fbpx

Čovjek – proizvođač nasilja

Autor: Veselko Tenžera

Milijuni ljudi na malome prostoru kao zvijeri vrebaju jedni druge. Oni jači uzimlju što im se hoće, slabiji iskušavaju umijeće mimikrije i pritajeno žvaču čemer neuspjeha. Kriminal, droga, silovanja, prometni kaos... Zar idoli našega vremena nisu tipovi koji se probijaju, osobe oklopljenih laktova...?

Fenomen nasilja pokrenuo je prve umove današnjice da reflektorima razuma barem malo osvijetle njegovu sve gušću tamu iz koje dopiru krikovi pogaženih. Iako je sam na ovome vrtuljku od planeta, iako je prilično ovladao silama prirode, čovjek sve dramatičnije postavlja pitanje svojega opstanka i sve bespomoćnije promatra kako mu, radi vlastitoga nasilja, propadaju šanse. Hamlet našega vremena izgubljen je između oprečnih sila, koje njemu pripadaju, ali kojima on ne vlada. Svakodnevna smrt nasiljem postala je statistika, olovni otisak u novinama, nešto što našu savjest jedva dohvaća.

Nasilje je čovjekov početak: Adam i Eva izbačeni su iz raja, Kain i Abel su se poklali, treći je živ razapet. U svim mitologijama naći ćemo lajtmotiv nasilja kao fermenta života, kao metode postojanja i kao rezultata povijesti. Nasiljem dolazimo na svijet: užasni bolovi majke označavaju početak jednoga života. Dijete, napuštajući maternicu, napušta posljednje mjesto na kojemu je zaštićeno, napušta raj. Zrak provaljuje u njegova pluća i ono krikom obilježava start u dolinu suza. Ako izostane vapaj, bližnji opale djetešce po turu pokušavajući mehanički, dakle nasilno, vezati još jednu sudbinu za kisik.

I već u toj prvoj pohlepi za kisikom kao da se začinje čovjekov ekspanzionizam koji je danas dosegao takve razmjere da ugrožava i samu prirodu. Živeći od udisaja i izdisaja, tragajući za hranom i boreći se s neposrednim opasnostima, dvonožni je nasilnik oboružan snom o tome kako bi cijela ta nesreća u kojoj živi mogla biti samo njegova. Svoju povijest zavrtio je oko dva nepravilna glagola: IMATI i BITI. IMATI znači, kada se prevede na jezik života, otimati, ubijati, uskraćivati drugima. BITI je njegova bolja polovica, ali ona koja je, kao i Mjesečeva, izvan pogleda. To je njegov sretni trenutak, kada ga obuzme, on diže revolucije. BITI je brod, IMATI to je sidro. Ta dva glagola podijelila su svijet i navijestila konjugaciju katastrofe. U zavjetrini, ali ne i zaštićeno, skrutilo se čovječanstvo i sa zebnjom promatra naoružane protivnike. Svaki čas, kao po nekom iracionalnom pravilu, kresnu sječiva i u krvi nestaju cijeli narodi.


Čovjek s više prava no ikada postavlja pitanje: tko sam ja? Jesam li i ja ubojica, da li bih i ja zbog komadićka zemlje žario i palio, što dobivam ako uništim drugo ljudsko biće? Bez obzira na ta pitanja i na njegov osobni angažman, on sudjeluje, on uživa u svojoj moći, ili pati zbog svoje nemoći. Izgradio je goleme gradove i time rekonstruirao prašume iz kojih je potekao. Milijuni ljudi na malome prostoru kao zvijeri vrebaju jedni druge. Oni jači uzimlju što im se hoće, slabiji iskušavaju umijeće mimikrije i pritajeno žvaču čemer neuspjeha. Kriminal, droga, silovanja, prometni kaos, zagađena atmosfera, izgubljenost u procesima rada. I što izdvojiti iz svega toga kao tipično za razgovor o nasilju? Ono o čemu izvještavaju masovni mediji suviše je evidentno, to su najjezivije posljedice, to su tako velike nesreće da ih jedva možemo dovesti u vezu sa sve sitnijim čovjekom. Potrebno je u njegovoj svakodnevici potražiti one sitne, jedva primjetne detalje koji otkrivaju duh spreman za zlo, potrebno je zagledati se i u najsivlje lice i prepoznati crtu napoleonskoga sna o posjedovanju svijeta milom ili silom. Potrebno je u našemu odgoju pronaći ona mjesta koja su naše prve korake usmjerila nemogućem.

