fbpx
wikipedia/ilustracija

Jer sve je već jednom bilo

Autor: Veselko Tenžera

Kad od uzajamne borbe počnemo nalikovati jedni na druge, poput starih bračnih parova, treba nam „pozadina“ povijesti, makar i na fotografiji. Ili šetnja starim kalama... Naučiti nešto od tog zadovoljstva s malim, svojim poslom, svojim vremenom, sa samim sobom

Ako ste listali kritička izdanja poznatih pisaca u kojima obično ima dosta fotografije, vjerojatno ste primijetili da su pisci u kasnijim godinama jako slični svojim ženama. Blistave sjedine, slične očale (muž je čitao, a žena je gubila vid iz ljubavi), fotogenične bore, od sjedenja rašireni temelji trupa… Slučajno ili ne, na njih frapantno nalikuje Venecija i oni ne propuštaju priliku da je posjete i uredniku predaju fotos upravo iz Venecije. Badava što su cijeli život proživjeli negdje u Alpama, Oregonu, Bretanji ili na Balkanu, oni svoj životni put i svoje dirljivo zajedništvo parafiraju Venecijom. Čak i jedan američki dramatik, inače homoseksualac, djeluje na venecijanskoj fotografiji s prijateljem kao u sretnom finalu braka i literature.

A stara razlokana lađa sačekuje ih sve kao zabluđele sinove, svjesna da će oni navečer, u nekom malom hotelu s izribanim podom, otračati u notesu cijeli svoj dosadašnji život kao krupu. Otkrili su napokon materijaliziranu genijalnost koja ni od koga ništa ne traži, a nudi svakom više nego što zaslužuje. Oholost je tu komična, intelektualna agresivnost smiješna, a mondeni ispadi vulgarni. Do kraja života obično i svaki pisac obračuna s tim nemanima ljudskog ponašanja, tako da mu ulazak u Veneciju vjerojatno nalikuje na ulazak u vlastito djelo, onako kako ga je zamišljao. Tu možeš postojati prirodno samo ako si opušten, skroman, ležeran i pohaban. Talijanski južnjaci i stariji Američani, onako uglancani, djeluju u Veneciji dosta žalosno.

Nešto je drugo, međutim, posrijedi: u Veneciji se nitko ne srami ni najozlogašenijeg kulturnog zločinca današnjice. Pogađate vjerojatno o čemu je riječ! O kiču. Taj oklevetani, prokazani, anatemizirani, osuđivani kič djeluje tu posve normalno, ako smijem tako reći. Zašto? Pa, rekao bih zato, što je kič opasan samo u nekulturnom ambijentu, dok u okolišu visokih civilizacijskih standarda djeluje kao organski dio svake pa i najkulturnije sredine. Leonardu ne smetaju gondole od školjaka, niti kojekakvim „muranskim“ vazama smeta kupola sv. Marka. Ako je, drugim riječima, jedan grad i jedna kultura nastala prema najvišim zahtjevima svojih stvaralaca, onda će ona otvoriti prostor i za lažnu suzu letećeg kavalira, za komičnu strast vremešnih gospa, za spomen-maramu s otisnutim Sandokanom i za sva ona probijena srca po štandovima. Orekstar na Trgu sv. Marka svirat će „kič“ šlagere koji će svu tu bratiju s fotoaparatima, uz espresso, povezati nečim zajedničkim. I onom starom piscu past će na pamet da je to svijet koji se ne trga za njegovu literaturu, ali mu i ne smeta da se pola sata namješta prema famoznom portalu. Nedavno sam tamo vidio nešto uistinu komično, što daje drugu perspektivu strastima našeg vremena. Neki su studenti demonstrirali, potaknuti valom koji je zahvatio veći dio Italije, dižući megafonima paklensku dreku. Međutim, zaklanjali su vidik prema bazilici turistima, čini se daleko obuzetijim fotografiranjem, negoli ovi politikom. I jedan stari gospon umiješao se u aktualnu talijansku politiku na način koji nije trpio komentara. Jednostavno je odmaknuo tipa s megafonom i postavio tu svoju uzdrhtalu vremešnu družicu, da bi je nakon podosta namještanja zauvijek povezao sa slavnim svetištem na celuloidu. Kakva politika, kad je vječnost u pitanju, molim.


