JEDAN OD SVJEDOKA ISTINE

Što je Vlačić nama i što smo mi Vlačiću, tome velikom prethodniku u obrani vlastitoga puta postojanju u povijesti? Izmaknemo li akcidencije njegova djela i njegova vremena, suočavamo se u biti s modelom podjednako aktualnim danas kao i prije četiri stoljeća.

Izazov prošlosti oduvijek nas je, nažalost, razbijao na krajnosti: ili smo glorificirali ili prešućivali. Danas je to uglavnom područje znanstvenika, u kojem se masovnije dolazi do titula negoli do spoznaja. S druge strane, na kalendaru naših proslava mač ima prednost nad olovkom, tako da i one rijetke datume nacionalnoga genija obilježavaju uglavnom samo stručnjaci.

Evo prilike za suprotnosti: za pola godine pada 400-obljetnica smrti Matije Vlačića Ilirika (1520. – 1575.), jednoga od najznačajnijih duhova koji su ikada potekli iz Hrvatske. Taj Labinjanin, nazvan Ahilom čistoga luteranstva ali i heretikom reformacije, otišao je iz svoje istarske domaje na evropski pogreb srednjemu vijeku i postao legenda intelektualne dosljednosti. Od siromašna studenta do šefa hebraističke katedre u lutherovu Wittenbergu, od učenjaka širokih odjeka do polemičara na trnovitu putu progonstva, ispisivana je jedna intelektualna biografija s fascinantnim trgom na duhovnoj mapi Evrope.

I kako je to već naš običaj, hrvatski historiografi i ini ispitivači baštine jedva su njušili tim tragom. Učinio je to Vlačićev istarski zemljak, ekonomist i pjesnik Mijo Mirković (alias Mate Balota), napisavši jednu od naših najboljih monografija, u kojoj se spretno mire znanstvena akribija i literarna egzaltacija. Hoćemo i 15 godina nakon te monografije i 400 godina nakon Vlačićeve smrti raspolagati i novim spoznajama o velikome Labinjaninu, vidjet ćemo u ožujku sljedeće godine, kada pada obljetnica, a dotle možemo s puno razloga zadržati svoju skepsu, jer ništa širih razmjera nije ni najavljeno. Umrijevši dvije godine poslije Matije Gupca, u Frankfurtu na Majni, Vlačić je zakratko, kao i njegov imenjak, izgubio u biti istu bitku za prevrat i novo lice života. Za nas je veoma zanimljivo što je mladi Vlačić već u Labinu, od fratra Balde Lupetine, dobio prve reformatorske ideje, da bi samo nekoliko godina kasnije stajao uz bok Lutheru i melanchtonu u borbi protiv papističkog svjetskoga sna, koji nije birao sredstva za svoju ekspanziju.

Na putu od Balde Lupetine do Matije Vlačića Ilirika jedna ideja uzela je dvije sudbine i splela ih u potresan dramski odnos, podjednako zanimljiv za histiografe i za pjesnika, mada su, na žalost, i jedan i drugi u nas taj odnos gotovo zaobišli. Lupetinu je denuncirao inkviziciji neki svećenik s Cresa i ova ga je pograbila svojim satrapskim rukama: učitelj u tamnici, gdje će nakon 20 godina biti utopljen, a učenik na putu znanosti koja toj ideji širi horizont u životu, brinući svagda za sudbinu svojega zemljaka. Lupetina pod batinama propovijeda nove ideje osuđenicima, a Vlačić na sveučilištu filološki rastvara dogme nastale iz Biblije, kojih je posljednja argumentacija bila u rukama mučitelja u kukuljicama. Ista ideja dobila je dakle svojega istarskog mučenika i svojega istarskog genija.

Čovjek je rušio uzurpatorske posrednike prema nebu i zemlji, tragajući za istinom svojega postojanja i metodama dostojanstvenoga života. Usuprot nečuvenim zločinima jednoga centralističkog projekta svijeta, nakon kojih su uspravno još mogli stajati samo tornjevi, stvarao se svijet individualnih projekata i znanstvenih istraživanja, što su postali sami temelj modernog doba.

Ceremoniozni papistički teatar razmjenjivao je dogme za zlato, ne birajući sredstva za zaštitu svojih interesa. Vlačić je među prvima historizirao pobunu protiv toga metafizičkog protektorata nad ljudima, dajući luteranstvu mjesto u perspektivi pobune koja je počela mnogo prije. Njegov glasoviti ‘Katalog svjedoka istine’ priručnik je disidenata koji su ostali uspravni, braneći istinu od dogme i zdrav razum od mistifikacije.