Otac, pater, pojam oko kojega je integrirana zajednica, osoba koja nas uvodi u svijet, autoritet koji nas uči prvim zabranama, jedan je od izvora problema o kojemu govorimo. Cilj svake zajednice je sloboda, a svaka zajednica održava se na autoritetu, to jest na poslušnosti. I kada se danas pitamo iz kojega unutarnjeg mraka mladići napadaju energijom nedjela u Vijetnamu, odmah nam je jasno da su ih tamo poslali njihovi očevi, autoriteti jedne zajednice koja se zbog ovih ili onih razloga osjetila ugroženom. I umjesto da nastave igrom, stjecanjem znanja, prvim ljubavima, ti mladići u jednom trenutku uzimlju oružje i pretvaraju se u prave pravcate vampire i razbojnike. Autoritet mijesi otrovni kolač zločina. Rat, na primjer, ne bi bio moguć bez autoriteta očinskoga tipa, a taj autoritet više nego dobro poznaje dušu dvadesetogodišnjaka koji stoji na raspućima života i kojega je lako skrenuti u bilo kojem pravcu.

Temeljna stanica svakoga društva je brak. U zapadnoj civilizaciji on je identitet za zajednicu nastalu iz ljubavi, i to se kaže tiše, interesa. Svi veliki romanopisci posljednjih stoljeća uzimali su kao temu tu posvećenu instituciju i gotovo svi su imali ambiciju da napišu djelo koje će stati uz bok Danteovu Paklu. To je mala tvornica nasilja, naličje u koje se pretvara ljubav, škola međuljudskoga kaosa koju prolazi manje-više svako dijete. Ljubav je posjedovanje, posjedovanje je ograničavanje slobode, ograničavanje slobode je nasilje nad ličnošću. Alibi ljubavi naša savjest nakon kratkoga vremena ne smatra više vjerodostojnim i mi bez iluzija nastavljamo rat podčinjavanja. Rastući, djeca zapaze da su dospjela na jedan svijet u kojemu se bližnji osobito ne podnose i čiju prazninu najčešće ispunjavaju buka i bijes kandidata ljubavi.

U samome životu, u urbanim klisurama, tiska se mnoštvo na svome svakodnevnom putu. Prijeći ulicu gotovo da je ravno prolasku ispred ralja gladnoga lava: automobili jure kao šašavi, iako njihovi vlasnici u dnu duše znaju da je čovjek danas izgubio put. Pokušate li ući u tramvaj, dobit ćete lakat u rebro, netko će pri samom polasku pokušati da mu vi poslužite kao živa stuba, drugi će vas odgurnuti prema jurećoj škatulji kako bi on mogao stići – kamo? Na svakoj tramvajskoj stanici pažljiv će promatrač otkriti siledžije za koje nije sigurno da ne bi i ubijali kad bi im se pružila prilika. Pogledajte te gunđave starce koji vam bez pardona smjeste lakat u rebra u trenutku kad ste već zakoračili, zavirite u lice žene i, ako hoćete, majke koja poput tenka, s cekerom u ruci, razgrće sve oko sebe iako cilj može ostvariti i bez toga. No, svima kao da je i previše dobro znano kako je nasilje najpouzdanija metoda u ovome životu, od prometala do povijesnih kretanja. Gurati se, doći do boljega mjesta, imati ljepši vidik, eto snimke krkljanca u kojemu živimo i sanjamo, u kojemu su nam obećane same ljepote i u kojemu smo sami poželjeli barem bolje suputnike.

