Betonske krstarice u močvari

Autor: Veselko Tenžera

Sve ono što je život uskraćivao ljudima predgrađa, vraćala im je literatura o kojoj oni mahom nisu pojma imali, odveć grubo stisnuti u knjizi sudbine.

Zahvaljujući osobini koju ljudi dijele s pingvinima, morževima i mravima, nastali su veliki gradovi, a s njima i tipično ljudski produkt – predgrađa. Moderno doba, gubeći središe i na nebu i na zemlji, ostalo je bez tih inkubatora bunta, bez pouzdane lokacije u realističkom romanu i bez mjesta na kojemu je lirika ispitivala svoju savjest. Sve ono, naime, što je život uskraćivao ljudima predgrađa, vraćala im je literatura o kojoj oni mahom nisu pojma imali, odveć grubo stisnuti u knjizi sudbine.

Pogledate li današnji Zagreb, onda o predgrađu možete govoriti samo u prostornom smislu te riječi, a ako igrate na kartu sentimentalnog feljtona, uspjet ćete zakratko stvoriti iluziju što se prodaje jednako dobro kao i stilski namještaj od svježe orahovine. Pogotovu ćete biti onemogućeni u konjunkturnom sentimentalizmu ako pišete o južnom Zagrebu, toj flotili naselja što plovi niz prekosavsku močvaru, s krajem izravno u krumpirištima. Tu su zajedno pisci i kondukteri, funkcionari i poštari, radnici i balerine, slastičari i profesori. Istina, oni žive na rubu grada, ali to nije predgrađe ili jest ako tako nazovemo i Gornji grad i Trg Republike, Medveščak i Dubravu. Što je tu središte grada može se samo uvjetno reći, premda nedostaju elementi na temelju kojih bi se to moglo i dokazati. Naravno, još je teže dokazati da je južni Zagreb grad, ali to nas odveć ne smeta, jer smo ionako ostali bez čvrstih pojmova u životu, praveći definicije od dana do dana, tek da nam posluže…

Ali što je tu je: pogledajmo gdje smo se zatekli i kako jedni drugima uveseljavamo život u betonskim burgovima koji nisu ni grad ni predgrađe, ili koji su, ako hoćete, podjednako daleko od pojmova grada i predgrađa. Vi ste, recimo, imaginaran građanin, skrojen po nedostatku mjera, izmaštani pojedinac, sjeme za budućnost što će doći već i zato što vrijeme neumoljivo ide naprijed, ali ukrug, kao kazaljka. Dobili ste betonsku nišu, u kojoj samo svecima ne bi bilo pretijesno, i sada nastojite urediti svoj brlog po mjeri svoje stvarne ličnosti. Ali, gle vraga: oni iz tvornice namještaja obožavaju vas, dive se vašim dimenzijama i zamišljaju vas otprilike kao Meštrović narodne junake. Drugim riječima, graditelj je stana procijenio da ste Liliputanac, a projektant vašega namještaja tvrdi da ste Guliver. Prvi vam je napravio spavaonicu kao za Ivicu i Maricu, a drugi vam nudi kauč dimenzija one stijene s Kavkaza, na kojoj je Prometej svojom jetrom hranio orlušine. I premda pijeska za beton ima za bacanje, kao i prostora za gradnju stana, time se škrtari, a iako je šuma i drveća sve manje, time se dečki razbacuju, sve u slavu novoga čovjeka čiji ormar treba da zasjeni veličinom predratnu buržujsku vikendicu.

Dobro, možda vam je i milo što vas mebl-maher brani od stanograditelja, ali kako pomiriti te dvije teške ruke koje se tuku preko vaših leđa? Smiješite se prema regalima veličine kaubojskog vlaka, ali kralježnica vam se nabire kad se sjetite rupe u koju bi ga trebalo zgurati. Pomalo vas živcira i to što mebl-maher uzima novo za gotovo: da ste balkanski pustahija koji od kulture čuva jedino još diplomu i koji je pobacao sve knjige s kojima je do nje došao. Polica, njet; pisaćih stolova, non; stelaža, jok! Za portabl-čovjeka dosta je i televizor, taj strašni jednooki Polifem koji će paziti da ne napuštate pećinu. I kad ste već u znoju lica svoga riješili rebus koji vam je postavio anoniman arhitekt, kad ste pola pobacali, a pola skratili, učini vam se da je sve u redu, s tim da bi sada, kad ste smjestili stvari, bio red da pronađete i stan za sebe. Do te prigode ipak, kao konfekcionirani portabl-čovjek, plazite do prometejskog ležaja i obećavate sami sebi da ćete, makar i plivajući, prijeći u sjeverni dio grada, gdje su stropovi visoki i gdje jedna popušena cigareta ne simulira požar. Učini vam se ipak da ste na dobitku, jer u betonskim kutijama od soba dim od jedne jedine cigarete desetak puta propustite kroz pluća.

Plovite tako močvarom, na stabilnim betonskim krstaricama, i ako ste zloban počinjete uživati u nevoljama – drugih. Preko puta vas, na primjer, uz neboder su prilijepljeni balkončići na koje komotno stane saksija, ali kad se na njemu pojavi ljudsko biće, sjetite se svih onih pustolovnih filmova u kojima ste vidjeli mornare u košari na vrhu jarbola. Prema kojem obzorju to gleda vaš susjed, kakve li brodove očekuje? U duhu već vidite kako se taj balkonski priljepak ruši zajedno sa saksijom i odebljom matronom, ali ništa. U dvadesetom stoljeću čovjek se visoko popeo i nema namjere pasti, bar ne s balkona.

Televizija vas zakratko razveseli dok prikazuje prostrane stadione i goleme stanove što služe kao pozadina za reklamiranje bombonijera. Bože, pomislite, da sam bar bombonijera u takvom stanu, pa makar me manekeni s metlom u leđima pojeli! Na kraju programa možete vidjeti nekog frakglazbenika što sjedi za golemim glasovirom koji biste vi tek uz pomoć dobre sjekire mogli unijeti u stan. Nakon tih barbarskih misli otići ćete u kupaonicu koja se ničim ne želi zamjeriti svojem balkanskom roditelju – lavoru za umivanje, omjerit ćete sebe i kadu, sretni što je čovjek savitljiv i razbaglaman poput klauna. Tople vode ima i vaša budistička vježba može početi. Što su to orijentalni narodi otkrili u promatranju vlastitog pupka, ne znam ali Buda mi sve više nalikuje na produkt naših kupaonica, na čovjeka koji iz prosvjeda kipi preko kade, s legendarnim želucem, čija filozofija postaje prirodni izraz ljudi koji poslije objeda, zgrčeni u svojem kutu, meditiraju i kunjaju, sve širi oko ekvatora, kao i Zemlja na kojoj se vrte.

Odmah ste primijetili da je nepoznati genij isplanirao da se u betonskom raju vodi samo privatni život, bez ikakvih sastajanja. Iz lifta u stan, iz stana u lift, u autobus… Zato vas pomalo prestravi zvuk koji, gotovo u razmjernima Nijagarinih slapova dopre do vas u kupaonicu. Potom se razveselite, jer shvatite da tu, pored vas žive ljudi, da puštaju vodu. I dok orljaju slapovi nutrinom armature, vi pjesnički zaključujete: gle, jedan čovjek je, bar za trenutak, sretniji! I dojavljuje vam da mu je sada lakše…




Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.