Lirsko smrtovanje

Teško je u svjetskom pjesništvu, koje ne oskudijeva lirskim smrtopisima, pronaći takvo „knjigovodstvo rima“ vlastite smrti. Po ulomcima bukoličkog pejsaža on bi bio blizak našim pjesnicima Griča, ali on u toj bukolici gotovo stalno kopa svoj grob i došaptava se sa smrću. Premda su ga suvremenici zapamtili kao duhovita mladića, s perom u ruci Đuro Sudeta je uvijek i jedino smrtovao.

Prije osamdeset godina rodio se pjesnik Đuro Sudeta i umro prije pedeset šest godina: u dvadeset četiri godine života on je dospio tek teško bolovati i pisati. U nacionalnoj književnosti rijetkih blistavih životopisa Sudetin je, ipak, najtragičniji, najtužniji i najpotresniji. Nije, stoga, mučenička egzotika ni njegova molba sa samrtne postelje da mu nakon smrti probiju ruke, noge i bok kako bi bio što sličniji Kristu. Ostalo je zabilježeno kako je liječnik koprivničke bolnice dr. Ivo Vedriš ispunio, nekoliko sati nakon smrti, njegovu želju. Tuberkulotik od šesnaeste, polaznik učiteljske škole u Zagrebu, potom učitelj i bolesnik do smrti. Dvije zbirke pjesama što ih je tiskao za života (Osamljenim stazama i Kučice u dolu) skrenule su pozornost kritike na njegovo djelo i već je bio – kraj. Današnji čitatelj pamti njegovu antologijsku pjesmu ‘Ruke’, te dugi niz lirskih molitvi smrti i sutonu i fascinirajuću pripovijest Mor.

Premda je Đuro Sudeta pisao jedino u u mladim godinama, kad je svako pisanje snažno određeno lektirom i nekim grupnim, generacijskim identitetom, on je u hrvatskoj književnosti osamljena i gotovo endemska pojava. Moglo bi se čak reći kako razorna bolest nije bila samo njegova sudbina nego i njegova lektira, njegova poetika, njegov svjetonazor. Neki cinični anonimni liječnik pisao je nakon njegove smrti u „Novostima“, kako je dovoljno dosta sušice i malo tehničke vještine, da nastane Sudetina poezija. Ne podsjećam na to mišljenje da bih ga nakon toliko desetljeća osnažio, nego da podcrtam horizont bolesti kao jedini prostor Sudetine pjesničke imaginacije. Anonimni liječnik pogriješio je utoliko što je bolest, posredovanu tehničkom vještinom, izjednačio s poezijom. Dosta česta zabluda iz toga doba, kad su se medicinski eksperti, primjerice, natjecali u reduciranju Proustova opusa na postastmatična olakšanja. U obzoru nacionalne književnosti, u kojoj su toliki grudobolni poete svoju želju za životom transcendirali u nacionalnu želju za slobodom, Sudeta gotovo fenomenološkom redukcijom ograničava je na vlastito tijelo i pjeva oblike nestajanja. Uvijek izravan, mazohistički iskren i lucidan, sklada melodije na rubu groba, prizivajući nestajanje.

Malo je reći kako su se tu jedna sudbina i jedna pjesma podudarali, jer je to otpočetka bio projekt pjevanja kao projekt vlastite smrti. Pojam projekt nekome se može učiniti odveć egzaktnim za tu sutonsku liriku nekog slikarskog impresionizma u negativu, ali osim samih pjesama na to nas upućuje i Sudetina korespondencija. U jednom od posljednjih pisama iz bolnice on piše; „Pregledan, rentgeniziran i pronađen jedino na smrt sposoban. Šef mi je stisnuo ruku i rekao tužno: gledat ćemo, da Vam bar olakšamo malo!“ Uoči same smrti piše uzbuđujuću pjesmu U crnini, s posljednjim stihom koji glasi: „i život se polagano gasi“. Kraj. Teško je u svjetskom pjesništvu, koje ne oskudijeva lirskim smrtopisima, pronaći takvo „knjigovodstvo rima“ vlastite smrti. Po ulomcima bukoličkog pejsaža on bi bio blizak našim pjesnicima Griča, ali on u toj bukolici gotovo stalno kopa svoj grob i došaptava se sa smrću. Premda su ga suvremenici zapamtili kao duhovita mladića, s perom u ruci Sudeta je uvijek i jedino smrtovao. U fantastičnoj pripovijesti Mor, koja se s pravom ubraja u antologijske stranice hrvatske, ne samo fantastične, proze (tiskana poslije piščeve smrti, jer on za života, sudeći po pismima, njome nije bio zadovoljan), otvara se i posvema novi kult gledanja na njegov opus. Na podlozi pučke legende on tka fascinantnu lirsku tapiseriju o neostvarenoj ljubavi, o vukodlaku, o agresiji „realnosti“ u svijet Mora i Šu.

