ZGANKE ZA VRIME SKRATITI (Fran Krsto Frankopan)

Autor: Veselko Tenžera

I gdje je ta Hrvatska poradi koje je tu dospio i čijim jezikom zbori njegov duh? Je li to ona vječna diplomatska kvadratura kruga, opasna za one koji je vole, tako milosna puzavcima? Udio u njegovoj uzničkoj samoći imadu Mađari, Poljaci, Turci, Talijani, Francuzi… Svi su u zadnji tren odustali od njegove domaje, to jest glasovali su za njegovu samoću u uzničkom zidovlju

Iznimne ličnosti u malim narodima obično zaglave u legendama. Sakriveni u nišama ili propeti na postamente traju iznad linije svakodnevnog motrenja. Skeptičan duh poslije i ne zna da li su podignuti tako visoko da budu primjer ili opomena: eto, to su ostaci sna koji je smjerao preko postojećeg. Aura svetosti lako postaje omčom vješala: treba samo izmaknuti postament.

Kada je 30. travnja 1671. u Wiener Neustadtu krvnik odrubio glavu Frane Krste Frankopana, povijest je njegovoj ličnosti podmetnula veoma visok postament. Puna dva stoljeća on je, zajedno s Petrom Zrinskim, samovao na tome tronu, kao higijenizirani znak pobune, s porukom jednoga maloga naroda, stiješnjena između imperijalnih europskih dinosaura. I tada se otkrilo da je Fran Krsto Frankopan pjesnik: a poezija je, kako znademo, put u život, a ne iznad njega. Legendu je valjalo vratiti životu, a da se ne uprlja njime. Bijaše to utoliko teže što se mrki urotnik pokazao mekoputnim ljubavnim pjesnikom, lascivnim i za dvadeseto stoljeće. Za jednogodišnjeg tamnovanja – vidjelo se tada – Frankopan je tamnicu stihom pretvarao u sečentistički salon, u bogotražiteljsku izbu i u raspusno pučko sijelo, na kojemu erotska mašta očituje obilje lascivnih dvosmislica. Upravo, za sablaznit akademike i patriotske gospe, pune jalovih snova o izvanvremenoj muževnosti. Možda upravo stoga, njegovo pjesništvo u Hrvatskoj nije ni tiskano u cijelosti. A i oni koji su ga promicali i tumačili, kao dr. Slavko Ježić, više vremena troše da ga ispričaju mladošću i konvencijama vremena negoli da objasne bit takve inspiracije u tamnici.

Ali pogledajmo činjenice: Frankopan visoko kotira u kodeksu europskoga plemstva, oženjen je visokorodnom Talijankom, poznaje ideje i kulturu svojega doba, besprijekorno govori i piše latinski i talijanski, a stekao je i ratnička iskustva. Kako je imao posjede i u sjevernoj i u južnoj Hrvatskoj, to je njegov hrvatski jezik prirodan amalgam narječja njegove domaje i, kako se pokazalo, snažno utemeljen u pučkoj kulturi.

I gle: obrazovani hrvatski plemić iza rešetaka, nakon sloma političkih ambicija, ostaje sam sa sobom. On je čovjek svojega doba, a to znači, čovjek kojemu je kultura otkrila čari života, a socijalna pozicija dala sredstva da ih ostvari. Cilj toga ostvarenja je ljubav, oblik ljubavi je žena. Ljeporječivost na granici praznoslovlja metoda je ostvarenje te ljubavi. Hrvatski plemić već je ispekao zanat sačentističkoga praznoslovlja kad su se za njim zatvorila tamnička vrata. Ali, tamnica nije salon za akademske ekshibicije: emocije i misli tonu prema dubljim temeljima ličnosti. Neka opora, pučka imaginacija rađa se iz te tjeskobe. Čovjek je sveden u vlastite granice, on je prinudni emigrant u biološkoj postojbini duha – tijelu. Politička urota uskratila mu je stvarnost jednoga vremena i dovela ga pred zrcalo nagona jednoga 28-godišnjaka. To je život sa vlastitom sjenom, kad meso traži meso, kad vrijeme sporo poput boli protječe organizmom: krikovi Erosa pred Thanatosom, požuda u verigama tijela. On piše i postavlja zagonetku pera:

S vsakim znam govoriti, premda pamet nimam,

kosmat po životu, s kraja gladak bivam,

suh u luknu hodim, mokar izhodivam,




dok mi špica služi, svlo ugodivam.

I kao u antičkom mitu, u bečkom sužnju Eros i Thanatos opsjedaju biće. Slučaj kao stvoren za jednoga kasnijega Bečanina, za Freuda. On je doživio poetsku satisfakciju i njegov super ego na stratištu miri se s Leopoldovim režimom, uzvikujući: „Estote fieles Deo er Caesari usque ad ultimum halitum!“ (Budite vjerni Bogu i caru do zadnjega daha života!). Godinu dana jezičnog samoispitivanja pomirilo ga je s granicama svijeta. Hedonist sklon emocionalnim plimama, brže od drugih, dopire do apsurda: njegov odgovor prolaznosti u području je forme, a ne akcije. I kao da cijeli sečento smišlja to besmisleniju i dekorativniju metaforu što je život postajao okrutno jednostavniji.