A mi, koliko se sjećam, svaku turističku sezonu započnemo mudrim obračunima s drvenim rodama, pseudofolklorom suvenirima i glazbom na ljetnim teresama. Kao da te trice i kučine sprječavaju otkriće naše veličanstvene kulture, zakljupčane po kojekakvim konobama, kojima se ključ još zimus zagubio. Priviđa nam se da svijet dolazi k nama samo radi skupih simfonijskih orkestara kojima onda domaći neodgojeni vrapci ometaju izvedbu (kako su ih samo kritičari nekoliko puta opatrnuli), umorne spremačice iz Njemačke vape za konceptualističkim izložbama i teatrom okrutnosti. Kultura je nešto pod muss, potom je šik, a tek onda pitanje izbora, slobodnog opredjeljenja, u skladu s ljetnom opuštenošću. U svakom našem ambiocioznijem turističkom gradiću možete naći desetke plakata za večernji koncert, ali mjesta za predah, jeftine zalogajnice ili hladne čaše piva ni za majku božju. Pa, što je onda ta famozna kultura? Ona je sve ili ništa. Ako ne počinje na samom ulazu u grad, od turističkog ureda do hotela, od restorana do ulice, onda će je samo naivac tražiti po bizarnim ruševinama ili, u novije doba, po planinama u ranu zoru. Ma hajte, molim vas! Čovjek koji se kupao cijelog dana, potom se za teške pare živcirao po restoranima, da traži gdje je neki čovo s dnevnicama rasprostro šatore za doček apsoluta?! Ili da kupuje slike slične onima od kojih je kidnuo iz Frankfurta ili iz Milana? I još se žalimo što su nam nakon svih Mediteranaca, i Grci odvukli turiste. Baš čudno, dok mi igramo grčkog Edipa na najvećoj nadmorskoj visini u Evropi! Nedostaje nam samo Shakespeare na Triglavu i klavirski koncert u onoj kriptodepresiji u Dalmaciji, pa da se zbog štednje, za reformu školstva, zemljopis i „kultura“ predaju zajedno. A već smo i plovili kazališno, oštija!

Prispodoba s Venecijom ovdje, naravno, nema ulogu veću od obične tvrdnje da zaboravljamo neke jednostavne stvari. One koje se po običaju otkrivaju najkasnije, kad izgubimo bitku s apsolutnim i teškim ciljevima. Kad se, kao i oni stari pisci, zaželimo jednostavna počinka, sjenovita svratišta, čaša piva, običnog razgovora… Pa i te nesretne gondole na kanalu koji vonja po trulom voću i stoljećima.

Kad od uzajamne borbe počnemo nalikovati jedni na druge, poput starih bračnih parova, treba nam „pozadina“ povijesti, makar i na fotografiji. Ili šetnja starim kalama gdje prodavači, s izrazom lica starih majstora, nude svoje pizze, tjestene košare s egzotičnim nadjevom i čašu neizbježnog chiantija. Naučiti nešto od tog zadovoljstva s malim, svojim poslom, svojim vremenom, sa samim sobom.

Uvijek me ubijalo to što smo mi svi manje više nezadovoljni sa svime, što me konobar mrzi dok me poslužuje, što u dječjem vrtiću ona teta misli da su je svi prešli i da se samo slučajno nije udala za Onasisa ili bar doktorirala, što kondukter u tramvaju gleda putnike kao ljude koji ga tjeraju raditi, što li. Što se svi besmisleno natječemo u krpama, u moći, u knjigama koje smo pročitali, s citatima koje smo zapamtili, u želji da svi misle po našem… Što smo oklevetali sva svoja jučer, ponizili svoja danas i zahuktali se prema nekom sutra, strahujući stalno da nas tko ne prevari.

Ako konobar misli da samo slučajno nije doktor znanosti, ako pisac misli da su mu kolege skinuli Nobelovu nagradu, ako žene misle da su u dućanu života prebrzo izabrale muževe, onda je to sve slično našem turizmu, našoj književnosti i našem životu. Tako je, valjda svuda, jer i stari pisci, iz onih zadnjih knjiga, daju foto-podatke samo o Veneciji, gdje taština nema smisla, jer sve je već jednom bilo.




Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.