I ranije su spominjani autobiografski elementi u toj pripovijesti, premda je teško odrediti u kojem ključu ih treba dešifrirati. Poznavaoci pjesnikove biografije, s urednikom njegovih Izabranih djela Matom Ujevićem prije svih, ističu Sudetino djetinjstvo između blage i brižne majke i pijanog i nasilnog oca, koji je čak predbacivao da nije Đurin otac. Nije li to, unatoč beskrajnom povjerenju prema majci, izvor pjesnikove svijesti o „neuhvatljivu podrijetlu“i iznimnoj kazni/bolesti kojoj je izložen? On je, s jedne strane, kao i Mor, čedo šume i učenik tišine, a s druge, on je i djevojka Šu, vlastelinova kći, kažnjena podrijetlom koje je sprečava u ostvarenju ljubavi.

Bilo kakav biografski ključ za čitanje te pripovijesti svakako je veoma relativan, premda i izazovan, s obzirom na pjesnika koji je bljesnuo i nestao prije nego što je postao poznatijim i bliskijim svojim suvremenicima. Tek, Mor i Šu čine mi se muškim i ženskim principom unutar jedne iste osobe, a ne nesuđenim ljubavnicima u pastoralnom krajoliku. Šu koja kopni od bolesti i Mor koji živi sudbinu, vukodlaka, okovani čežnjama kojih se plaše i koje više ne razumiju, razdvojeni u dva rukavca nestajanja, odjednom, naknadno, obasjavaju užasom sve one bukoličke prizore s početka pripovijesti kad je sve još mirisalo obećanjima, u skladnoj tapiseriji, sačinjenoj od cvijeća, šume, ptičjih gnijezda i modrih sutona. Bajka koja se pred čitateljem raspada u bolesnu baruštinu.

Gledano u obzoru nacionalne književnosti, Đuro Sudeta nikad nije bio bez poklonika, premda uvijek nekako na rubu: poklonici su ga uvijek voljeli, gotovo kao kult-pjesnika, drugi su rutinski seljakali po antologijama par njegovih pjesama, naprosto kao pjesnika kojeg se ne zaobilazi premda se o njemu i ne razmišlja. Kad danas iščitate dvije knjige njegovih pjesama i dvije knjige njegovih proza (novele, feljtoni, humoreske, pisma), teško da ćete doći na ideju nekih bitnih revalorizacije osim donekle u prozi s obzirom na obnovljeni senzibilitet za fantastiku u hrvatskoj suvremenoj književnosti. Sudeta će i dalje ostati kult-pjesnikom u onoj svagda prisutnoj čitateljskoj zoni, obojenoj sutonskom filozofijom i lirikom smrti, kao što će i dalje, s neznatnim izmjenama, ulaziti u antologije hrvatskog pjesništva.

Pa ipak, čitatelj osamdesetih godina, a pogotovu kritičar, nakon tolikih promašenih tiranija književnog ukusa i jalovih klasifikatorskih strasti, nekako je otvoreniji i prijemčiviji za komuniciranje i književnim djelom bez teorijskih predrasuda. Treba li reći da je to duhovno i kulturno stanje upravo pogodno za ponovna čitanja, za oživljavanje svih onih opustošenih predjela lektire kojih smo se nekoć oslobađali teorijskom frazom, ludo uvjereni da upravo danas, a pogotovu sutra, nastaju neponovljive književne svetkovine. U takvom raspoloženju, koje nije daleko ni od razočaranja suvremenom književnošću, podsjećamo se i djela Đure Sudete, jednog od onih patnika, koji je sve svoje boli podijelio s budućnošću, to jest s poezijom.

(objavljeno u „Vjesniku“, 13. rujna 1983.)