To je onaj svagda nevelik niz heretika, niz lomača što gore kroz povijest, niz pojedinaca koji ustaju protiv zavjere laži, što je oduvijek u Evropi lako skupljala svoje sljedbenike. Katalog svjedoka istine trebalo bi da vodi svaki narod i osobito u vremenima u kojima makroprojekti života olako zaobilaze individualnu čovjekovu istinu, ne računajući s njegovim razumom i dostojanstvom, s njegovim osjećajima i granicama. I s njegovom slobodom, dakako! I kao uvijek, veliki centralistički sustavi rađali su svoje disidente, svoje reformatore, svoje mučenike, dajući u rezultatu tragične iznose.

Poslije Lutherove smrti, pošto su mase već dobile svoju Bibliju u ruke, na pučkim jezicima, i zahvaljujući Gutenbergovoj revoluciji, nastaje uobičajeni kaos unutar sljedbenika jedne ideje koja bijaše previše u znaku jednoga vođe. Rečeno suvremenim jezikom. Luteranstvo se cijepa u frakcije, nasljednik postaje, kao i obično, važniji od nasljedstva.

Vlačić od mirnoga učenjaka postaje putnik od grada do grada, uz dvije ženidbe i osamnaestoro djece. Istraživački rad postaje publicistički, polemički, rugalački. Raste broj utjecajnih neprijatelja i Rim više nije jedina opasnost na horizontu. Tu su kneževi i trgovci koji uvijek prvi iskušavaju neku veliku ideju, prilagođavajući je svojim prastarim svrhama i svojoj pragmi. Oko Melanchtona, humanista sklona kompromisima, roje se „filipisti“, a oko Vlačića, zakleta čistoći ideje i bekompromisnosti, skupljaju se „flacijaneri“. Desnica i ljevica, rekli bismo danas.

Počinje kalvarija, progoni, bolesti, rasparčavanja brošura, pravdanja, polemike, objede… Ali i djela neprolazne vrijednosti. To je upravo model sudbine onih malobrojnih evropskih intelektualaca koji nisu napuštali svoja stajališta. Vlačić od favorita reformacije odjednom postaje „ilirska zmija“, stranac i uljez koji razbija idilu vlasti i „filipista“.

Tada se njemu rađa suprotan pokret – prema jugu. Želi osnovati sveučilište u Celovcu, putuje u Ljubljanu i Labin, ali se vraća progonstvima. Stotinu godina ranije Ivan Česmički je došao u podnožje Medvednice i umro kao urotnik: odlazak s juga na sjever i povratak na jug ispunjavaju hrvatska srca okrutno različitim sadržajima.

Teme progonstva, tako značajna za religiju, filozofiju i pjesništvo bitna je tema Vlačićeva života. Pošto je prognan i iz Strasbourga, do smrti potajno s obitelji živi u Frankfurtu. Njegovi su sljedbenici obični redovnici, a protivnici elita koja je upravo izradila formulu za sve strane i koja ne želi odviše beskompromisne poteze.

I kad osamljeni Vlačić istočni grijeh i uskomešalo meso postavi kao samu čovjekovu bit, vidjevši volju, razum i srce samo kao funkcije idealiziranog čovjeka: Vlačićev hendikepirani pojedinac, prognan iz raja, nije pogodan za planove ojačalog feudalizma. Njegov fatalizam i uvjerenje da se čovjek razlikuje od životinje samo po tome što više mrzi boga, njegov koncept rada i vjere, bili su razlogom da su mu sva vrata ostala zatvorena.

Biti flacijaner sada postaje opasno i nejedanput i njegov hrabre pristaše iskušavaju sudbinu svojega vođe. On umire prognan i sa žigom heretika. Uz Markantuna de Dominisa postaje veliko ime one hereze, hrvatskog podrijetla, koja je gradila intelektualno i etičko dostojanstvo Evrope. Uz Lupetinu i druge istarske reformatore određuje na Zapadu svojim genijem hrvatsku granicu, koja je nekim tutlavim talijanskim duhovima sporna. Vlačić se u prepisci s Venecijancima nikada nije služio talijanskim jezikom, nego uvijek latinskim, koji je tada bio evropski jezik.

I pitanje je sada: što je Vlačić nama i što smo mi Vlačiću, tome velikom prethodniku u obrani vlastitoga puta postojanju u povijesti? Izmaknemo li akcidencije njegova djela i njegova vremena, suočavamo se u biti s modelom podjednako aktualnim danas kao i prije četiri stoljeća.

(Iz knjige Miting, Zagreb, 1977.)