fbpx

Čestitarska kultura

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno/24. prosinca 2015.

Čestitke, tekst na čestitkama, jelke, uređenje stanova, ulica i gradova, kulinarstvo, veselice… Kakvi smo kad praznujemo i opraštamo jedni drugima, kad smo neumjereni u jelu i piću, kad drugima želimo ono što smo im možda preko godine uskraćivali… Sve je to dio našeg kulturnog identiteta, potpunoma zapušten.

Praznici su oduvijek pokretali u ljudima osjećaje, koji su užasavali izbirljive duhove. Fenomen praznične kulture za njih je tako neprispodobivi sajam kiča, označen često kao subverzija u samim temeljima Ukusa. Podjednako u vjerskim i laičkim sredinama.

Teoretičar kiča Ludwig Giesz tvrdi da kič i psiha masa imaju istu strukturu te da se produbljuje jaz između elite u koje raste odbojnost prema kiču i masa koje izražavaju sve veću potrebu za njim. U posljednjem desetljeću to je stajalište snažno uzdrmano, prije svega naporom mnogih stvaralaca koji su prihvatili rizik kiča u svojim djelima. S druge strane sve je više rasla svijest o tzv. akademskom kiču, koji je zapremao elitne galerije i sveučilišta, sekundirajući svojem prokazanom bratu sa bazarskih štandova. Odjednom, čak i u našoj sredini, fenomen kiča pomaknut je iz sfere predmetnog u sferu svijesti. Brochov kič-čovjek pojavio se istodobno na svim razinama društvenog i kulturnog života, počevši od seoske kućanice pa do akademika s počasnim lancem oko vrata.

Pa ipak, ne prođe ni jedna Nova godina a da duhovi skromna dometa ne pokušaju iznova vezati kič i mase u brak koji zaslužuje tek njihov prijezir. Na udaru su, redovito, famozne čestitke, oslikane najčešće nevještom rukom anonimnih ljudi, koji s koljena na koljeno prenose nestvarne krajolike, pohranjene u podrumima kolektivnog sjećanja. Djed Mraz, okićena jelka, zimski krajolik, voštanica s vrpcom, bajka. Rekao bih da taj temeljni ugođaj ništa ne mijenja ni reprodukcije naivaca i akademskih slikara, jer funkcija i kontekst određuju motiv, a ne obratno. Želja bijesnih kritičara novogodišnjih čestitki da ih rade naši vodeći slikari, zanemaruje upravo funkciju i kontekst tih nesretnih šarenih karata: čestitke nisu izložba nacionalnog slikarstva, kao što praznici nisu demonstracije kritičkog duha. Tražiti to od njih, znači samo maskirati svoje kič-lice alibijem oficijelne kulture.


O fenomenu praznika napisane su cijele biblioteke, na čijim policama možete susresti najuglednije etnologe, antropologe, povjesničare kulture, filozofe, pisce…

Suvremen čovjek, pa premašio sve svoje pretke u količini prazničkih dana, jer je sačuvao ideju praznika: uz poganske i religijske svetkovine došli su i praznici političke povijesti, datumi sporta i kulture, i sve često u bliskom vremenskom slijedu, kao što je slučaj s Božićem i Novom godinom, nakon koje opet brzo slijedi Božić.

