www.flickr.com

KLUPA – PANTEON SKITNICE

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno/1. 7. 2016.

Matoš je jedan od rijetkih koji je uspio da se o njemu i nakon smrti loše govori. Matoš i klupa! Da, jedno mjesto pokraj njega je slobodno. Sudeći međutim po tomu kako u ovih šest desetljeća nije bilo gužve oko tog mjesta, ono će i ostati prazno.

Antun Gustav Matoš nije želio da se nad njegovim grobom diže „mramorna ironija“, a njegovim potomcima nije ni padalo na pamet da ga propinju na postolja. Uostalom, pripadamo kulturi koja dosad nije podigla spomenik profesionalnom piscu, jer takvi nikad ne bijahu ugledni beamteri. Opraštali smo samo piscima s iskaznicom katedre, sudbenog stola, saborskog imuniteta ili visokih činovničkih rangova. Jedan kavgadžija pera, pamfletist, dezerter, emigrant, skitnica i osrednji čelist zaljubljen u kapljicu, s fizionomijom žgaravičavog primaša koji zabavlja dosadne goste, teško je mogao doći na red među akademicima u prvom koljenu. Osim toga prvi je hrvatski pisac koji je poput biblijskog Lazara pobjegao iz grobnice sabranih djela, što nije uspjelo ni Tinu. Legendarnog Gustla možete i sada otkriti u pogledu gotovo svakog mlađeg pisca, u stisnutim iskrivljenim usnama početnika, spremnih uvijek na literarnu kavgu do istrebljenja – argumenata. Matoš je jedan od rijetkih koji je uspio da se o njemu i nakon smrti loše govori.

I sada, eto dobivamo Matoša na klupi, djelo kipara Ivana Kožarića, otkupljeno za izvedbu na ovogodišnjem Salonu. U malom prospektu čitamo da „to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu“… Dakle Matoš nije dobio spomenik nego posao koji za života nije mogao osigurati. Sjedit će na svojoj klupi na Strossmayerovu šetalištu, od aluminija, kao moderna ptica. Zanimljivo je pripomenuti jedan mali incident s otvaranja Salona, vezan uz našeg pisca; grupica studenata Likovne akademije došla je prosvjedovati protiv nečega na Salonu, prisjećajući se valjda anegdota sa sata povijesti umjetnosti. Ako kao dobri dečki i cure, solidni akademici, zaobišli su djela svojih profesora i svojih kolega, osobito onih etabliranih, i tražeći tako neku nulu na koju se mogu okomiti, došli su do Kožarićeva Pisca na klupi. I sada, odjednom, senzibilni delija opali, onako nogometaški, Gustla po nogama, na što sirotom pjesniku cvrcnu noga posred cjevanice i odvali se. Makar bilo i od gipsa, bijaše gnusno. Maturant gornjogradske gimnazije in spe još jednom dobi batine od svih Akademija! Nekako sam uvjeren da to A.G.M.-u ne bi bilo odveć krivo, jer bi uzeo u obzir nisku kulturu bunta na našim likovnim učilištima.

Umirovljenici će dakle na Strossmayerovu šetalištu dobiti društvo i pametna sugovornika, a susjedna gimnazija (ili kako se to već danas zove) đaka koji je vjerojatno kidnuo sa sata. Obješen o naslon klupe, poput Krista pod kojim se slomio križ, vječno će gledati prema savskim izmaglicama, onamo gdje su neboderi rastjerali krave i gdje vrbici uzmiču pred automobilima. Vidjet će možda i angeluse u smogu kako mašu garavim krilima na poziv večernjih zvona. I kao u onom poznatom Verlaineovom stihu „anđele moj, droljo moja“, udvarat će se svojem gradu kletvama. To je grad bez kojeg se ne može, kao što je teško u njemu biti, grad koji se u nama, na daljinu, otvara poput nostalgične rane, ali i grad u kojemu se sanja o bijegu.

