‘ZAHTIJEVAM DA SE UNIŠTI!’ Hrvat naveliko upozorava, privukao pažnju slavnog nobelovca: ‘To nam samo donosi štetu’

Reforma javnog (državnog) mirovinskog sustava privatizacijom štetna je za hrvatsko gospodarstvo, znanstveno je prošloga tjedna na međunarodnoj konferenciji ekonomista u Bolu na Braču dokazao profesor emeritus i bivši dekan splitskog Fakulteta ekonomije, biznisa i turizma Željko Garača.

“Na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Challenges of Europe predstavio sam istraživanje pod naslovom ‘Paradoks penzione štednje u slučaju privatizacije javnog mirovinskog sustava'”, objavio je Garača u četvrtak 18. svibnja na društvenoj mreži Linkedin. “Glavna hipoteza istraživanja je da ‘mirovinska reforma privatizacijom javnog penzionog sustava pričinja štetu gospodarstvu’. Rad predstavlja teorijsku formulaciju makroekonomskog modela kojim se potvrđuje glavna hipoteza o štetnosti mirovinske reforme na ekonomiju zemlje koja je provodi.”

“Bez primjedbi! Jučer sam najavio da za danas očekujem dva pozitivna mišljenja o mojoj prezentaciji istraživanja”, napisao je profesor emeritus Željko Garača u petak 19. svibnja. “Ispričavam se na krivoj najavi jer sam zapravo dobio četiri pozitivna mišljenja ili u najgorem slučaju nije bilo primjedbi.” A onda i…

“Cukar na kraju. Može li se zamisliti uspješniji završetak znanstvene konferencije iz osobne pozicije nego kad imate prigodu o svom prezentiranom istraživanju razgovarati s nobelovcem. Imao sam čast i zadovoljstvo razgovarati, u opuštenoj atmosferi, s nobelovcem Ericom Maskinom. Zadovoljstvo je još veće jer nije bilo primjedbi na prezentirani rad…”

Druga hipoteza

Splitski profesor Željko Garača jedan je od hrvatskih ekonomista i matematičara koji već dulje vrijeme osporavaju smislenost i opravdanost drugog mirovinskog stupa. Njegova glavna argumentacija može se naći u specijaliziranom ekonomskom časopisu Ekonomija/Economics (urednici Guste Santini i Mladen Vedriš) broj 26 iz listopada 2019. godine, kada je ustvrdio da “drugi mirovinski stup u Hrvatskoj ima dugoročno negativan utjecaj na nacionalnu ekonomiju”. Uzrok tomu je “tranzicijski trošak koji se ponaša suprotno uobičajenom pojmu jer u hrvatskom slučaju on prerasta u trajni trošak s tendencijom rasta”.

Još prije tri godine Garača je, dakle, ustvrdio da mirovinska reforma uz izravne i neizravne troškove ima i one “oportunitetne”, da uzrokuje “trajno umanjeni gospodarski rast” te da “kompleksno sagledan tranzicijski trošak nadilazi buduće koristi iskazane budućim uštedama u proračunu”. S tim stavom Garača je nebrojeno puta javno istupao i dao nebrojene intervjue, pa što je onda još jednom znanstveno dokazao na posljednjoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji koju svake druge godine organizira splitski Ekonomski fakultet? Za što je to dobio potporu i takvog sugovornika kao što je Eric Maskin, američki dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2007. godine, profesor ekonomije i matematike na Harvardskom sveučilištu?

Garača je u Bolu na Braču najprije postavio hipotezu kako je mirovinska reforma privatizacijom državnog mirovinskog sustava štetna za ekonomiju u cjelini. Kao razlog Garača je naveo drugu hipotezu prema kojoj je oportunitetni trošak (propuštena dobit) mirovinske reforme veća od rasta vrijednosti obvezne mirovinske štednje. Mehanizam po kojem nastaje šteta sličan je Keynesovu paradoksu štednje, ustvrdio je Željko Garača. I najprije podsjetio sudionike bolske konferencije što je to uopće paradoks štednje.

Tranzicijski troškovi

Taj paradoks u javnosti se obično povezuje s velikim engleskim ekonomistom Johnom Maynardom Keynesom, utemeljiteljem makroekonomije kao znanosti, ali ne stoga što ga je on prvi otkrio, koliko stoga što ga je on popularizirao i primijenio u svojim analizama te formuliranju svoje teorije i praktične doktrine. Paradoks se sastoji u tome što je štednja pojedinaca i obitelji u načelu poželjna i korisna jer jača njihov ekonomski položaj, no istodobno vodi k padu agregatne potražnje i prema tome smanjuje ukupni društveni proizvod, sve do toga da može izazvati ekonomsku krizu, recesiju, pa čak i depresiju. Pojava se naziva “paradoksom” jer je protivna intuitivnom shvaćanju štednje i koristi od nje.

Paradoks štednje pripisuje se Keynesu premda je misliocima poznat od davnina, javlja se čak i u Bibliji, pa čak se i Keynes, kad ga je opisivao, pozivao na Basnu o pčelama ili neka poznata književna djela. I klasični ekonomist Adam Smith pisao je kako “nešto što je razborito u ponašanju svake privatne obitelji može biti ludost za cijelo Kraljevstvo”.

