fbpx
Stiv Cinik

Konzorcij

Autor: Lupus Infabulović / 7Dnevno / 6. svibnja 2016.

U igri blefiranja, varanja i namigivanja Luković ulaže broj jednog od skrbničkih računa u Švicarskoj, Hanžeković konto Croatia osiguranja, Prka bianco ček na donositelja, a Milan nesmetani prolaz kroz sve hodnike Holdinga… Bajić dijeli karte…

Znao sam! Čim je onaj Panenić otkantao Franju Lukovića i njegov „konzorcij“, koji je na Krku htio poklopiti investiciju vrijednu oko pet milijardi eura, znao sam da će uskoro novi izbori. Ili barem „preslagivanje“ koje će Lukovićevom, Hanžekovićevom, Bandićevom i Prkinom „konzorciju“ omogućiti da, uz neizostavnu potporu države, uzmu par milijardi iz europskih fondova i poklope biznis od kojeg će živjeti idućih milijardu godina. Jer kod nas već duže vrijeme vrijedi ona: „Navik on živi, ki mazne pošteno“. A izborni procesi se prilagođavaju ekipi koja kontrolira sudstvo i pravosuđe, upravlja represivnim aparatom i usmjerava tijekove novca.

Kad još imaš i medije kroz koje mažnjavanje prikazuješ kao veliki doprinos općem razvoju, gospodarskoj stabilizaciji i društvenom napretku, prirodno je da se svako malo upustiš u novo miješanje karata. Koje su prije miješanja uredno označene. Ova je igra postala posebno popularna još otkako je karte pomiješao Sanader. Igra uključuje blefiranje, varanje i namigivanje. Dijeljenja karata se rotira u smjeru kazaljke sata, a igrači na stol stavljaju osnovni ulog, koji odgovara trenutnom položaju i utjecaju vinovnika. Luković obično ulaže broj jednog od skrbničkih računa u Švicarskoj, Hanžeković konto Croatia osiguranja, Prka bianco ček na donositelja, a Milan nesmetani prolaz kroz sve hodnike Holdinga, s dozvolom za transferiranje love iz gradskog proračuna. Bajić miješa karte, presiječe ih i dijeli jednu po jednu igračima u smjeru kazaljke sata. Karte se dijele otvoreno ili zatvoreno, ovisno o vrsti igre. Nakon početnog dijeljenja počinje prvi krug klađenja, koje se obično odnosi na pogađanje roka u kojem će protiv nazočnih biti odbačena kaznena prijava. U svakom krugu stvar se razvija, najčešće dodavanjem karata ili zamjenom dodijeljenih. Nakon svakog kruga povećavaju se ulozi. Sa odbacivanje kaznenih prijava prelazi se na podizanje optužnica i odrađivanje pritvora. Ako jedan igrač podigne ulog, ostali igrači su prisiljeni odustati, platiti okladu ili ju povisiti. Zadnji put je pobijedio Milan. Koji se kladio da će dokazi koje je sud protiv njega skupio isti sud proglasiti nezakonitim. Tak je Milan odnio sve sa stola a da nije morao ni pokazati šta ima u ruci.

Mogućnost pobjede bez pokazivanja karata omogućuje i tzv. “blefiranje”. Blefiranje je riskantan pokušaj uvjeravanja protivnika da igrač koji blefira ima jaču kombinaciju karata od ostalih. To omogućuje pobjedu osobe sa slabijom kombinacijom karata jer kod protivnika izazva dojam da ima jaču kombinaciju, iako su mu u ruci sve dvojke. Recimo Karamarko. Koji je preko Vase sve protukandidate uvjerio da kontrolira sve što mu se u stranci događa. Ali opet nekako nije bio siguran. Pa je odlučio preventivno izbaciti sve protukandidate iz igre. Ostavši jedini kandidat na biračkom se mjestu pojavio s pokeraškim izrazom lica, uvjeren u svoju premoćnu pobjedu. Onda je Vaso odlučio napraviti to isto. Pa je njegov primjer nastavio slijediti onaj mali Mikulić, što se stalno propinje na prste. I postati jedni kandidat za šefa zagrebačkog HDZ-a. Igra traje jer s primjenjuje pravilo da devetkom probijena skala postaje veća skala. Pogotovo ako je duga. Ne skala, nego devetka.