Nedavno sam u jednoj uglednoj zagrebačkoj kavani otkrio pet vrsti nasilja nad čovjekom koja ovaj podnosi samo zato što je nasilje postalo njegov prirodni ambijent. Nasilje na razini prostora i organizacije stolova, nasilje na razini jezive rasvjete, nasilje više nego užasne posluge, nasilje što ga šire specifični gosti, uglavnom šverceri i čopori mladih siledžija i nasilje cijena koje su toliko visoke da vrijeđaju ljudski rad. Samo duša istrenirana poslušnošću i ruinirana svakovrsnim autoritetima može se u toj kavani trapiti za svoje novce i trpjeti torture što joj ih priređuju pobrojeni čimbenici.

I kad razaberemo nasilje što prožimlje mirnodopske situacije, što onda da mislimo o ratovima u kojima je ljudima dano oružje i sloboda da ubijaju. Danas, kad tako malo vrijednosti dolazi na tako mnogo ljudi, što možemo očekivati doli to da će nas netko jači pogaziti jureći za svojom himerom. Zar, uostalom, ne živimo u nuklearnoj busiji: mi u sredini, a oko nas šuma raketa kojima je čovjek cilj. I u tome atomskom toru, tvrdeći se međusobno, i ne primjećujemo da preskupo plaćamo trice i kučine karijera i snova koje kupujemo na pijacama zabluda. Zar najjači princ nije bio naš uzor, zar svemoćni strip-ubojica nije na milijune primjeraka otisnuti ideal po mjeri našega vremena, zar njegova kolegica ne nosi u grudnjaku bojni otrov i tako davi narajcane blesane? Zar idoli našega vremena nisu tipovi koji se probijaju, osobe oklopljenih laktova, poluidioti koji se bogate prodajući nam naše potisnute želje za veličinom u malim kesicama diletantizma, kao drogu?




Od prve borbe za kisikom pa do skončanja ljudsko biće proizvodi nasilje gubeći se u krajnostima ljubavi i mržnje, siromaštva i bogatstva, istine i laži. Danas je to biće postalo toliko jako da nije pretjerano govoriti kako je napokon izjednačeno s bogom. Zar Zeus, vrhovni bog antičkoga svijeta, nije vladao munjom kao instrumentom uništenja, zar suvremeni čovjek ne vlada hidrogenskom bombom koja prijeti općom apokalipsom? Postao je manjim od svoje moći i počeo živjeti u strahu od samoga sebe, kao što je nekoć živio u strahu od bogova. U koordinatama pripremljenoga i mogućeg pakla taj čovjek ne odustaje ni od jednoga pola svoje dvojne prirode, zaoštravajući suprotnosti prema nekom zastrašujućem ishodu. Jureći prema ostvarenju svojih snova, on sve više ugrožava svoj život, težeći apsolutnome, on sve više relativizira postojeće reducirajući ga do ništavila. I što u tome kotlu čovjeka zaraćenoga sa sobom samim znači svakodnevna kavalkada podataka o zlodjelima koja obilježavaju njegov trag? Kakav mu napor predstoji da zaustavi tu najezdu mraka iz sebe i shvati kako ubijanje drugoga čovjeka degradira njega samog do larve? Hoće li njegovi gradovi ostati tek rekonstrukcija prašume iz koje je potekao, ili će postati uljuđenim obitavalištima i oazom društvenosti? Odgovor je nemoguć, odgovara se djelom, a ti odgovori sve više zastrašuju. I dalje previše pozornosti poklanjamo ubojicama i ugrađujemo ih u sustav odgoja a da bismo mogli pretpostaviti kako ćemo od sutra živjeti u skladu s idejama koje o životu propovijedamo.

Autor:Veselko Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.