U svojem glavnom djelu “Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca”, u poglavlju 7., Keynes piše: “Iako veličina vlastite štednje (pojedinca) vjerojatno neće imati većeg utjecaja na njegov vlastiti dohodak, promjene dohodaka drugih na njegovu potrošnju onemogućuju svim pojedincima da istovremeno uštede bilo koje dane iznose. Svaki pokušaj da se uštedi više putem smanjivanja potrošnje utjecat će na dohotke tako da se pokušaj izjalovi…” (Prijevod: Ivo Bićanić)

U svojem predavanju na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji profesor emeritus Željko Garača najprije je u osnovnim crtama podsjetio na “reformu, odnosno privatizaciju, javnog penzionog sustava po modelu Svjetske banke”. Model podrazumijeva da se dio doprinosa za prvi ili državni “stup” mirovinskog osiguranja prebaci u obvezni drugi “stup” privatne “kapitalizirane štednje”. Postoji i treći “stup” koji je opcionalan. Svrha i smisao tog prebacivanja doprinosa javnosti su dobro poznati i nije ih potrebno ponavljati, a generalna je ideja da se pojedinci sami, umjesto države, pobrinu za svoju mirovinu vlastitom štednjom koja se investira uz prinos. No Garača je odmah na sljedećem slajdu podsjetio i koji su “tranzicijski troškovi” tog modela.

Oportunitetni trošak

Prvi su izravni, manjak novca u prvom mirovinskom stupu prouzročen privatizacijom. Drugi je neizravni: financiranje tog manjka. Budući da obično u proračunu nema dovoljno novca za podmirivanje manjka, država ga mora nadomjestiti zaduživanjem, emisijom obveznica ili uzimanjem kredita, na koje mora plaćati kamatu. A tada dolazi i treća vrsta troška na koju Garača posebno upozorava: to je oportunitetni trošak koji izvire iz paradoksa štednje.

Dinamika tih troškova je različita. Deficit u prvom stupu je vremenski ograničen i doseže svoj ukupni (kumulativni) vrhunac za oko 50 godina, kada prestaje rasti. Trošak financiranja tog deficita vremenski je neograničen, on stalno pomalo raste. Oportunitetni trošak je najveći, on doseže maksimum nakon dvadesetak godina i počne se smanjivati, ali nikada ne pada na nulu, nego stalno raste i nakon 50 godina.
U ekonomistima dobro poznat grafički prikaz teorijskog modela paradoksa štednje Željko Garača je u sedam odvojenih koraka, a zatim i na zajednički dijagram, uvrstio dinamiku jedanaest glavnih makroekonomskih varijabli koje se javljaju u privatizaciji mirovinskog sustava, od nabrojenih vrsta tranzicijskih troškova preko odljeva zarade u inozemstvo, kupoprodaje domaćih dionica, poreza, transfera novca do fiskalnog multiplikatora, odnosno pokazatelja koliko jedinica novog društvenog proizvoda nastaje s povećanjem državne potrošnje za jednu jedinicu.

U sedmom i zadnjem koraku Garača zorno pokazuje grafikonom i objašnjava tekstom: Dodatni porezni prihodi nužni za podmirivanje tranzicijskog troška smanjuju raspoloživi dohodak kućanstava, što smanjuje agregatnu potražnju, reducira štednju i produktivne investicije pa se nova ravnoteža uspostavlja na nižoj razini bruto domaćeg proizvoda. Štednja je niža, kao i investicije, što dovodi do gubitka dohotka… Taj gubitak dohotka naziva se oportunitetni trošak i stvarno je najveća i najštetnija komponenta tranzicijskog troška. “Zaključak: hipoteza je potvrđena!”

Laka zarada

“Mirovinska reforma s privatizacijom penzionog sustava zaista je štetna za ekonomiju. Oportunitetni trošak mirovinske reforme veći je od porasta vrijednosti privatne mirovinske štednje”, dokazao je grafički profesor emeritus Željko Garača. “Mehanizam nastajanja štete sličan je Keynesovu paradoksu štednje” pa mu je Garača nadjenuo i znanstveni naziv: “paradoks obvezne privatne mirovinske štednje”.
Ceterum censeo columnam secundam esse delendam! (zahtijevam da se drugi stup uništi!), zaključio je Željko Garača u Bolu na Braču na latinskom svoju powerpoint-prezentaciju, parafrazirajući dobro poznatu rimsku sentencu koja se 150 godina prije Krista odnosila na Kartagu. Na Linkedinu je objavio da mu je jedno od pozitivnih mišljenja o prezentaciji, uz nobelovca Erica Maskina, dao i Edward Altman, profesor ekonomije sa Sveučilišta u New Yorku. “Proveo sam više od sat vremena uz doručak u ugodnom razgovoru s profesorom odgovarajući na mnoga njegova pitanja…”

Željko Garača još je jednom bacio rukavicu u lice domaćim apologetima privatiziranog mirovinskog sustava iz kojeg ovih dana osiguranici masovno (navodno njih 61 posto) bježe u državni sustav, no ne treba očekivati da će itko od njih znanstveno argumentirano odgovoriti na Garačin znanstveni rad, kao što nisu ni ranije. Nema te štete društvu koja bi mogla pokolebati hrvatske mirovinske kompradore da se odreknu lake zarade na upravljanju obveznim mirovinskim fondovima ni oligarhijske moći što im je osigurava golemi novac akumuliran u njima.