fbpx

Homo balcanicus: Bog te mazo, kakav čovjek!

Autor: Veselko Tenžera/13. studenoga/7Dnevno

Taj, pomalo arheološki tip balkanskog umjetnika, koji polako, ali sigurno, izumire, nastavlja se u intelektualnoj krajnosti svojeg potomka. Budući da se potomak ne bavi poljoprivredom, a naslijeđena tatina lijenost odbila ga je od sporta, bio je dovoljno kržljav da mu feminizacija uspije otprve.

Homo balcanicus je naša posljednja prirodna ekskluzivnost koja nije zakonom zaštićena od odumiranja, za razliku od čovječje ribice, prašume Peručica i ostalih nacionalnih poslastica. On, muškarčina, oštar poput handžara i tup kao jedna stvar, znao je potegnuti topuzom na bijelu vilu, uvjeren da u njegovoj srdžbi uvijek imade više pravde nego u mudrosti cijeloga svijeta. Nitko mu nije ravan kad dobiva, kao što su svi puno slabiji od njega ako ga, na svoju nesreću, pobijede. Ne može li im se osvetiti u životu, on će ih istranširati kao krmke u svojim znamenitim deseteračkim vodenicama, uz gusle javorove, što će homo balcanicus junior uzeti već za cijelu istinu. Danas ga, istina, možemo pronaći još samo u dijelu sportske štampe, i to one koja je preuzela na sebe nezahvalnu ulogu nastavljača junačke pjesme, to jest medija za rehabilitaciju „narodnih“ junaka.

Homo balcanicus spaja u svojoj osebujnoj ličnosti lijenost medvjeda i lukavost lisice (on tvrdi da je to pamet), što rezultira onom znamenitom osrednjošću koju neupućeni brkaju s talentom što se nije uspio razviti. Okolnosti i tako to. Navodno bi puno više postigao da nije bio pošten, što ga je kao dokusurilo. Uhvate li ga u težem lopovluku i osude, njegova najbliža okolina već jauče: Nastradao je sa svoje dobrote i poštenja. I uopće, čini se, poštenje mu donosi tolike nevolje, da ga se on u trenucima lucidnosti oslobađa bez žaljenja.

Davljeničko finale


U finale XX stoljeća homo balcanicus dospio je, na žalost, u prilično jadnom stanju, više brodolomac nego loš plivač, tako da ne znate radi li se o davljenju ili o lansiranju novog stila života (njegovi mislioci zasigurno će tvrditi kako je riječ o ovom drugom). Kako mu se ugled smanjio, a bogme i ostale još važnije stvari, od oružja mu je preostala tek hiperbola. Služi se, reći ćemo, isključivo rječetinama, uglavnom kao batinom, čak i kad pjesme piše, a o romanima da i ne govorimo. Dospije li neka nesretna žena u njegovu knjigu, on je odmah zamijeni s narodnim neprijateljima, jurišajuć na nju „topuzom“, i to strašnim, džilitajući se kopljem i sve u tom stilu. Mi koji nismo narodni junaci čitajući to čudimo se sili od koje nesretnicama pucaju rebra, tako da vrište poput onih jadnika koje su nekrsti nabijali na kolac. I evo nas u predvorju hrama u kojem homo balcanicus ispunjava naloge svoje okrutne religije: u kulturi i umjetnosti, jer su ga odasvud najurili ili su ga natjerali da svoje rituale obavlja tajno, to jest privatno. Ali, kako? Njegova milenijska kultura stvorila je samo dva tipa žene: majku i kurvu. On je samo sin i ljubavnik, nikad muškarac. U cijeloj njegovoj usmenoj i pisanoj književnosti ne postoji neka žena vrijedna spomena, ako tako ne nazovemo onaj ljudski smotuljak zvani „vjerna ljuba“, koja ga čeka negdje u najzabačenijem kutku njegova života. Jedina „treća žena“ cijele te kulture je „tuđa žena“ i ona katkad dobiva počasno mjesto između majke i prostitutke. Budući da je neodoljiv, omnipotentan, oboružan zastrašujućim buzdovanom (u anegdotama se hvali kako s njim može orahe tucati), on je prije ušao u legendu, nego što se dočepao života, u čemu postoje elementi tragedije. Reklo bi se: bio je jači u nadgradnji, nego u bazi, gdje se doista teško proslaviti. Vješt ručnom radu (ne mislim ništa bezobrazno), on je iz kamena i drveta rezao razne figure, često i ženske, ali to uvijek bijaše u više svrhe, religijske ili povijesne, nikad onako, za sebe. Budući da ni jednu stvar nije dotjerao dokraja, niti je temeljit u bilo čemu, on ima prirodne predispozicije za avangardnog umjetnika. Zna veoma dobro kako ga samo NOVO može izbaviti iz bijede u koju se, svojim neznanjem, netemeljitošću i švindlerajem, uvalio. Svi oni koji se čude otkud u našoj tzv. avangardnoj umjetnosti toliko diletanata i trećerazrednih duhova, ne razumiju terapeutsku ulogu novotarije u životu homo balcanicusa. Novo, novo, novo…

