to su trenuci u kojima su veliki pojedinci zakonomjerne pojave.

Više od šest desetljeća Krležina pisanja, s druge strane, ima u najmanju ruku, dvije faze: onu rebelsku, opozicionu i političkom smislu te riječi, označenu poezijom, ratnim pričama, romanima, dramama i kritičko-polemičkim tekstovima, i onu, da tako kažem, lidersku, kad s pobjedom revolucije Krleža postane neospornim i neosporavanim književnim pravcem, praćenu u literaturi dramom Aretrej, romanom rijekom Zastave te tiskanjem Dnevnika. Ako je u prvoj fazi riječ o djelima u kojima se literarno problematizira sudbina hrvatskog čovjeka, zaglibljena u gorkim talozima društva i života, opsjednuta svađom sa onim što je bilo i pokrenuta prema horizontima revolucije, u drugoj su teme univerzalnije: Čovjek, Povijest, Univerzum… s jakim udjelom skepse u razmatranju čovjekove sudbine. Krležin negativni refleks, svojstven svim velikim hrvatskim piscima, rezultira sada aretejevskom gorčinom i emeričkijevskim južnoslavenskim labirintima, u kojima ne bijaše Arijadne ni Minotaura koji nije naplatio svoj danak.

Krležu valja čitati posve intimno

Ta je podjela, dakako, umjetna, ali pomaže da lakše shvatimo cjelinu i odredimo motrišta. Napokon, riječ je i o dvije epohe koje Krleža zaprema svojim djelom i svojim životom, u obje upleten u ulozi protagonista. Eksplicitnost toga djela, izjavna izravnost rečenice već su naplatili danak interpretatorima koji su držali da mogu ići od retka do retka i praviti od jasnih misli bućkuriš tumačenja.

Stanko Lasić, kritičar koji je nesumljivo napisao najlucidnije stranice u Krleži, pokazao je s druge strane da ni strukturalistička analiza Zastava nije najuputniji način čitanja. Rezultati koje strukturalizam postiže u analizi fenomena kolektivnog života ili mitologija svakodnevice daleko su dojmljiviji od onih gdje su u pitanju individualni projekti i djela jake osobnosti. Izlučeni su „modeli“ krajnje proizvoljni, čak i uz onu matematizaciju impresija.

Paradoksalno rečeno, držim da Krležu valja čitati posve intimno, što bih potkrijepio prisutnošću lirskog naboja u svakom tipu teksta koji je on napisao. Samim tim, držim, da tako treba i pisati o Krleži, jer ništa tako kao intimni dijalog ne premošćuje daljine i dubine jednog djela.

Ona poznata strast da Krležu sravnjujemo sa stvarnošću, ili u febrilnijim trenucima, s povješću, imade za posljedak razvlašćivanje jedne književnosti od književnosti, i to zbog sumnjive potrebe, koja nikad nije napuštala našu kritiku, da zbiljom dokazuje fikciju, postižući užitke rješavač križaljki kad im se „vodoravno“ i „okomito“ podudaraju. Intimna prečitavanja i pisanje u blizini djela oslobodila bi nas patetičnog dekora današnje krležijanistike i uskrsila dubine u kojima se mogu ogledati noviji naraštaji čitatelja.

Osuđujući Krležu na povijest, osuđujemo njegovo djelo na njezinu prolaznost, na njezine brze i kratke ljubavi, umjesto da potražimo ključ za Krležu današnjeg i sutrašnjeg. Pisac piše sam i čitatelj sam čita njegovo djelo: koliko tišine, bezglasnih strasti, snova, nade i očajanja i u jednom i u drugom slučaju!

Zašto nam se sve to izgubilo kad pišem o Krleži? Zašto pišemo tako kao da druge uvjeravamo da je velik, premda se ni iz jednog retka ne da osjetiti (ili iz veoma malo njih) veličina kojom je nas zarazio? Povjerujmo u Valeryjev aforizam o genijalnosti. Budimo intimniji s Krležinim djelom, pa makar se i posvađali s njim, kao što se svađamo s onima koje volimo, i koje i volimo zato što se s njima možemo svađati. Čitajmo Krležu onako kako je on čitao ostale pisce, griješeći često, ali sa strašću i uvjerenjem.

(objavljeno u „Vjesniku“ 7. srpnja 1978.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.