fbpx
screenshot

Erotizirane mumije

Autor: Veselko Tenžera

Popović očito dijeli intelektualne sklonosti svojeg naraštaja, osobito onog njegova dijela koji napušta tradicionalni odnos svijet–djelo i zamjenjuje ga odnosom kultura–djelo. Slikarstvo je materijal slikanja a ne zbilja.

Erotizirane mumije Dimitrija Popovića proizvod su michelangelovske arheologije: mladi je slikar crtajući dodavao iskustva svojeg vremena. Ona golema ciklička gibanja tjelesa, prožeta munjom stvoriteljova prsta, sada su prepuštena praznoj tjelesnosti; iz njih je iscurila božanska supstanca, što je atletske anatomije učinilo sudionicima morbidnog plesa kadavera. Preostao je jedino erotski nagon, kao onaj psihički apsolutizam koji dodire pretvara u nasilje. Ironično stoga djeluje biblijski patos na licima koja su patnju i spoznaju zamijenila nasladom. Prepoznajemo onu modernu tanatrokaciju koja postvaruje život: na njezin dodir ljubljeno se pretvara u objekt, s uštavljenom kožom, prazno poput poharane grobnice. Tek bjesomučni zahvati.

Popović očito dijeli intelektualne sklonosti svojeg naraštaja, osobito onog njegova dijela koji napušta tradicionalni odnos svijet–djelo i zamjenjuje ga odnosom kultura–djelo. Slikarstvo je materijal slikanja a ne zbilja. Koristeći se michelangelovskim slogom, u promijenjenom kontekstu, on pravi neku vrst dvostruke ekspozicije, koja u pretapanju daje sliku moderne svijesti o drami postojanja. U renesansi tijelo je uzvišena faza, podignuto na križ ili projicirano u nebo, iza čega je stajala otkupiteljska doktrina kršćanstva i životni dinamizam antike. U tjeskobnim pejzažima suvremene kulture, sa zamračenim horizontima, isto to tijelo postaje prazni frč užitka, u erotskoj akciji bez budućnosti.

Te bjesomučne mumificirane atlete požude slikar lišava erektivnih naboja, imenujući pohotu na razini općenitog tjelesnog pokreta. Lica na kojima smo nekoć promatrali patos patnje ili apostolski zanos, sada su hladne lubanje, nalik bezličnim strojevima bezličnog užitka. Crtač izbjegava sve zamke tradicionalnog moralizma, koji je nalagao da tjelesne strasti prispodobljujemo sa životinjski svijetom, što su i ćudoredni nadrealisti rado činili. Popović očito zazire od zoomorfizacije požude, jer ga zanima sudbina više od morala i svijest više od običaja.


On ispituje klasični kanon u kontekstu moderne svijesti, inficirane beznađem i prazninom, tjeskobom i očajanjem. Destrukcija tog kanona upućuje nas na povijest moderne zapadne kulture, kao mjera razbogotvorenja čovjeka, napokon zatočena u tamnici vlastitog tijela, iz kojeg prolazi na noćne pothvate na drugo ljudsko biće, isto takovo, s istim prokletstvom. Slikar zanemaruje spolove granice i oznake, koje i danas dokonima služe za određivanje stupnja krivice, miješajući tijela u neke čudovišne hrpe muskula, u kojima razaznajemo temu pohotnog grabeža i mučnog trenja.

Psihoanalitičari su iz spolnosti napravili temu stoljeća, sociolozi govore o vladavini „pornografskog društva“, slikari pune galerije erotskom apokalipsom… Čovjek je očito izgubio onu vazda krhku ravnotežu između života i smisla, između postojećeg i željenog, između tjeskobe i nade. I premda pripisuje sebi danas više nego ikad pobjede i otkrića, on je čini se zasužnjen u posudi vlastita tijela, koje je osuđeno na nagone teško usporedive s duhovnim visovima kojima teži. Ili ne bi trebalo da teži? Taj intelektualni div i emocionalni patuljak promatra krah svojih velikih konstrukcija, blamažu svojih blistavih utopija, lišen tiranije onog Kafkinog zlog boga, ali i utjehe. Kao u antici i kao u renesansi i on je vlastito tijelo učinio središtem svijeta, podigao ga je na postamente, opjevao i oslikao, ali bez onog sretnog i sunčanog ozračja prethodnih epoha. To je ada tijelo tjeskobe, stranca, mučnine, rasapa… kako ga sve već nije imenovao. Tijelo Velike Gladi i Neutaživog Seksa, stroj za umnožavanje nesreće, rasadnik potreba. Na kojoj ga obali čeka onaj prst koji će mu ozariti udove i uspraviti ga pod nebom, jakog i radosnog, spremnog da s vjerom prima stvari onako kako dolaze?

Jedan mladi slikar, jedan crtač perfekcionističke ruke, učinio je na ovim listovima nesmiljenu inventuru klasičnog idioma u razdrtom krajoliku moderne kulture i pokazao nam svo nespokojstvo koje vlada. Erotski patos kadavera, golgotske geste ali bez iskupiteljske težine, skrutnuta lava tijela izbačena iz davno mrtvih vulkana srca. Na trenutke to je parafraza izabranih gesta, pohranjenih u imaginarnom muzeju našeg pamćenja, sada razjedenih kiselinom sumnje. Tko to služi nasladi, čija to ruka dodiruje mrtve krajolike tijela, otkuda tako čvrsta arhitektura ljudskim gomilama, što osjećaju ta ustravljena lica? Popovićev crtež sadrži osim zapanjujuće hladnoće i gotovo artizantsku ravnodušnost. Nema emocionalnih intervencija, ni putokaznih simbola, a još manje anegdotalnih sklopova. To je krajnje sofisticiran izraz, kojemu bi pristajalo i ime–studija, kad ne bi ti spletovi mumija sugerirali istinsku dramu jednog doba u kojemu blisko graniče požuda i frigidnost i u kojemu vlada požuda frigidnih; upravo je ona rukom Dimitrija Popovića fascinantno utjelovljena. Klasični rukopis u funkciji modernog nespokojstva.

Tekst iz monografije „Dimitrije“, Zagreb. 1980.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.