Zato me naslovnica kojom se, dan nakon nepromišljenog Panenićevog odbacivanja najnovije Lukovićeve kombinacije, najavljuju izbori „najesen“ ne iznenađuje. Drugovi su odlučili presložiti stvari. Situacija je odlična. HDZ-ovci izgaraju od nestrpljenja da nešto razvale. Totalno su nabrijani i pucaju po šavovima. Nije ni čudno, svakakvih se plinova nakupi kada ne smiješ ni prdnuti u vlastitoj stranci. Milan je u niskom startu i stalno se mota oko bijele linije. Kolinda se raspojasala i odjednom, ničim izazvana, primila sve župane. Jedino se briselski Zoka malo uspavao. Da mu se nije što dogodilo? Ne znam, možda bi trebalo poslati Vasu da provjeri? Tko zna hoće li imati vremena kad za deset dana potuče samog sebe do nogu, izbori mjesto Karamarkova zamjenika i postane novi Prgomet.

Od sada pažljivije čitam što Lukovićevi i Hanžekovićevi kolumnisti pišu u svojim novinama. Recimo, neki su dan napali državu jer je poništila natječaj za nabavu digitalne tehnologije u vrijednosti dvjestotinjak milijuna kuna. Najprije mi je došlo da se rasplačem kad sam pročitao priču o okrutnoj i hirovitoj državi koja će naše školarce ostaviti bez 8368 tableta, 1760 hibridnih i 900 prijenosnih računala, oko 358 monitora s funkcijom dodira, više od 700 softvera i isto toliko kamera. Namjera države da malo pronjuška po projektu u kojem se u konačnici namjerava zavrtjeti 178 milijuna eura iz „strukturnih“ fondova, totalno ih je, onako socijalno osjetljive, izbacila iz takta. Odjednom ih je, onako tankoćutne, jako iznervirala „različitost u opremi“ kojom se širi „lepeza nejednakosti“ po našim školama. Jer nema smisla da se nešto tako surovo i okrutno uvuče u naš obrazovni sustav. Pa da nam Lukovići u trećem, a Hanžekovići u četvrtom razredu osnovne škole zatezne kamate računaju bez monitora s funkcijom dodira. I da nam se neki nestašni Bandić, koji još nije primljen ni u pionire, dohvati računanja provizija na zamjenu školske satnice – bez hibridnih računala. Kako bi izbjegli „lepezu nejednakosti“ svoj su pomladak, koji već uključuje i unučad, ovi gorostasi humanizma poslali na školovanje u inozemstvo. Tamo nesmetano uživaju u zabavi digitalnog doba postignutog softverskim transferima s nerezidentnih skrbničkih računa. Tako su vani našli sebe. Umjesto da ovdje potiču nejednakost.

Lucky Luciano našeg bankarskog sustava i njegov nimalo naivni štitonoša Sancho Hanžeković Panza, objavili su i da je ruski ekonomist i bivši gradonačelnik Moskve Gavril Haritonović Popov kupio neki motelčić s pet soba u Gorskom kotaru, koji je poznat po jelima od žaba i zanimljivom biciklističkom stazom, te da je ta „velika transakcija“ teška čak tristo tisuća eura. Onako usput su spomenuli nešto oko Zberbanke koja s 800 milijuna eura nastavlja zaduživati Todorića kako bi „stabilizirala“ njegovo poslovanje, s jednim novim zatvorila dva stara zajma koja je Ivica uzeo da bi zatvorio prijašnjih šest, prije nego što mu na naplatu dođe prethodnih dvanaest. Tako je uspješno refinanciran dug prema banci Barclays, Credit Suisse, Deutche Bank, Goldman Sachs, JP Morgan, Morgan Stanley, Europskoj središnjoj banci, Središnja banci Ruske Federacije, Američkom sustavu federalnih rezervi, UBS-u, BKS-u, Erste, Hypo i Raiffeisen banci, uključujući Société Générale i Intesa SanPaolo. Ujedno su, s ciljem jačanja povezanih kompanija reprogramirane kratkoročne, srednjoročne i dugoročne obveze prema Commerzbank, LHB Internationale Handelsbank, Union de Banques Arabes et Françaises, Industrial & Commercial Bank of China, Mitsubishi UFJ Financial-u, Wells Fargu, Royal Bank of Canada i Commonwealth Bank of Australia.