Junaci novog doba

Konobar, umjetnik, privrednik, novinar, mesar… poznat ćete ga tako što za sve gori rad traži nove forme, za sve slabiju hranu novi dizajn lokala, za sve tuplje stvaralaštvo novi senzibilitet, za nisko-produktivnu privredu nove instrumente, za očajne tekstove novi grafički prijelom, za stare goveđe šnicle… Njegove krupne greške trebalo bi opravdavati tuđom niskom sviješću, narod općenito zaostaje za potrebom „novog odnosa“, jedva se služeći materinskim jezikom on optužuje druge da ne shvaćaju dinamiku modernog svijeta. Jedina kultura koju poznaje je kultura izgovora. Nitko ga još nije uhvatio u priznanju vlastitih grešaka, premda ga danomice mnogi love. Upropasti li poduzeće ili likovnu galeriju, drži kako je stekao vrhunske kvalifikacije i evo ga kako se nudi na svim kadrovskim tržnicama, on, anđeo zagarantiranog neuspjeha. Sa sve manjim zakašnjenjem prihvaća svjetsku modu i prihvaća je ne samo bez krzmanja, nego i prijeti svima ostalima koji „zaostaju“.

Varaju se, međutim, oni koji misle da je homo balcanicus isključivo muškog roda, držeći njegov imaginarni buzdovanski švaleraj ključnom odrednicom. U novije doba priključila mu se i žena, i to jedna osobit tip, prava sociološka poslastica zvana – feministkinja. Nemojte ovdašnju feministkinju brkati s američkom i evropskom, jer te vegetarijanske figure ne posjeduju kvalitete s kojima bi se moglo opisati njihovu zastrašujuću balkansku varijantu. One su pravi odraz u zrcalu balkanskog muškarčine, više alapače nego manifestanti s raznih govornica, pravi homo balcanicus s jednom rupom više. Ako Balkanac optužuje Turke zato što je još šeprtlja, Balkanka optužuje muškarčinu za još gore grijehe. Ako je on u civiliziranijim varijantama Turke zamijenio tzv. objektivnim okolnostima, ona i na akademskom stupnju u muškarcu vidi pračovjeka, u najboljem slučaju unuka krapinskog čovjeka maskiranog modernom konfekcijom. Uda li se kojim slučajem za to isklevetano čudovište, ona krevet pretvara u kiselu kancelariju, služeći se jezikom na način lanca od vodokotlića. Historijski susret muškarčine i ženskurine, negdje na vjetrometini na kojoj se raspalo Rimsko, Tursko i Austrougarsko Carstvo (pravo groblje slonova), nije odveć dugo trajao, jer se namjerila vreća na zakrpu. On je lijepo podvio buzdovan…