Božićne i novogodišnje čestitke tada kruže svijetom u doslovce desecima milijuna primjeraka, oslikane motivima zimske bajke, gotovo svuda iste, bez obzira na likovne standarde pojedinih zemalja. Stoga naši kritičari novogodišnjeg čestitarskog umijeća nemaju pravo kad se pozivaju na famozni „svijet“ kao kriterij našem čestitarstvu. To je ama baš svuda ista pitoreskna gomila čestitki i ukrasa, više kao amblemi jednog svjetskog Trenutka Naivnosti, negoli kao izrazi kritičkog duha koji je uzeo predah. Išao bih dotle i rekao da u samoj prirodi Praznika postoji nešto stubokom različito od naše svakodnevice i naše historije, nešto vezano uz donje slojeve geologije našeg bića, da bi bilo neumjesno maskirati ih idiomima moderne likovnosti, to su oni slojevi kolektivnog sjećanja u kojima su pohranjena naša prva iskustva, koja su nam i omogućila da uzmemo predah u našim neolitskim borbama i nekom danu dademo auru svetkovine. Možda je upravo tada čovjek spoznao svoju povlaštenost i svoju tragičnost u pejzažima svijeta, zastavši na trenutak da bi proslavio svoju pobjedu nad prirodom, gdje je i on, do jučer, pripadao lancu proždiranja, često kao puki među divljim zvijerima. Slaveći svjetlo ili tamu, sunce ili prirodu, plodnost ili želju za plodnošću, on je polako sricao svoje vrijeme i davao ovu ili onu boju, ovo ili ono raspoloženje danima, godinama, vremenu. I ako je tzv. kiču bilo suđeno da postane i ostane skladištem tih davnih i naivnih uzbuđenja kič se ne procjenjuje kao estetički predmet, nego kao nosilac uzbuđenja, (znademo), onda je on naprosto organski dio svekolike naše kulture, a ne njezin otpadnik. Koliko su nam to samo moderni slikari, filmski i kazališni redatelji, skladatelji i pisci dokazali i dokazivali! Jedino izdvojen sam za sebe, prokazan i odgurnut, kič je opasan i, rekao bih, tugaljiv.

Svojedobno sam, na tragu sličnih razmišljanja, našeg suvremenika nazvao Guliverom razuma i Liliputancem emocija. To je čovjek s bibliotekom u glavi i s punim džepovima elektronskih računara, ali s izgubljenim putem do drugog čovjeka/žene, koji pravi svoje kuće i svoje gradove tako da još više otežava taj susret. Njegova visoka kultura posjeduje neko ledeno savršenstvo, za osamljeničke kontemplacije, a sve njegove neuroze korijene se u socijalnim frustracijama, u izoliranosti egzistencije i u nedostatku topline u odnosima s drugim ljudima. Upravo su to bila ona široka vrata šezdesetih godina za tzv. masovnu kulturu (prije svega za onaj njezin romantičarski, omladinski dio), natopljenu jednostavnim osjećajima, krikovima onih koji se traže pokriveni električnom grmljavinom rocka i priprostim šiframa kolektivne osjećajnosti koju tradicionalna kultura nije uspijevala stvoriti (istina, nije to ni željela). Još puno ranije neki pisci i teoretičari zamislili su se i nad famoznim kičem, u kojem su i dalje bila inkubirana uzbuđenja masa. Na žalost, naši akademski duhovi vidjeli su u svemu tome puke komercijalne fenomene, pa čak i u svjetskom uspjehu naivnog slikarstva, što im se uistinu osvetilo. Vidimo ih danas, kad su minuli mnogi trendovi, kako u svoja djela brzopleto i nemaštovito trpaju erotizam, jednostavne fabule, kričave boje… Ne samo da kasne za svijetom, nego dobrano kasne i za domaćim seljacima-slikarima, domaćom estradom i domaćom pučkom poezijom (bećarac, ganga).

Promatrajući ovih dana štandove sa čestitkama i ukrasima za praznike vidio sam gotovo iste stvari kao i prije nekoliko dana u New Orleansu, San Franciscu i Londonu. U Phoenixu, Arizona, u Muzeju moderne umjetnosti izložbe christmas-arta, u glasovitom njujorškom Metropolitan museumu četinarsko-gipsana božićna mitologija i pitoreskni novogodišnju scenarij, ništa različit od onih u američkim gradićima. To je naprosto tako. Dimenzija bajke – tog najtrajnijeg modela naše osjećajnosti, ima svoje ravnopravno mjesto u staklenim kanjonima banaka, s remek-djelima ljudskog duha. Poželjeti sebi, drugome, ovome svijetu sretniju sljedeću godinu, na žalost, već je u sferi bajke, ukoliko to nije i sreća s obzirom na snagu bajke. Na komemoraciji Lennonu u Central parku vidio sam djevojčicu koja u jednoj ruci drži upaljenu svijeću, a u drugoj crvenu zastavicu. Kič? Ne bih rekao. Svi smo mi sazdani od nekih proturječnih osjećaja i svi smo ljudi tek kad između njih pronađemo neku ravnotežu. Svaka ekskluzivnost neopozivo nas dovodi u sukob sa susjedom ili suvremenikom, što se može lijepo pratiti na televizijskim dnevnicima. Ekskluzivni simboli i ideje ubijaju više ljudi nego oružje. Jelen koji vuče sanke nije daleko od naših snova. Ta čestitka također ne sugerira tip likovnosti našeg vremena, još manje njezine domete, ali u svojoj naivnosti našu naivnost i našu potrebu da sve postane drukčije, čistije, nježnije.