Na taj je način Todorić doveo u stanje održivosti obveze u HSBC-u, BNP-u, Japanskoj poštanskoj banci, US Trustu, Istočnoindijskoj kompaniji, brazilskoj Banco Santander i United oveseas banci, skinuo s vrata Kanadsku imperijalnu banku, Swedbank Estonije i Banku Transilvanije. Kao jamstvo dao je Konzum, Zvijezdu, Jamnicu, PIK Vinkovce, PIK Vrbovec, Konzum, VUPIK, Belje, Merkator, Tisak, Konzum i Solanu Pag, sve načete turističke projekte na Jadranu i već osigurane poticaje za poljoprivredu. Šta je? Pitate se kako je mogao Konzum dati više puta? Ako to ne zanima banke, zašto bi zanimalo Vas?

Opterećivanje već opterećene imovine novim hipotekama, izdavanje bianco zadužnica i emitiranje mjenica bez pokrića ne zabrinjava ni Todorićeve male dioničare: Agram invest, Varaždinsku banku, Jadransko, Euroherc i Croatia osiguranje, Fond za financiranje Krškog, sve obvezne i neobavezne mirovinske fondove, sarajevski, travnički i fojnički Kiseljak, Frikom, CERP, HERP, HEP i DUUDI, Vodovod, Plinaru i Čistoću. Jedino se oni s Gradskih groblja nešto meškolje. Boje se da naplatu neće dočekati.

„Ovaj aranžman je još jedna potvrda povjerenja međunarodnih institucija u viziju i dugoročnu strategiju Agrokora“, izjavio je nakon svega Todorić, a prenio Hanžeković. „Sve transakcije predstavljaju kontinuitet uspješnog poslovanja“, nastavio je Luković, koji je poznat po nosu za uspješne transakcije još otkad je u zadnjim danima komunizma privatizirao Zagrebačku banku lovom vlastitih komitenata. Ali ga zbog toga ne treba boljeti glava. Posebno nakon što je T. K., zakleti protivnik kriminalne privatizacije i borac za lustraciju, radi čije zaštite navodimo samo inicijale, ratne devedeset četvrte od Luckyja dobio kredit s dva posto kamate, bez hipoteke, sudužnika i jamaca. Točno onoliko koliko mu je nedavno falilo da si osigura stopostotnu potporu čitavog stranačkog članstva. Eh, tih dva posto! Nikad mi neće biti jasno kako je tako mogao faliti!




Sutradan je Lukovićev kolumnist odmah iznio analizu po kojoj je postojeća Vlada glavna prepreka reformama koje Vlada najavljuje i da su im planovi, posebno oni privatizacijski, vrlo dvojbeni, jer dok prva privatizacijska kuna kapne u državnu blagajnu njih više neće biti. Za sve je, kaže, kriva „birokratska hobotnica“, koja im ne da da sami iz CERPA uzmu što hoće. Recimo, državne udjele u Končaru, ostatak dionica HT-a i većinski paket Podravkinih dionica. Vladi nedostaju vizija i kadrovi, a to je ono što pokeraška ekipa ima. I onda kažu da se ćaća vraća? Pa nikada nije ni otišao.