Saznat ćemo da je Frankopan posljednju noć proveo u molitvi, da je pred smrt govorio elegantnom latinštinom, da je citirao psalme. Dakle, hamletovski rečeno, riječi, riječi, riječi… Kao pokajnik, umišljao je da je mnogo griješio, a možda je u dnu duše vjerovao da je grešan koliko i njegovi krvnici, i da mu kao i njima predstoji velika karijera na tamnijoj strani neba. Tako je njegov vlastiti ego progutao smisao njegova bunta i smisao svijeta kojemu je pripadao: ostao je patetično sam, sa stakatom latinskih fraza, na postamentu stratišta. Umirao je pjesnik, ali sa žigom politike. Kako razriješiti takvo protuslovlje i podnošljivo pomiriti takve krajnosti? Njegov zet, Petar Zrinski, umro je šuteći, s plimom mržnje na Nijemce, kao političar i fanatik ideje. Njegov purjak, blagoglagoljiv pred sječivom mača, demonstrirao je perfekciju jednoga obrazovanja i stil jedne kulture zalutale u klaonicu politike. No, njegov duh već je ostavio tragove u jeziku, prema kojima su to sve naprosto privatne geste. To je prkosni, frivoli, pučki bezobrazluk očajnika, koji je mimo sečenta pokazivao fige prolaznosti, pjevajući alegorijske himne spolu. Poruka je veličanstvena: ovdje je sve u znaku prožimanja, užitka, množenja, plodnosti. Ovdje svakodnevica neprestano ostavlja zaloge za budućnost. Od nazuvanja obuće i objedovanja do ritma godišnjih doba sve je asocijacija na dijalektiku spolnoga akta, na spajanje i rađanje.




I evo raskola: kako je stvaralaštvo silovito glasanje slobode ličnosti, to mladi Frankopan iz dana u dan trpi teror suprotnosti: poezija ga gejzirski oslobađa, a život poput omče sve više sužava granice. Gdje je smisao toga čina? Svaki uspio stih pali svjetiljke beskraja, ali pjesnikovu sjenu na tamničkom zidu čini gušćom, beznadnijom, osamljenijom. I gdje je ta Hrvatska poradi koje je tu dospio i čijim jezikom zbori njegov duh? Je li to ona vječna diplomatska kvadratura kruga, opasna za one koji je vole, tako milosna puzavcima? Udio u njegovoj uzničkoj samoći imadu Mađari, Poljaci, Turci, Talijani, Francuzi… Svi su u zadnji tren odustali od njegove domaje, to jest glasovali su za njegovu samoću u uzničkom zidovlju. Čak i Louis XIV, taj neprispodobivi arhitekt užitka, koketirao je s njegovom diverzijom. No, totalitarna misao odviše bijaše vezana uz egocentrizam velikih.

Evo nas u vinernojštatskoj tamnici: Fran Krsto Frankopan, kao u orfičkoj teogoniji, otkriva eros kao sveprožimljujuće načelo života. Ali, koji eros? To je pučki, hrvatski Eros, maskiran duhovitim jezičnim igrama. To je jezik sfinge u pustinji: zagonetka. Zganka. Šifrirani eros pučkih sijela, na kojima robovi katolicizma, pore anđeoske cenzure, odašilju signale spola. Tu je sve erotomorfno! Svaki čin, svaki dio tijela, čitava svakodnevica samo su šifre spolnoga prožimanja. Frankopan, u doticaju s tom tradicijom, odjednom postaje fenomenalistički precizan u opisu, geometrijski jasan i pučki bezobrazan. Rijetki su u povijesti slavni sužnji koji su legendi suprotstavili toliko ljudskoga:

Jelem v ruku glatko i pritvrdo,

vidmar znate, kaj postane grdo,

dok ne spini belo, ne jenivam,

sim tam ribam, stiskam i porivam.

Odgonetka je naravno obična: sapunat. Ali, kada bijahu važne odgonetke? Od Edipa nadalje svaka odgonetka značila je pad u spolnu kalvariju. I može li se zamisliti što prirodnije od robijaša erotizirana do užarenja u proljetnom sutonu: je li to seksualni ili politički fantom što grči njegovu utrobu, je li to krik požude ili krik misli što razdire guste sjene sutona? Stremeći beskraju, čovjek se poput Rodinova mislioca savija u krug materije i osjeća čisti plač tijela, s neiscrpnim izvorom u krilu sakrivenu pozom misli. Mozak bdi nad porazom tijela i tješi samrlu sadašnjost, obećavajući joj kao djetetu veliko sutra, jedino vrijeme svake provincije.

Posljednje realnosti Frane Krste Frankopana posvema su ljudske, realistične. Politika ga je dovela do poezije, poezija do nemogućeg: do pokušaja da se živi u skladu s vlastitim osjećanjima.

(„Večernji list“, posmrtno, 6. listopada 1996.)

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.