Iluzija kako bi poznati slikari „podigli likovnu razinu“ čestitki temelji se u potpunom nepoznavanju moderne likovnosti, osobito one iz akademskih krugova. Praznična emocija naprosto je strana tom načinu likovnog razmišljanja, ili je već dala tugaljive rezultate u onih nekoliko pokušaja, koje su po pravilu činili slabiji slikari, s istim motivima kao i uobičajeni štand-majstori: zarada. Ako postoji nešto uistinu grozno kičasto, onda to svakako nije evidentni kič, nego onaj maskiran „modernim“ linijama i „umjetničkom“ obradom. Nikada na seoskim vašarima nisam vidio tako jezive predmete kao u kvazimodernim buticima, i nikada nisam vidio tako neukusne novogodišnje čestitke na uličnim štandovima kao u elitnim knjižarama. Čestitati nekome Novu godinu, u čemu već po sebi ima mrva naivnosti, nekim depresivnim motivom poznatog slikara, može samo onaj Brochov kič-čovjek, koji sada već nastoji cijelu kulturu preraditi u – kič!




Ono što nam nedostaje, a što su mnoge suvremene kulture već obavile, jest jedna dobra i opsežna izložba, monografskih ambicija, praznične kulture. Tih nekoliko dana praznovanja uistinu su festivali svojevrsne masovne kulture, s veoma bogatom tipologijom i običajnim varijantama, koje bi nesumnjivo valjalo upoznati. Čestitke, tekst na čestitkama, jelke, uređenje stanova, ulica i gradova, kulinarstvo, veselice… Kakvi smo kad praznujemo i opraštamo jedni drugima, kad smo neumjereni u jelu i piću, kad drugima želimo ono što smo im možda preko godine uskraćivali. Idilični zimski pejzaži, zimzelen u sobama, odojak i sarma, zlatasta bijela vina i oskudni rječnik zdravica… Sve je to dio našeg kulturnog identiteta, potpunoma zapušten, stihijski, poput elementarne nepogode.

I dok pregledavamo čestitke koje smo dobili, shvaćamo da su iste kao i one koje smo poslali, što je napokon normalno, jer ljudi se razlikuju po nesrećama, a ne po praznicima kad barem na trenutak svi navlačimo masku sreće. Čak su si najveći majstori slikarstva prilično slično zamišljali Arkadiju. Prisjetimo se da je i jednom Danteu Pakao pošao puno bolje za rukom od Raja. Čovjek čini se nema iskustva idile, sreće, praznika, bajke, željenog, sna i ne zna ih naslikati, opisati ili opjevati a da istodobno njegov kritički duh u tome neće vidjeti kič, naivnost i djetinjariju. Uostalom, to dugo ne traje. A oni moralisti koji u smrznutim prodavačima novogodišnjih čestitki vide beskrupulozne biznismene, neka se samo prisjete koliko moderni trgovci smrću i zlom zarađuju u toplim sobama, obloženim mahagonijem. A osobno moram priznati da mi je i najlošije narisani jelen na novogodišnjoj čestitki miliji od golemih jelenskih rogova na zidu nekog lovca koji inače cijeni Picassa.

Vjesnik, 23.XII.1982.




Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno/24. prosinca 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.