Kad sam pročitao da je Hanžeković objavio kako bi Vinjete punile državnu blagajnu i spašavale živote, odlučio sam okrenut pilu naopaka. I uputiti apel hrvatskom stanovništvu s ove strane granice: ljudi ne nasjedajte! Ne dopustite uvođenje vinjeta ako Boga znate! Zašto? Pa zato što Luković i Hanžeković za to navijaju, zato što je Todorić u banani i mora ga se spašavati, zato što su već sva gradska zemljišta zamijenjena, svi državni poticaji potrošeni, a pretpristupni, pristupni i postpristupni fondovi iskorišteni. I to više puta, preko različitih firmi istih vlasnika. Nisu li Vam već preko neovisnog ministra financija, koji podržava eksteritorijalnu Hrvatsku narodnu banku i njezinog guvernera s diplomatskim imunitetom, usred Sabora koji mu ne smije poslati državnu reviziju, najavili poreznu reformu koja ne uključuje smanjenje PDV-a u sljedećih pedeset godina? I privatizaciju zdravstva od strane onih koji su do sada prodavali cigarete? Te socijalnu skrb koje će biti financirano lovom od poreza na nekretnine, nakon uvođenja nulte stope na K-plus proizvode… Koje sadašnji ministar financija ionako nije plaćao dobavljačima, kako zbog njihovih različitih cijena ne bi dolazilo do „lepeze nejednakosti“ pri plaćanju.

I onda pišu; ima li nade da Irak ostane ovakav kakav jest? Pravo je pitanje ima li Hrvatska nade da postane ko Irak. U kojem vjerski vođa Muktade al-Sadra vikendom dođe u zabranjenu zonu Bagdada, upadne u parlament, malo razbija, rastjera sve prisutne i mirno izađe van, jer nije više mogao gledati kako tri kriminalne skupine, utaborene u sigurnost „zelene zone“, krčme po središnjim institucijama dok im se na periferiji država raspada. Kod nas, i kad bi u parlament upao, ne bi imao koga istjerati. Mi se još borimo da svoje izabrane zastupnike uguramo unutra. Zato Vlada, Bandiću usprkos, može mirno spavati. Jer našeg Nurija al-Malikija nema tko zamijeniti. Takav je odnos snaga da čak i Abu Musab al – Zarqawi i njegova militantna skupina Jama’at al-Tawhid wal-Jihad mogu okačiti samoubilačke prsluke na klin. Čak je i mudžahedinsko savjetodavno vijeće, suočeno sa pdacima o našem BDP-u, nedavno odlučilo da naše središnje institucije više nisu legitiman vojni cilj. Otkad su vidjeli kako je Kolinda prošla na međunarodnom skupi povodom dana slobode medija zaključili su da bi stvar bila prelagana. Jer pored njezina osiguranja možeš prošvercati transparent od pet metara, tri bubnja i zasad neutvrđeni broj zviždaljki, a da te nitko ni ne pogleda. Prelagano, jednostavno prelagano…




Lupus Infabulović
Lupus Infabulović

 

Breaking gnjus

Izgleda da bi mnogi prije digli ruku na sebe nego protiv utjelovljenja gnusnog kriptokomunizma, persone zavidne izdajničke prošlosti, nevjerojatne antifašističke sadašnjosti i bogohulne, po svoj prilici luciferske, budućnosti

Na šta smo došli! Čak ni Stipe Mesić, koji je donedavno uživao potporu veću od Karamarka, nije uspio skupiti kvorum u našem parlamentu. To je zato što među onima koji bi proveli lustraciju i napravili registar izdajnika jednostavno nije bilo dovoljno ruku koje bi se podigle za ukidanje njegovog Ureda. Izgleda da bi mnogi prije digli ruku na sebe nego protiv ovog utjelovljenja gnusnog kriptokomunizma, persone zavidne izdajničke prošlosti, nevjerojatne antifašističke sadašnjosti i bogohulne, po svoj prilici luciferske, budućnosti. Što se dogodilo sa našim desničarima koji već godinama jezikom mlataraju ko’ Max po diviziji, a istodobno ne rade ništa? Šta je? Ne može se jezikom glasovati, treba dignuti ruku? A to je problem? Je li, bagro lustracijska?

Nema nam druge nego utjecat se svevišnjem. Kada sam čuo za ovaj fijasko izgovorio sam riječi koje inače rijetko koristim: „Ne zaboravi, Jahve, izdajničkim sinovima, kako su kad je Hrvatska napadnuta vikali: “Rušite! Srušite ju do temelja!”. Da mi je Samsonova snaga možda bi uletio u institucije pune izdajnika i sam nešto napravio, samo da bagru više ne gledam. Taman i ja ostao zatrpan. Od sada puštam kosu. Molim se da Mesić ne otputuje sam s ovog svijeta prije no što dovoljno ojačam. U međuvremenu pozivam sve iskrene desničare da svaki dan nakon ustajanja i prije lijeganja ponove: ”Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim Mesića i njegove jatake i ako ih se ne spomenem jednog dana, kad za to dođe vrijeme“.