Propalo zanimanje

Spomenuo sam već neprispodobivu sklonost homo balcanicusa novotarijama i stvarima koje „idu“. A stvari koje je pokrenula njegova bliznakinja feministkinja, iznenađujuće su brzo „pošle“, vjerojatno s obzirom na našu slabost prema onima koji kukaju, pa makar to bile i kukavice u tuđem gnijezdu. Elem, muškarčina je vidio da biti muškarac više nije ništa, a kamoli zanimanje. Iz velikog historijskog iskustva on je izveo neke aksiome, koji uvijek pale. Tako, primjerice, ako idu lubenice, onda treba prodavati (tuđe) lubenice. Ili grincajg. Ili stoku. Ovaj put, međutim, na tržištu je dobro išlo samo – ženstvo. I on je, da ponovim, lijepo podvio buzdovan, navukao uske hlače, osuo se nakitom i ukrasio šminkom… Ono što je u svijetu bio eksces, u nas je postalo stilom, jer mi to volimo grupno raditi. Sirote, raskuštrane, pomalo svješene, uneređene feministkinje ostadoše tako u hipu bez neprijatelja, osuđene na rezervatski život kojekakvih klubova. Tek, dakle, što su počele nalikovati na svojeg neprijatelja, posuđujući od njega čak i onaj delikatni kiselkasti miris, muška se svinja naparfimirala, zavrtjela dupetom i zauzela mjesto koje „ide“. I sad su ga već pune novine, po dva metra duple širine intervjui, u kojima se ali na primitivce koji ga drže pederom, a on je navodno prava ženska.




Eto ti ga na! Što sad žene da kažu, na kojem ramenu da se isplaču, gdje da dušu olakšaju? Sad homo balcanicusu curi šminka niz lice dok rida nad sudbinom neshvaćenog transvestita, a feministkinje mu mogu staviti soli na rep i onda otići na dosadnu konferenciju u svoj klub. Budući da su iz protesta skinule grudnjake, kao represivni instrument muške požude, nekako su promijenile i svoj biološki izgled: grudi im sad stoje jedno pola metra niže od mjesta gdje smo ih bili navikli vidjeti. S takvim, evolucijski usavršenim ženama ne upuštajte se u razgovor ako vam je život mio, a bogme još manje u ono drugo. Ljudske patnje kroz stoljeća prave su sitnice u usporedbi s patnjama koje danas trpi jedna zaposlena žena osviješćena i opamećena milenijskim izrabljivanjem. Pa ipak, u feminizmu ima i nečeg pozitivnog: prepolovljena je snaga svakog šovinizma jer su žene shvatile kako ih eksploatiraju muškarci iste nacionalnosti, a ne neke druge, premda o svim muškarcima svijeta imaju isto mišljenje. Svjetski rad generacija tako je zamijenjen ratom spolova, u kojem nema žrtava, ali sve manje ima djece. Strategija je, dakle, izumiranje.

Diverzanti komunikacije

Homo balcanicus, ispomognut sad odbačenim znamenjima žene, živi punim životom, još sposobniji da se odaje novotarijama i modama, u čemu ga je ranije priječio, recimo u njegovu novom stilu, image muškarčine. Istina, znalci naše kulturne arheologije poznaju još preostale primjerke tradicionalne mudozofije, sklonjene u tzv. tradicionalnu kulturu, gdje sve histeričnije tragaju za jezicima i jezičnim konstrukcijama koje nitko ne razumije. Kako se još nitko nije sjetio da uvede veliku književnu nagradu za najboljeg diverzanta komunikacije (eto, predlažem je!), on još prima tradicionalne nagrade koje s njim inače nemaju blage veze.