Kožarić ga vidje na prvi način, ovaj tihi kipar mamurne fizionomije koji je već jednom uznemirio vandale ovoga grada svojom zlatnom kuglom pokraj Hrvatskoga narodnog kazališta. Pomislite: zlatna kugla među urbanim neurastenicima! Tko da ne ponori kad mu se pogled zaustavi na toj užasnoj, savršenoj lopti: šetajući, uvijek pomalo u ruševinama, ne podnosimo ništa mirnije i bolje od nas. Da je kojim pametnim slučajem ta kugla ostala na svojemu mjestu, danas bismo imali savršeni psihogram ovoga grada, svoju malu neuro-Hirošimu, slatko malo ludilo. Ni one tri božice nisu tako histerično nasrnule na mitsku jabuku kao mi na Kožarićevu zlatnu provokaciju. Iz kugle je sada eto izašao sam mitski provokator Agrama, stilizirane opuštenosti, poput superiorna peripatetika koji je zauvijek otpustio učenike i sada se pita: kojeg sam se boga s njima petljao, kad mi ova klupa tako lijepo lomi tijelo i daruje ga daljinama. S težištem prebačenim ulijevo, s desnom nogom preko lijeve ruke, na naslonu, a uska glava, s nosom svađalice, napokon umirena, kao misao. To je onaj biblijski „ja sam onaj koji jesam“, čista prisutnost, tu među vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza komfora. Matoš i klupa! Da, jedno mjesto pokraj njega je slobodno. Sudeći međutim po tomu kako u ovih šest desetljeća nije bilo gužve oko tog mjesta, ono će i ostati prazno. Da se slikaju turisti i ekskurzije, osobito oni među njima koji pišu najbolje zadaće, jer do nekih godina života nije se opasno igrati Matoša.

Ako mi se ne bi zamjerile teške riječi, nazvao bih ovo Kožarićevo djelo – velikim. Jedan kipar, koji je usto intelektualac a ne samo onaj naš čovjek „zlatnih ruku“, sačinio je nešto što nije ni spomenik, ni skulptura, ni čin materijalizacije pijeteta. U spomeniku ima nešto nedemokratsko, on je filozofija iznimke, a Kožarićev Matoš je prisutnost na razini svakodnevice, stvaralaštvo u suterenima sadašnjice, ravnopravno miješanje djela i sudbine. Navikli gledati spomenike iz žablje perspektive, sada nam se može učiniti bizarnim taj „predmet“ među nama, koji se izražava još jedino jezikom volumena i svjetla. Nije li međutim podjednako „bizarno“ progonstvo spomenika u visine, onamo gdje nas nema? Jesmo li ih možda približavali Bogu ili smo ih udaljavali od nas, teško je reći, premda je sigurno da smo ih uspijevali pogubiti po postoljima. Toliki su nam velikani pobjegli u legende, s kojima čovjek nikad nije na“ti“, da je krajnje vrijeme da demokratiziramo naš Panteon i učinimo ga dijelom svakodnevice, jedinog vremena koje živimo i koje su i veliki živjeli. Osobno bih postavio dvadesetak Kožarićevih Matoša po Zagrebu, jer je Matoš posvudašnji, on nije samo bolećiv pripadnik Griča nego i pjesnik energije predgrađa, kronist cityja, ditirambist prigorskog vinogorja i dionizijski ljubavnik Novoga. Ali i ovaj jedan je zagrebački, s leđa zasjenjen zdanjima Gornjeg grada i s vidicima juga što pucaju u prekosavlje. Klupa je Panteon skitnice i, držim, ovaj grad nije svojem pjesniku mogao pokloniti ljepšeg i prikladnijeg staništa. Kožarić je pomiješao Matoša sa Zagrebom, na način opake ljubavi koja je među njima vladala, puna tepanja i kletve, zanosa i svađe, tako da zaslužuje ovaj počinak pun dostojanstva i običnosti, u susjedstvu ljubavnika i ptica, dokonih šetača i buke radina svijeta.

Toliko smo govorili i pisali o famoznom „izlasku u prostor“, o demokratskoj funkciji umjetnosti, o estetskoj intervenciji u urbanom kršu, i sada, pomalo hepiendaški, dočekujemo izvanredan rasplet. Početak s Matošem i s jednim kiparom kojemu nikada nismo uskraćivali divljenje, zaslužuje punu našu pozornost. Rekao bih da u simboličnom susretu književnosti i kiparstva, pisca i kipara, nastaje jedna od onih metafora ovoga grada, koja se kroz tolike godine bila zagubila u sterilnim projektima čiste ove ili one umjetnosti. U životu, pa ni u stvaralaštvu, ništa nije „čisto“, jer ni karbon-boja, ni gips, ni bronca, ni tinta ne izražavaju sebe nego kemiju života i sudbine, uhvaćenih i u klopku postojanja. Matoš je to Kožarićev izvrsno pokazao. Pa, sretan mu povratak!

(objavljeno u Vjesniku, 4. VI. 1978.)




Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno/1. 7. 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.