Kolinda je kao kandidatkinja HDZ-a postala predsjednica države, a Orešković premijer. Onda su Kolinda i Tihomir, kao personifikacije dviju najvećih pobjeda s kojima se hvali Karamarko, predložili Markića za novog šefa SAO-e. Pa je za to glasovao SDP, a protiv toga HDZ. Ja tu više ništa ne razumijem. Zar nije Karamarko nedavno vikao „Imamo predsjednicuuuuuuuuuuu!“ I nije li skakao od sreće kada je MOST onomad pristao na njegov prijedlog da Oreškovića stave za mandatara? Nisu li se HDZ-ovci onomad natjecali u izjavama tko je za Oreškovićev dolazak najzaslužniji? Što se sada događa? Čini se da je netko dobro zamutio vodu, kad ju samo Bandić s užitkom pije.

Sve je to zato što smo se pretvorili u ovce. Dok nam vukovi piju „sa izvora vodu“, veseli slavuji ne pjevaju u zoru. Progutao ih je mrak. Badava im je gnijezditi se ispod kupina, kopriva i sličnih biljaka. Ne pomaže ni što brzo dobivaju neupadljivo perje. Jer nastradaju prije nego špto prvi puta rašire krila, negdje na sredini kandidacijskog postupka. Čim naiđe netko iz vodstva novog, demokratiziranog HDZ-a i još novijeg, moderniziranog SDP-a, ptice pjevice popadaju u nesvijest. Naročito kad čuju glas onog Marasa kako pjeva: „Gdje sam rođen, tu je sve sirotinja, vuk je bio domaća životinja…“. Ili Vase koji svoje podređene u zadnje vrijeme uvijek rado počasti onom: „Nemoj ići Tomi, na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se Vase paze…“ Kad se sve to pomiješa sa Šukerovim tenorom: “Janje moje, sad ti drugi ne da mira, a ja kao vuk bježim od pastira…“ i melodičnim glasom kojim Komadina uspavljuje Milanovića: „Gledam te dok spavaš, san ti oči sklopio, ti si kao rakija, koju bih ja popio…“, onda i priča o vucima, Turcima i hajducima dobiva potpun o novi smisao.

Vuk je inače nepravedno ozloglašena životinja. Baš ko’ i ovaj Hasanbegović, koji postade ustaša jer se družio s Bujancem, dok je ovaj surađivao s Gregorićem i njegovom klikom, napadao Tuđmana i solidarizirao se s Karamarkom koji je u to doba bio s Mesićem, koji je i danas dobar s Bandićem. Koji sa svojim kozlićima komunicira preko šape umočene u bijelo i prodaje im se kao mama, dok ih ovi iz USKOK-a papaju jednog po jednog. Jedino se onaj mali Slavko Kojić zasad spasio, sakrivši se u veliki zidni sat.

Nepravedno je što vuka prikazuju kao negativca i u priči o Crvenkapici. On joj je, tobože iz čiste zloće, popalio pola košare sa hranom i pićem, pojeo baku, a spremao se skočiti i na nju. A šta je trebao? Čekati da baka, koja je u tom trenutku imala sto dvije godine, isiše zadnju kunu iz državnog proračuna i baci u stečaj već dobrano poljuljano zdravstvo? Osim toga, baš me zanima što bi bilo da je Crvenkapica, dok je šetala prema bakici, srela nekog od naših ministara? Tu bi bajka završila, a počela noćna mora. Osim ako djevojčicu nisu upozorili da se, ako vidi bilo koga iz strukture vlasti, ne smije zaustavljati. Jer ako se zaustavi, baka će završiti u Šukerovom trbuhu, kolači i piće kod Vase na stolu, a Crvenkapica negdje gdje Hrvati žive bolje. Recimo u Njemačkoj.

 

 

Autor:Lupus Infabulović / 7Dnevno / 6. svibnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.