Ono što je bio strašni buzdovan u deseteračkog gedže, ili moćni topuz u erotskog grmalja, to je homo balcanicus u funkciji umjetnika interiorizirao: sad je to njegov ubojiti mozak, jezik ata strašnomlata i rečenica medvjeđe artikulacije. Beskrajno je ponosan što može napraviti u materinskom jeziku karijeru, a da nitko živ ne zna što on to laprda. Iz nekog genetskog sjećanja shvatio je kako njegovi sunarodnjaci više cijene bacanje graha, znakove u talogu kave i žiganje u lopatici od svih knjiga ovoga svijeta i odlučio je da im stvori takvu literaturu, slično slikarstvo, isto kazalište… Njemačka klasična filozofija i oni poput olova teški germanski umovi pomogli su mu da slonovskom šapom izgazi one naše pomalo nejasne gredice gramatike i pravopisa. On je prvi, u masovnim razmjerima, izbacio fabulu iz romana, on je još masovnije koristio jezičnu šljaku u poeziji na tuc-muc pjevanje, on je – istina s golemim zakašnjenjem – ponovio najekstremnija lutanja avangarde. Njegov omiljeni kritičar, sakrivši lice u gaće brade, opatrne svaku stvar koju razumije, pozivajući umjetnike na vječito „istraživanje“ tamnog balkanskog vilajeta. Svojim umom teškim poput malja stavio je ženu negdje ispod koljena, da se divi njegovim rječetinama, koje se na promenadi njegovih ideja nikad ne susreću s razlogom.

Mentalitet čopora

Taj, pomalo arheološki tip balkanskog umjetnika, koji polako, ali sigurno, izumire, nastavlja se u intelektualnoj krajnosti svojeg potomka. Budući da se potomak ne bavi poljoprivredom, a naslijeđena tatina lijenost odbila ga je od sporta, bio je dovoljno kržljav da mu feminizacija uspije otprve. On se ne služi masnim rječetinama poput tate, nego ugodno čavrlja poput ženskice u frizerskom salonu. Ako je tata bulaznio, onda sin benavi, u onom poznatom „minimalizmu“ nove komunikativnosti, koja bi zadovoljila i Sterijinu Jucu iz davnih vremena. Do krajnosti je ležeran i neopterećen tradicijom, tako da bez otpora prihvaća sve novo, gotovo s jednakim senzibilitetom kao krojačeva lutka. Užasava se nekomunikativnosti starijih i njihovih sumnjivih dubina, ali svoju komunikativnost i plitkost drži izrazom famoznog svjetskog duha, a to je, znamo, klipan koji već desetljećima ne napušta Balkan.

On je junak novog usmjerenog školstva pa je razumljivo što ne haje za legije onih divnih mladića, koji kroz cijelu historiju njegove kulture, govore stvari o kojima on muca, držeći da je prvi. I A.B. Šimić je opjevao svoj dvadeseti rođendan, ispuštajući onaj zaglušni krik tjeskobnog mladića, riječima jednostavnim kao što su jednostavni nemiri tih godina, ali … Što, ali? To je ono što homo balcanicus, sa svojim mentalitetom čopora i maskiranjem praznine novotarijama, nikad nije shvatio. Ni u Šimićevo vrijeme, ni kasnije, ni danas… A sutra? Tko zna: možda će fora upasti u frku i nestati u furki. Bez obzira na mamurne komentatore novih furki, koji su već zaboravili koliko su „generacija“ i „novih valova“ slavili i odbacivali pokraj svojeg javnog šanka. Zaborav svega što je bilo i prihvaćanje svega što dolazi stari je nauk balkanske kulturne borbe za opstanak i sastavni dio njezina imagea (oh!).

Valovi stare vode

Vratimo se našem homo balcanicusu: slično blokovskoj strategiji, on je spol koristio (imaginarno, dakako) kao oružje u spolnoj ravnoteži straha, da bi nakon sumnjivog detanta promijenio predznak, oduzimajući protivniku čak i njegovu prirodu. Sad on trepeće namazanim okicama, poput Crvenkapice pred goropadnim vukom, služeći se pri tom onom ljupkom filozofijom lakih žena: želim se samo dobro zabavljati, oko mene su svi dosadni i passe, ja želim nešto novo…

Dugačak je bio put od rabijatnog muškarčine do feminiziranog vrtiguza, ali i jezivo dosljedan: mijenjali su se samo kostimi. Kako se svaki novi val stvara od stare vode, to možemo očekivati još mnogo valova, jer ima još mnogo stare vode. Uvjereni pri tom, dakako, da postoje muškarci i žene kojima nitko nije kriv što su upravo to što jesu i što shvaćaju da u velikoj životnoj pustolovini tako i treba da bude.

Autor:Veselko Tenžera/13. studenoga/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.